Rupa VI

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
nista ne brini, to sto su neka deca izuuzetno fina i nekonfliktna ne podrzumeva da nece cvrsto stati iza svojih ciljeva.. razlika je samo u stilovima, oni to rade promisljeno i elegantno..

mi smo imali slicnu situaciju; mm je imao projekte sirom sveta, pa je redukovao na evropu i usa, a kad se cerka rodila ostala je samo evropa.. jednostavno zdravo odrastanje uz oba roditelja mora biti prioritet dok se manje bitne stavke mogu podesavati prema tom bazicnom prioritetu.

Apsolutno se slažem.
Razvod mora kada mora da se desi mora i to nije sporno ali deca snažno reaguju na oba roditelja. Kao mišići su...

Jaoj bre ljudi vi kada odete daleko razvijete brzinu formule, to se zahuktava:lol:. Dete malo flipnulo, ja bila malo umorna, naspavalo se, ustalo veselo i nikom ništa. Nije zgodna situacija sa tim putovanjima ali on vadi i veoma fine stvari od svih uticaja koje prima, realno govoreći, da ne budemo baš razmazeni. Oni su ipak samo deca. Jednostavna deca koja su pre stotinak godina živela na poljima i u porodicama od desetak članova i rasla su prirodno. Obično ljudsko biće kao i majka što mu je...rastanci i sastanci nisu laki ali sve ima svoju cenu, svoju prednost i svoju manu, to je realan život.
 
Meni je trebalo dosta vremena da se otkačim od poređenja dece sa mnom i žmuem i da prestanem da ih etiketiram. Oni se stalno menjaju. Plus njima drugačije radi mozak, drugačija im je logika. Naravno da ima tu šta da se razume.

I treće, nije nam od pomoći naše vaspitanje gde je najveća roditeljska briga bila da se dete ne razmazi ljubavlju i nežnošću slučajno, od nosanja, uspavljivanja pa na dalje. Sve sa jako malo strpljenja, uz jako puno kritike. Problem je izaći iz tog šablona ako si u njemu odrastao.

Niko nema pojma šta valja i istina jeste da ja ne slušam savete, naročito ne nepoznatih ljudi. Pod broj jedan - oni mogu biti najbolji ali oni imaju generički pristup. Ne poznaju ljude. Nemaju pojma ko je kakav čovek. A sebi daju za pravo puno. Na slabije ljude mogu da utiču na rastavu braku, recimo. To je doneo internet. Preslikavanje, etiketiranje...

Bilo kako bilo, postoje modeli vaspitanja i postoji čovek koji vaspitava, osoba koja se vaspitava i porodica/okolnosti u kojima se vaspitava. To sve treba da bude u balansu.
Čak i deca drugačije reaguju na različite ljude. Nije to lutka, čovek je. Jedino u šta sam sigurna to je da pažnja, strpljenje i slušanje vode u dobar odnos, u mirnu i stabilnu atmosferu u kojoj je svima lakše i lepse.
I sve drugo je manje važno.
Ružan je primer ali pse mazimo i negujemo a nejaku decu guramo od sebe jer su nas tako učili. Možda nisam u pravu (iako nije to egzaktno) ali ja lično sam se celicila kroz samopouzdanje i lične uspehe, motivaciju, stabilnost i veru drugih oko mene. Sazrevanje je dug put korak po korak a nezna ljubav na tom putu može biti samo pomoć.
 
Ponašaš se kao derište.Deca nisu tvoje vlasništvo.Loše i nakazno ponašanje deca preuzimaju od roditelja.
Naravno da jesu.
Ja sam odgovorna za njih do punoletstva.
I zato ce “pod mojim krovom biti kako ja kazem” :lol:
Salim se ja... ili se ne salim...
Dogovor kucu gradi.
A da bismo lepse ziveli postoje pravila i postovanje.
Често се деси да се родитељи чешу уз чувену "не знам шта се десило, све сам дао.". Па, све се и десило.
Мада, има деце одрасле у изобиљу, а скромне и сасвим на месту. Можда су имали више материјално, али им је дозирано и нису имали увек и све, када год пожеле.
Зато родитељ и постоји. И да воли и да контролише, па и да челичи. Наша улога је да их оспособимо за живот, првенство. Од свега по мало.
Da. Mm je takav. Redak primerak :lol:
 
Niko nema pojma šta valja i istina jeste da ja ne slušam savete, naročito ne nepoznatih ljudi. Pod broj jedan - oni mogu biti najbolji ali oni imaju generički pristup. Ne poznaju ljude. Nemaju pojma ko je kakav čovek. A sebi daju za pravo puno. Na slabije ljude mogu da utiču na rastavu braku, recimo. To je doneo internet. Preslikavanje, etiketiranje...

