Svecovek
Ističe se
- Poruka
- 2.345
Političke igre za žrtvama komunizma
Feb 27, 2010
Marko Lopušina | Rehabilitacija političkih osuđenika u Srbiji se sprovodi aljkavo, tvrdi profesor Jovica Trkulja i upozorava.
- Od 50.000 političkih žrtava rehabilitovano je samo 2.000 ljudi, jer vlast ne želi da da nedužnim ljudima vrati oduzetu imovinu, koja vredi oko 50 milijardi evra. Savet Evrope će naterati Srbiju da donese Zakon o restituciji izvede punu rehabilitaciju.
Jedan od naših najznačajnijih filozofa 20. veka, profesor dr Mihailo Đurić, pravno je rehabilitovan odlukom Okružnog suda u Beogradu 4. januara ove godine. Odluku je donelo veće sudija Marine Govedarice, predsednika veća, Natalije Bobot i Jelene Bogdanović-Ružić, članova veća, a na zahtev koji su podneli prof. dr Jovica Trkulja, prof. dr Danilo Basta i Jova Cvjetković iz Beograda. Odluka je konačna i protiv ovog rešenja nije dozvoljena žalba. Istovremeno podneseni su zahtevi za Milana Nedića i kneza Pavla Karađorđevića, a priprema se i zahtev za povratak časti četničkom komandantu Draži Mihailoviću.
Ovu su, međutim, samo neki od primera procesa političke rehabilitacije žrtava komunističkog režima, koji stvaraju privid da se ovaj proces u Srbiji uspešno odvija. Profesor Jovica Trkulja sa Pravnog fakulteta u Beogradu, ekspert za problem političke rehabilitacije, međutim, tvrdi da od svih bivših komunistikih država Srbija na najgori način rešava ovo važno pitanje suočavanja sa vlastitom prošlošću.
- Nezvanicni podaci govore da je od 1945. do 1985. godine u Srbiji bilo oko 50.000 političkih osuđenika i kažnjenika. Na osnovu sudskih odluka po Zakonu o rehabilitaciji u Srbiji je od 2006. godine doneseno oko 2.000 rešenja o rehabilitaciji političkih osuđenika i kažnjenika, što je samo 4,5 odsto rehabilitovanih žrtava komunističkog režima. To je zato jer su politički lideri u Srbiji, od Vuka Draškovića preko Vojislava Šešelja do Zorana Đinđića i Vojislava Koštunice imali aljkav odnos prema ovom problemu i zato što su želeli da izbegnu plaćanje odštete i povraćaj imovine žrtvama, koju su podarili tajkunima. Tako se politička rehabilitacija u Srbiji pretvorila u igru državnih zvaničnika sa nedužnim žrtvama autoritarnih režima – kaže profesor Jovica Trkulja.
I objašnjava da bi se ostvarila potpuna politička rehibilitacija žrtava komunističkog progona potrebno je da se urade četiri bitna procesa. Prvi je otvaranje dosijea tajnih službi o progonjenim licima, zatim lustracija ličnosti koje su kao javni funkcioneri grubo kršili prava svojih sugrađana u periodu totalitarnih režima, potom puna pravna rehabilitacija žrtava, (poništenje njihvih kazni i obeštećenje) i na kraju restitucija, kojom će se nedužnim žrtvama nadoknaditi nastala šteta i vratiti oduzeta imovina. Svaki od ovih koraka je važan, ali je restitucija je najbitnija, jer se sa njom, pored pravne rehabilitacije postiže i ekonomska i društvena rehabilitacija kažnjenika.
