Donji video pokazuje kako da instalirate aplikaciju na početni ekran svog uređaja.
Napomena: This feature may not be available in some browsers.
predivna pričaРума и Румљани
Kazu stari ljudi da vetar raznosi prasinu svugde po ravnici, a kada vetar stane, prasina pada na zemlju i ostaje kao da je i oduvek bila tu...Jedan takav "vetar" je davne 1747 god. bio Ukaz Carice Marije Terezije, kojim se iz daleke Lotargije ( danas u Fracuskoj ), ima naseliti u sremsku ravnicu (Nova Ruma ), 47 nemackih familija. Reka kolonista slivala se ka "novom svetu" , recnim putem koristeci brodice tkzv “Ulmske kutije” koji su kasnije rasklapani i koristeni kao drvena gradja za kuce. Medjutim sudbina nije bila naklonjena ovim ljudima tako da 90% njih nisu preziveli cak ni sledecu zimu zbog bolesti, gladi I neprilagodjenosti na klimu...Od svih kolonista iz ovog perioda, danas je u Rumi ostala samo jedna familija - Sme ( Schmee ).
U Novoj Rumi, Smeovi su brzo napredovali...Krcili su sume, isusivali bare i mocvare pa su tako brzo postali uzorni poljoprivrednici, poznati u Sremu...Mirrni i povuceni ljudi, vredno radeci stekli su mnogo, a za 200 god suzivota nikada nisu imali ni jedan konflikt sa drugim ljudima uz koje su ziveli kao dobre i uzorne komsije...Rat je dosao u pitomi Srem i sve promenio...Pred pocetak rata izuzev velike povrsine obradive zemlje Smeovi poseduju magacin piva i jecma u Glavnoj ulici. Tobias Sme, glava porodice, ne bavi se politikom te svoju porodicu drzi daleko od toga ali zato je cesto prekorno gledan od nekih svojih sunarodnika. Kazu da neki dogadjaji prelome covekovu dusu i jasno razdvoje coveka od necoveka...Sudbina je Tobiasa stavila na iskusenje. U kucu Smeovih primljena je patrola nemacke vojske na konak. U razgovoru, jedan od vojnika, Tobijasu poverava da ujutru idu u s.Rivicu da izvrse odmazdu 100 za 1 ( jer su u okolini Rivice prethodno ubijena 2 nemacka vojnika).Tobijas se lomi...sa jedne strane Nemac u njemu, a sa druge strane covek I komsija...Njegov mozak je rezonovao ovako: " necu izdati svoj narod ako spasem Srbe, time cu spasiti svoj narod od sramote zlocina "...Tu noc kada su vojnici zaspali, Tobijas je bio na konju..U znoju i peni premoreni konj ga je doneo u Rivicu..Bledim i uplasenim mestanima, preneo je zlokobnu vest i nameru…Poverovali su na rec ovog coveka koga su samo po postenju poznavali..Muskarci su sklonjeni iz sela , a racija nije uspela - odmazda nije sprovedena. U jesen 1944.god. Nemacka vlast u Rumi priprema evakuaciji nemackog zivlja...Tobijas je bio na putu van grada. Zena je brizljivo sa suzama u ocima pakovala najnuznije u zaprezna kola...Prica se da je Tobijas stigavsi na kapiju dvorista zaurlao da ga cuje cela ulica " Raspakuj !!! Ovo je moj dom, nikome nismo nazao ucinili...mi se necemo seliti...!!! Zena I deca raspakovase stvari...Ostali su u svom gradu. Oslobodioci su bili neki nepoznati ljudi, a uz njih je stigao i ratni "Preki sud" .Za njih je Tobijas bio samo Folksdojcer i neprijatelj.....Nemci koji su ostali u gradu , bez krivice su pohapseni i smesteni u Hrvatski dom ( danas Dom JNA )...Preki sud nije imao milosti...Ukupno 202 nasa sugradjanina koji su se zvali nemackim imenom platili su glavom...Srecna zvezda spasila je Tobijasa drugog dana od pocetka streljanja...Partizanski komadant iz Rivice ga je slucajno ugledao...Spasao ga je i poslao kuci, a straza je cuvala njihov dom sve dok se Preki sud i linija fronta nisu pomerili prema Sidu...
Ostali su Smeovi u svojim domovima, izgubivsi veliki deo imovine koju su vlasti konfiskovale…Tobijas je nastavio svoj mirni paorski zivot i nikada se nije pozalio nikom iako je cesto dozivljavao nepravde…Do kraja svog zivota ( 1988 god ) ucio je svoje ukucane da postuju zakone drzave u kojoj zive i da vredno rade…Negov sin Jozef je nastavio njegov zavet…Vredno je radio i svoje sinove ucio da budu dobri domacini i cestiti ljudi. Period socijalizma nije im uvek bio lak, narocito deci…Tesko je bilo ucestvovati u decijim igrama koje su forsirale dobre Partizane i lose Nemce, a prezivati se Schmee…Svoj bol su okretali prema sportu i postizali su zapazene rezultate, posebno u fudbalu…Ratovi 90tih ih nisu zaobisli, te su svoju duznost ka Domovini ispunjavali kao i uvek - revnosno…Iskusenja ih nisu zaobisla ni kada su nakon pada Krajine ponekad bili meta verbalnih napada nesrecnih prognanika…Ali eto, sva iskusenja, ratovi, bolesti nisu ih promenuli.Jednostavno , voleli su svoju ravnicu u koju ih je " vetar kao prasinu " nekada doneo. Ostavili su svoj trag u prebogatoj hronici Rume koji se nikad nece izbrisati….
Saša Verner Ristović
U Rumi nije, za Irig ne garantujem.@Мишкони, treba mi mala pomoć - ovo sam snimio proletos, ali da li u Rumi ili Irigu ne mogu se setiti. Da li slučajno znaš gde je to?