Bilo kako bilo, postoje modeli vaspitanja i postoji čovek koji vaspitava, osoba koja se vaspitava i porodica/okolnosti u kojima se vaspitava. To sve treba da bude u balansu.
Čak i deca drugačije reaguju na različite ljude. Nije to lutka, čovek je. Jedino u šta sam sigurna to je da pažnja, strpljenje i slušanje vode u dobar odnos, u mirnu i stabilnu atmosferu u kojoj je svima lakše i lepse.
I sve drugo je manje važno.
Ružan je primer ali pse mazimo i negujemo a nejaku decu guramo od sebe jer su nas tako učili. Možda nisam u pravu (iako nije to egzaktno) ali ja lično sam se celicila kroz samopouzdanje i lične uspehe, motivaciju, stabilnost i veru drugih oko mene. Sazrevanje je dug put korak po korak a nezna ljubav na tom putu može biti samo pomoć.
I u neznosti treba imati mere.
O tome se radi.
Lako se sklizne u ispunjavanje svih zelja deci i onda sutra se cesemo i gde nas ne svrbi ;)

Licno tvrdim da je moj otac bio preblag prema meni. Prema nama. Ja dan danas odrastam shvatajuci da ne mogu tako sa svim muskarcima oko sebe, kao sto mogu sa njim, a to mi je cudno, jer mi je dao sebe na tacni. I jos uvek to radi. :heart:
Evo danas je dosao iz Ns, da bi bio tu AKO SLUCAJNO meni padne na pamet da hocu da izadjem, pa da on cuva decu. Ja mu kazem “Tata ne treba, sveki ce ih cuvati za toliko.” I opet je dosao. Da slucajno njegova cera, ako joj se bas pozeli da izadje, izadje dokle joj je volja. :heart: i zato ih obozavam. Ali cu zato i da umrem malo kad mi vise ne budu tu.
 
Čičak, kako bih kazala, odavno sam potpuno nezavisna i živim bez ikog od svoje primarne porodice od poznijih dvadesetih godina.
Za sebe mogu potvrditi da je ta stabilnost izašla iz negovanog detinjstva. Tada sam primila ono važno, naučila sam da biram i da pazim na sebe. Podrška ne znači svaki kapric već naoruzati dete samopouzdanjem.
Često se smatra skromnost za vrlinu. Ja je ne smatram tako. Preterana skromnost znači da ili nema snova i želja ili nema hrabrosti. Ja bih volela kada bi svako dete imalo onu stvar da prati sebe, da otkrije šta želi i da to slobodno kaže...na žalost, zbog strogog vaspitanja mnoga deca ne kažu a roditelji su srećni što imaju skromno dete...dok samo njegova duša zna. Ja bih volela da mi slobodno kaže šta želi. Da bude lovac na veštice! Podrzacu bajku ili realnost ali bicu tu. Samo neka ne lomi sebi krila ćutanjem iz straha da ce ga neko saseci. Meni ne treba dresirano dete. Ako mu se plače - neka plače. Nije moja vrednost veća ako ga nateram da guta i ćuti. Nije uvek srecno dete ono koje ne pravi probleme. Poslušnost iz straha ili stida je mač sa dve oštrice koji se u životu plaća. Mi odrasli stalno imamo reakcije, vicemo, plačemo, pusimo, psujemo, pijemo, zvocamo, nerviramo se, zašto isto pravo ne dajemo deci? Zasto oni moraju da budu roboti? Mislim...nije znak pitanja, odoh da spavam:)
 
Niko nema pojma šta valja i istina jeste da ja ne slušam savete, naročito ne nepoznatih ljudi. Pod broj jedan - oni mogu biti najbolji ali oni imaju generički pristup. Ne poznaju ljude. Nemaju pojma ko je kakav čovek. A sebi daju za pravo puno. Na slabije ljude mogu da utiču na rastavu braku, recimo. To je doneo internet. Preslikavanje, etiketiranje...