- Proces pune rehabilitacije najbolje je izvela Češka, koja je donela sva četiri zakona, a potom Mađarska, Poljska, Slovačka, Slovenija i iz našeg okruženja Hrvatska i Rumunija. Srbija je najgora u ovom procesu demokratizacije društva i razgraničenja nove vlasti od autoritativnih režima Josipa Broza i Slobodana Miloševića. Naime, sve velike opozicione stranke su krupnim slovima u svojim programima ispisali potrebu da se izvede puna rehabilitacija i time pridobile mnoge glasače. Mnogi od njih (posebno Vuk Drašković i Vojislav Šešelj) su čak pored glasova iz dijaspore dobili i velike donacije. Ali što su se lideri tih stranaka više približavali vlasti, zaboravljali su svoja obećanja, a neki su čak i zaustavili rehabilitaciju i restituciju, da bi omogućili tajkunima da preuzmu tuđu imovinu – kaže Trkulja.
Ni Zoran Đinđić, ni Vojislav Koštunica, odnosno DOS, uprkos velikim obećanjima, nisu ništa bitno učinio od 2000. godine za rehabilitaciju političkih osuđenika i restituciju. Donesena je Uredba o uvidu u tajna dosijea maja 2001, i potom i Zakon o lustraciji 2003, koji je ostao mrtvo slovo na papiru, jer je ta uredba ukinuta, tako da u Srbiji niko nije lustriran. U međuvremenu Zakon o otvaranju tajnih dosijea nije donesen, jer bi se pokazalo da su mnoge stranke i mnogi lideri stvoreni uz pomoć tajnih službi i bili njihovi tajni saradnici.
- Nije donesen ni Zakon o restituciji, mada je u vreme Miloševića i u vreme Koštunice, seljacima i crkvama vraćena oduzeta imovina, ali nije građanima. Zakon o rehabilitaciji od devet članova, koji je na brzinu u aprilu 2006. donela Koštuničina vlada jedan je od najlošijh pravnih akt koji je donela Narodna skuoština, jer, između ostalog, ne utvrđuje proceduru kojom se utvrđuje proces rehabilitacije i ne podrazumeva obeštećenje nedužnih žrtava komunističkih režima. Suštinski bivša i aktuelana vlast su šturom i nepotpunom primenom Zakona o rehabilitaciji želele da izbegnu obavezu države Srbije da žrtvama komunizma plati odštetu od najmanje 5 milijardi evra – tvrdi dr Jovica Trkulja.
Naime, stručni tim premijera Đinđića je izračunao da bi za obeštećenje žrtava autoritarnih režima u Srbiji bilo potrebno oko 50 milijardi evra, što je u državi sa 15 milijardi evra bruto proizvoda neizvodljivo. Zato i je pragmatični Đinđić predložio da obeštećenje iznosi 10 odsto vrednosti imovine i da se isplati u novcu, akcijama ili nekretninama. Kako je i premijer Koštunica na osnovu Zakona o prijavljivanju i evidentiranju oduzete imovine od 2005. g. došao do sličnog podatka od 5 milijardi evra za odštetu, odlučio je da problem denacionalizacije i donošenje Zakona o restituciji odloži do daljnjeg. Time je politička elita ponovao dobila na vremenu, a Srbija je ostala bez Zakona o restituciji, kojim se proces rehabilitacije zaokružuje, čini punim i smislenim.
Razlozi zašto Srbija ne želi da se suoči sa zlom svoje komunističke prošlosti, po mišljenju dr Trkulje, leže u činjenicama da se naša politička elita nikada nije ni bavila raskidom sa prošlošću već je samo tu prošlost prilagođavala svojim političkim potrebama. Nije lako odreći se Tita i Miloševića, kada su oni imali plebiscitnu podršku naroda i kada je politička elita shvatila, da bi se odricanjem od poluga i mehanizama autoritarne vladavine isekla grana na kojoj mnogi politički lideri i stranke sede.
- Jer, nova vlast je umesto da ostvari diskontinuitet sa komunističkom vladavinom samo preuzela i primenila mehanizme vlasti Josipa Broza i Slobodana Miloševića. Umesto uvođenja demokratije mi od 6. oktobra 2000. godine imamo otvorenu borbu ključnih političkih aktera kako te mehanizme komunističke vladavine staviti pod svoju kontrolu. I sve dok vlast ne podvuče oštru crtu odricanja od autoritativnih režima u Srbiji neće biti pune rehabilitacije žrtava komunističkih progona – zaključuje profesor Jovica Trkulja.
Prema profesorovim rečima, navodna briga srpske elite za Slobodana Jovanovića, koji je rehabilitovan, a treba da bude sahranjen u Srbiji, je samo deo političkog marketinga stranaka i njihovih lidera, jer su u procesu javne rehabilitacije ovog političara učestvovali i oni koji su ga godinama progonili i zabranjivali štampanje negovih dela.
A Mihajlo Đurić nije želeo da bude pravno rehabilitovan, jer je rehabilitaciju doživeo u svom životu. Prvo su ga zatvorenici u Zabeli prihvatili i poštovali kao uglednog profesora, a potom su, nažalost, istorijski događaji potrvdili njegove teze iz 1971. zbog kojih je osuđen, da će se Jugoslavija postati samo geografski poja, da Srbi nestaju u Hrvatskoj, da Crnoj Gori nemaju pravo na svoje ime, a u BiH na svoje pismo. Stoga je jasno da sudska rehabilitacija nije bila potrebna prof. Đuriću. Njega je rehabilitovala istina onoga što je govorio i potonja istorija. Ali, ta rehabilitacija je potrebna svakom časnom čoveku i društvu koje drži do istine, pravde i vladavine prava.
- U Srbiji nema političke volje da se pitanje restitucije i pune rehabilitacije političkih osuđenika i kažnjenika ostvari. Slutim da će se restitucija i puna politička rehabilitacija izvesti samo pod pritiskom Saveta Evrope i EU, koja traži da se nova demokratska vlast tako distancira od autoritarnih režima Josipa Broza i Slobodana Miloševića. Naime, Savet Evrope već godinama vrši pritisak na Srbiju da donese Zakon o restituciji, ne toliko da bi se vlast time distancirala od komunističkog režima i utvrdila istinu o nedužnim žrtvama, koliko zbog toga da EU dobije u našoj zemlji čistu vlasničku situaciju. Kako, naime, EU želi da investira u Srbiji, njoj je potrebno da pitanje svojine nad zemljom i objektima bude rešeno, a ne da se sudara sa tajkunima ili sa nekretninama sumnjivog porekla. Pod pritiskom EU premijer Vojislav Koštunica je 2008. naložio da se uradi Nacrt zakona o restituciji i pored toga što su već postojala 20 modela tog zakona. Zakon je krajem 2008. pušten u javnu raspravu, ali je doživeo oštru kritiku zbog neravnopravnosti građana, pa je povučen. Sada Savet Evrope opet insistira na donošenju Zakona o restituciji. Krajem decembra EU je naložila Vladi Srbije da tokom 2010. godine donese ovaj zakon. To je jedan od četiri prioriteta Srbije za njen prijem u EU. Ministarstvo finansija je pripremilo Nacrt zakona o restituciji, koji je 4. januara 2010. poslat na konsultacije u EU. Čim Vlada Srbije dobije procenu Saveta Evrope taj Nacrt zakona će ići na javnu raspravu, a potom, nadam i u Narodnu skupštinu da bi tokom 2010. godine, konačno posle 20 godina obećanja, bio usvojen i stupio na snagu – otkriva nam dr Jovica Trkulja.
Feb 27, 2010
Marko Lopušina | Rehabilitacija političkih osuđenika u Srbiji se sprovodi aljkavo, tvrdi profesor Jovica Trkulja i upozorava.
- Od 50.000 političkih žrtava rehabilitovano je samo 2.000 ljudi, jer vlast ne želi da da nedužnim ljudima vrati oduzetu imovinu, koja vredi oko 50 milijardi evra. Savet Evrope će naterati Srbiju da donese Zakon o restituciji izvede punu rehabilitaciju.