Bilo kako bilo, postoje modeli vaspitanja i postoji čovek koji vaspitava, osoba koja se vaspitava i porodica/okolnosti u kojima se vaspitava. To sve treba da bude u balansu.
Čak i deca drugačije reaguju na različite ljude. Nije to lutka, čovek je. Jedino u šta sam sigurna to je da pažnja, strpljenje i slušanje vode u dobar odnos, u mirnu i stabilnu atmosferu u kojoj je svima lakše i lepse.
I sve drugo je manje važno.
Ružan je primer ali pse mazimo i negujemo a nejaku decu guramo od sebe jer su nas tako učili. Možda nisam u pravu (iako nije to egzaktno) ali ja lično sam se celicila kroz samopouzdanje i lične uspehe, motivaciju, stabilnost i veru drugih oko mene. Sazrevanje je dug put korak po korak a nezna ljubav na tom putu može biti samo pomoć.
Tuđi saveti su najčešće neprimenjivi ili ne daju neki rezultat koji se očekivao. Ali za tuđa znanja i pristupe treba čovek da ostane otvoren. Nije dobro kad se okošta u soptveno mišljenje i inertnost.
Za čeličenje se slažem. Problem je što se ta nežna ljubav meša sa svim i svačim.
 
Ne znam zašto se nežna ljubav meša sa popustljivošću i ko zna čim sve ne..
Mm i ja smo slično odgajani, pod švapskom čizmom. I šta su naši roditelji time postigli - prvenstveno decu koja smatraju da nemaju pravo da se suprotstave autoritetu, ne zato što misliš da nisi u pravu, znaš da jesi, ali sve u tebi se buni na to. Moja mama je dobra majka na svim poljima osim na polju nežnosti, prosto ni ona nije vaspitavana drugačije, deca se ljube dok spavaju, da se ne iskvare, a brižnost se pokazuje na drugačije načine.
Njena sestra je bila dedino mezimče, maženo, svoju decu je obasipala nežnošću, ljubavlju, igrom, moja braća su samosvesni, vredni, samouvereni ljudi koji kroz život koračaju podignute glave.
U svemu ostalom je bilo sličnosti i doslednosti osim u tim poljupcima, maženju i smehu, puno puno smeha, i mislim da je to uzrokovalo i tu glavnu razliku u svemu.
Ja se trudim da dete vaspitavam nekom pozitivnom disciplinom, svesna sam da on nije mali princ ali jeste velika stvar svaka nova veština koju savlada, jer neću da se uspesi podrazumevaju a da svaki propust bude kažnjen kritikom, na mom očiglednom primeru i nije baš urodilo plodom :lol:
 
Ne vidim kako je potreba da se razume dečiji temperament i ponašanje, naročito kad je ono "izazovno" i u tako ranom uzrastu, potraga za savršenim roditeljstvom ili internet roditeljstvo. Ali ajd... Forum trpi sve.

...@...
Ne vidim kako bi 101 psiholoska knjiga i saveti 101 majke mogli da daju odgovor na to sta se zbiva sa TVOJIM detetom... posebno jer su to genericki saveti (jap, psihologija je puna tog sranja) i saveti nepoznatih ljudi koji ne znaju sta se u necijem domu zbiva, ni dusu deteta..
Dete je u tom ranom, za vecinu "staklenom" uzrastu jedan sebican stvor, koji se trudi da namiri iskljucivo svoje potrebe.. a kad se dodje do stvarnog problema, najcesce odg nigde nema, jer je covek eto tako jbno specifican. I sta roditelj drugo da radi nego da se osloni na svoj osecaj i sopstvenu savest.
 