Jedan od naših najznačajnijih filozofa 20. veka, profesor dr Mihailo Đurić, pravno je rehabilitovan odlukom Okružnog suda u Beogradu 4. januara ove godine. Odluku je donelo veće sudija Marine Govedarice, predsednika veća, Natalije Bobot i Jelene Bogdanović-Ružić, članova veća, a na zahtev koji su podneli prof. dr Jovica Trkulja, prof. dr Danilo Basta i Jova Cvjetković iz Beograda. Odluka je konačna i protiv ovog rešenja nije dozvoljena žalba. Istovremeno podneseni su zahtevi za Milana Nedića i kneza Pavla Karađorđevića, a priprema se i zahtev za povratak časti četničkom komandantu Draži Mihailoviću.
Ovu su, međutim, samo neki od primera procesa političke rehabilitacije žrtava komunističkog režima, koji stvaraju privid da se ovaj proces u Srbiji uspešno odvija. Profesor Jovica Trkulja sa Pravnog fakulteta u Beogradu, ekspert za problem političke rehabilitacije, međutim, tvrdi da od svih bivših komunistikih država Srbija na najgori način rešava ovo važno pitanje suočavanja sa vlastitom prošlošću.
- Nezvanicni podaci govore da je od 1945. do 1985. godine u Srbiji bilo oko 50.000 političkih osuđenika i kažnjenika. Na osnovu sudskih odluka po Zakonu o rehabilitaciji u Srbiji je od 2006. godine doneseno oko 2.000 rešenja o rehabilitaciji političkih osuđenika i kažnjenika, što je samo 4,5 odsto rehabilitovanih žrtava komunističkog režima. To je zato jer su politički lideri u Srbiji, od Vuka Draškovića preko Vojislava Šešelja do Zorana Đinđića i Vojislava Koštunice imali aljkav odnos prema ovom problemu i zato što su želeli da izbegnu plaćanje odštete i povraćaj imovine žrtvama, koju su podarili tajkunima. Tako se politička rehabilitacija u Srbiji pretvorila u igru državnih zvaničnika sa nedužnim žrtvama autoritarnih režima – kaže profesor Jovica Trkulja.
I objašnjava da bi se ostvarila potpuna politička rehibilitacija žrtava komunističkog progona potrebno je da se urade četiri bitna procesa. Prvi je otvaranje dosijea tajnih službi o progonjenim licima, zatim lustracija ličnosti koje su kao javni funkcioneri grubo kršili prava svojih sugrađana u periodu totalitarnih režima, potom puna pravna rehabilitacija žrtava, (poništenje njihvih kazni i obeštećenje) i na kraju restitucija, kojom će se nedužnim žrtvama nadoknaditi nastala šteta i vratiti oduzeta imovina. Svaki od ovih koraka je važan, ali je restitucija je najbitnija, jer se sa njom, pored pravne rehabilitacije postiže i ekonomska i društvena rehabilitacija kažnjenika.
- Proces pune rehabilitacije najbolje je izvela Češka, koja je donela sva četiri zakona, a potom Mađarska, Poljska, Slovačka, Slovenija i iz našeg okruženja Hrvatska i Rumunija. Srbija je najgora u ovom procesu demokratizacije društva i razgraničenja nove vlasti od autoritativnih režima Josipa Broza i Slobodana Miloševića. Naime, sve velike opozicione stranke su krupnim slovima u svojim programima ispisali potrebu da se izvede puna rehabilitacija i time pridobile mnoge glasače. Mnogi od njih (posebno Vuk Drašković i Vojislav Šešelj) su čak pored glasova iz dijaspore dobili i velike donacije. Ali što su se lideri tih stranaka više približavali vlasti, zaboravljali su svoja obećanja, a neki su čak i zaustavili rehabilitaciju i restituciju, da bi omogućili tajkunima da preuzmu tuđu imovinu – kaže Trkulja.