...@...
Ne vidim kako bi 101 psiholoska knjiga i saveti 101 majke mogli da daju odgovor na to sta se zbiva sa TVOJIM detetom... posebno jer su to genericki saveti (jap, psihologija je puna tog sranja) i saveti nepoznatih ljudi koji ne znaju sta se u necijem domu zbiva, ni dusu deteta..
Dete je u tom ranom, za vecinu "staklenom" uzrastu jedan sebican stvor, koji se trudi da namiri iskljucivo svoje potrebe.. a kad se dodje do stvarnog problema, najcesce odg nigde nema, jer je covek eto tako jbno specifican. I sta roditelj drugo da radi nego da se osloni na svoj osecaj i sopstvenu savest.

Tačno. Edukativne knjige u suštini nisu loše (zavisi i od autora naravno), ali po meni one ti mogu dati odredjenu ideju, ali ne i rešenje. Svako dete je priča za sebe, kao što je i svaki čovek priča za sebe i nemoguće je slepo primenjivati jedan savet na sve slučajeve.
Meni se čini kao da su roditelji isključili mozak i zdrav razum.
 
Ne znam zašto se nežna ljubav meša sa popustljivošću i ko zna čim sve ne..
Mm i ja smo slično odgajani, pod švapskom čizmom. I šta su naši roditelji time postigli - prvenstveno decu koja smatraju da nemaju pravo da se suprotstave autoritetu, ne zato što misliš da nisi u pravu, znaš da jesi, ali sve u tebi se buni na to. Moja mama je dobra majka na svim poljima osim na polju nežnosti, prosto ni ona nije vaspitavana drugačije, deca se ljube dok spavaju, da se ne iskvare, a brižnost se pokazuje na drugačije načine.
Njena sestra je bila dedino mezimče, maženo, svoju decu je obasipala nežnošću, ljubavlju, igrom, moja braća su samosvesni, vredni, samouvereni ljudi koji kroz život koračaju podignute glave.
U svemu ostalom je bilo sličnosti i doslednosti osim u tim poljupcima, maženju i smehu, puno puno smeha, i mislim da je to uzrokovalo i tu glavnu razliku u svemu.
Ja se trudim da dete vaspitavam nekom pozitivnom disciplinom, svesna sam da on nije mali princ ali jeste velika stvar svaka nova veština koju savlada, jer neću da se uspesi podrazumevaju a da svaki propust bude kažnjen kritikom, na mom očiglednom primeru i nije baš urodilo plodom :lol:
Е, баш овако :)
Али баш тако одгајано дете ни неку забрану, углавном због његове сигурности и добробити, не доживљава као смак света. Него то прихвати, навикнуто да му се жели најбоље.
Мислим да деца која су отаљавана, ту си али на пола пажње и посвећености, теже све примају к срцу. А лакше нађу оправдање за своје, касније, глупости. На штету и њих самих и свих око њих. Па онда неретко, исправна браћа и сестре испаштају због једног изрода. А често и њихови партнери, породице, ради мира у кући иако нису под истим кровом. Колико сам се тога надгледала.
 
...@...
Ne vidim kako bi 101 psiholoska knjiga i saveti 101 majke mogli da daju odgovor na to sta se zbiva sa TVOJIM detetom... posebno jer su to genericki saveti (jap, psihologija je puna tog sranja) i saveti nepoznatih ljudi koji ne znaju sta se u necijem domu zbiva, ni dusu deteta..
Dete je u tom ranom, za vecinu "staklenom" uzrastu jedan sebican stvor, koji se trudi da namiri iskljucivo svoje potrebe.. a kad se dodje do stvarnog problema, najcesce odg nigde nema, jer je covek eto tako jbno specifican. I sta roditelj drugo da radi nego da se osloni na svoj osecaj i sopstvenu savest.
Roditelji nemaju pojma šta im se zbiva sa detetom. Pojma nemaju. Uglavnom su puni naučenih fraza koje su pokupili tokom svog odrastanja... I nije naročito maštovito. Još imaju okolinu da ih utvrdi u tom mišljenju jer smo mahom svi istim frazama zadojeni.

Poznavanje razvojnih faza, poznavanje temperamenta deteta sa svojim specifičnostima ti daje mogućnost da vidiš malo dalje od toga. I zato ti ne treba 101 psihološka knjiga, još manje mišljenja drugih majki.
I danas kad imaš dostupna znanja ostati na nivou "razmaženo je i raspušteno" za sve detetove krize što je inače praksa, je lično meni neshvatljivo. Imam drugaricu koja je učiteljica i meni je van pameti da ona ne zna kroz koju razvojnu fazu prolazi njeno dete. To je učila na faksu, samo da se podseti. Ali što kad ljudi sve sami najbolje znaju.

Pretpostavljam da niko nije toliko glup da očekuje laka rešenja i savete koji pokrivaju njegove probleme sa detetom. Ili ako jeste, brzo će se razuveriti. Ali da ti može otvoriti neka vratanca da malo drugačije vidiš i rezonoješ, to može. Tako je u vezi dece, tako je u vezi i svih drugih stvari. Treba čitati, treba ostati otvoren za nova znanja.
 
Tačno. Edukativne knjige u suštini nisu loše (zavisi i od autora naravno), ali po meni one ti mogu dati odredjenu ideju, ali ne i rešenje. Svako dete je priča za sebe, kao što je i svaki čovek priča za sebe i nemoguće je slepo primenjivati jedan savet na sve slučajeve.
Meni se čini kao da su roditelji isključili mozak i zdrav razum.
Nikad nisu ni imali uključeno. Samo smo dovoljno odrasli da to vidimo.
Roditelji su vazda nešto reprodukovali, iz svog iskustva ili što su čuli negde, jer nemaju pojma što im deca ponašaju kako se ponašaju.
 
Roditelji nemaju pojma šta im se zbiva sa detetom. Pojma nemaju. Uglavnom su puni naučenih fraza koje su pokupili tokom svog odrastanja... I nije naročito maštovito. Još imaju okolinu da ih utvrdi u tom mišljenju jer smo mahom svi istim frazama zadojeni.

Poznavanje razvojnih faza, poznavanje temperamenta deteta sa svojim specifičnostima ti daje mogućnost da vidiš malo dalje od toga. I zato ti ne treba 101 psihološka knjiga, još manje mišljenja drugih majki.
I danas kad imaš dostupna znanja ostati na nivou "razmaženo je i raspušteno" za sve detetove krize što je inače praksa, je lično meni neshvatljivo. Imam drugaricu koja je učiteljica i meni je van pameti da ona ne zna kroz koju razvojnu fazu prolazi njeno dete. To je učila na faksu, samo da se podseti. Ali što kad ljudi sve sami najbolje znaju.

Pretpostavljam da niko nije toliko glup da očekuje laka rešenja i savete koji pokrivaju njegove probleme sa detetom. Ili ako jeste, brzo će se razuveriti. Ali da ti može otvoriti neka vratanca da malo drugačije vidiš i rezonoješ, to može. Tako je u vezi dece, tako je u vezi i svih drugih stvari. Treba čitati, treba ostati otvoren za nova znanja.

Oooo itekako očekuju laka rešenja i savete, ja živim od toga već deceniju i kusur. Još kad me pitaju "šta da radim sa detetom", na šta ja dam odgovor "odkud ja to znam, to je Vaše dete". I onda im objasnim da ono što ja uradim sa detetom treba da implementiraju u njihov roditeljski model koji je promenljiva kategorija kako dete raste i razvija se. Sam model po kome se dete vaspitava se menja jer se menjaju uslovi života, običaji, tehnologija, društvo itd. Mislim da se roditelji tu pogube jer nisu svi fleksibilni, strpiljivi, imaju vremena, sa pragom tolerancije do besvesti (što je skroz ok, svi smo mi različiti) i onda se hvataju za čarobni štapić zvani pripučnik za roditelje (da li je to neka knjiga ili tekst na netu, totalno je nebitno) bez da prvo izanaliziraju šta kaže priručnik, a šta kaže njihovo dete.
 
Čičak, kako bih kazala, odavno sam potpuno nezavisna i živim bez ikog od svoje primarne porodice od poznijih dvadesetih godina.
Za sebe mogu potvrditi da je ta stabilnost izašla iz negovanog detinjstva. Tada sam primila ono važno, naučila sam da biram i da pazim na sebe. Podrška ne znači svaki kapric već naoruzati dete samopouzdanjem.
Često se smatra skromnost za vrlinu. Ja je ne smatram tako. Preterana skromnost znači da ili nema snova i želja ili nema hrabrosti. Ja bih volela kada bi svako dete imalo onu stvar da prati sebe, da otkrije šta želi i da to slobodno kaže...na žalost, zbog strogog vaspitanja mnoga deca ne kažu a roditelji su srećni što imaju skromno dete...dok samo njegova duša zna. Ja bih volela da mi slobodno kaže šta želi. Da bude lovac na veštice! Podrzacu bajku ili realnost ali bicu tu. Samo neka ne lomi sebi krila ćutanjem iz straha da ce ga neko saseci. Meni ne treba dresirano dete. Ako mu se plače - neka plače. Nije moja vrednost veća ako ga nateram da guta i ćuti. Nije uvek srecno dete ono koje ne pravi probleme. Poslušnost iz straha ili stida je mač sa dve oštrice koji se u životu plaća. Mi odrasli stalno imamo reakcije, vicemo, plačemo, pusimo, psujemo, pijemo, zvocamo, nerviramo se, zašto isto pravo ne dajemo deci? Zasto oni moraju da budu roboti? Mislim...nije znak pitanja, odoh da spavam:)
Ne znam zasto meni odgovaras, kad se ja apsolutno slazem sa ovim sto si napisala.
Ne znam zašto se nežna ljubav meša sa popustljivošću i ko zna čim sve ne..
Mm i ja smo slično odgajani, pod švapskom čizmom. I šta su naši roditelji time postigli - prvenstveno decu koja smatraju da nemaju pravo da se suprotstave autoritetu, ne zato što misliš da nisi u pravu, znaš da jesi, ali sve u tebi se buni na to. Moja mama je dobra majka na svim poljima osim na polju nežnosti, prosto ni ona nije vaspitavana drugačije, deca se ljube dok spavaju, da se ne iskvare, a brižnost se pokazuje na drugačije načine.
Njena sestra je bila dedino mezimče, maženo, svoju decu je obasipala nežnošću, ljubavlju, igrom, moja braća su samosvesni, vredni, samouvereni ljudi koji kroz život koračaju podignute glave.
U svemu ostalom je bilo sličnosti i doslednosti osim u tim poljupcima, maženju i smehu, puno puno smeha, i mislim da je to uzrokovalo i tu glavnu razliku u svemu.
Ja se trudim da dete vaspitavam nekom pozitivnom disciplinom, svesna sam da on nije mali princ ali jeste velika stvar svaka nova veština koju savlada, jer neću da se uspesi podrazumevaju a da svaki propust bude kažnjen kritikom, na mom očiglednom primeru i nije baš urodilo plodom :lol:
I tu postoje krajnosti.
Mada iskreno mislim, da ova u kojoj smo mi je bolja.
Brat i ja nikad nismo podnosili autoritete.
Ni dan danas.
Zato smo na radnim mestima gde nemamo skoro nikog iznad sebe, i ti koji su iznad postuju nase odluke jer znaju da radimo najbolje.
Licno, ne razumem koncept nesuprostavljanja autoritetu?
Nemam problem sa odgovornoscu, preuzimanja sve na sebe, crnacki rad itd... ali rad sa sefom iznad glave, sa radnim vremenom, sa necijim pridikama, to je za mene pakao(tu se ogleda otac koji je uvek za sve govorio Bravo.) I iako nas nisu preterano mazili, tim stavom da smo mi bolji, pametniji, napredniji od njih, dosli smo do nepodnosenja autoriteta.
Moj brat primenjuje taj stav nemazenja deteta. Ja ne.
Ja sam rodjena majka i moju decu ljubim, mazim, grlim, do beskonacnosti i bas me briga... dok su kod mene i zele, ljubicu ih ... takva sam ... :)

Sad sam vrvt izgubila smisao, ne znam ni sta sam htela reci :lol: ali elem, sjajno smo ispali :malav:
Nadamo se da ce nasa deca barem duplo bolja od nas da budu.
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top