Ni Zoran Đinđić, ni Vojislav Koštunica, odnosno DOS, uprkos velikim obećanjima, nisu ništa bitno učinio od 2000. godine za rehabilitaciju političkih osuđenika i restituciju. Donesena je Uredba o uvidu u tajna dosijea maja 2001, i potom i Zakon o lustraciji 2003, koji je ostao mrtvo slovo na papiru, jer je ta uredba ukinuta, tako da u Srbiji niko nije lustriran. U međuvremenu Zakon o otvaranju tajnih dosijea nije donesen, jer bi se pokazalo da su mnoge stranke i mnogi lideri stvoreni uz pomoć tajnih službi i bili njihovi tajni saradnici.
- Nije donesen ni Zakon o restituciji, mada je u vreme Miloševića i u vreme Koštunice, seljacima i crkvama vraćena oduzeta imovina, ali nije građanima. Zakon o rehabilitaciji od devet članova, koji je na brzinu u aprilu 2006. donela Koštuničina vlada jedan je od najlošijh pravnih akt koji je donela Narodna skuoština, jer, između ostalog, ne utvrđuje proceduru kojom se utvrđuje proces rehabilitacije i ne podrazumeva obeštećenje nedužnih žrtava komunističkih režima. Suštinski bivša i aktuelana vlast su šturom i nepotpunom primenom Zakona o rehabilitaciji želele da izbegnu obavezu države Srbije da žrtvama komunizma plati odštetu od najmanje 5 milijardi evra – tvrdi dr Jovica Trkulja.
Naime, stručni tim premijera Đinđića je izračunao da bi za obeštećenje žrtava autoritarnih režima u Srbiji bilo potrebno oko 50 milijardi evra, što je u državi sa 15 milijardi evra bruto proizvoda neizvodljivo. Zato i je pragmatični Đinđić predložio da obeštećenje iznosi 10 odsto vrednosti imovine i da se isplati u novcu, akcijama ili nekretninama. Kako je i premijer Koštunica na osnovu Zakona o prijavljivanju i evidentiranju oduzete imovine od 2005. g. došao do sličnog podatka od 5 milijardi evra za odštetu, odlučio je da problem denacionalizacije i donošenje Zakona o restituciji odloži do daljnjeg. Time je politička elita ponovao dobila na vremenu, a Srbija je ostala bez Zakona o restituciji, kojim se proces rehabilitacije zaokružuje, čini punim i smislenim.
Razlozi zašto Srbija ne želi da se suoči sa zlom svoje komunističke prošlosti, po mišljenju dr Trkulje, leže u činjenicama da se naša politička elita nikada nije ni bavila raskidom sa prošlošću već je samo tu prošlost prilagođavala svojim političkim potrebama. Nije lako odreći se Tita i Miloševića, kada su oni imali plebiscitnu podršku naroda i kada je politička elita shvatila, da bi se odricanjem od poluga i mehanizama autoritarne vladavine isekla grana na kojoj mnogi politički lideri i stranke sede.
- Jer, nova vlast je umesto da ostvari diskontinuitet sa komunističkom vladavinom samo preuzela i primenila mehanizme vlasti Josipa Broza i Slobodana Miloševića. Umesto uvođenja demokratije mi od 6. oktobra 2000. godine imamo otvorenu borbu ključnih političkih aktera kako te mehanizme komunističke vladavine staviti pod svoju kontrolu. I sve dok vlast ne podvuče oštru crtu odricanja od autoritativnih režima u Srbiji neće biti pune rehabilitacije žrtava komunističkih progona – zaključuje profesor Jovica Trkulja.
Prema profesorovim rečima, navodna briga srpske elite za Slobodana Jovanovića, koji je rehabilitovan, a treba da bude sahranjen u Srbiji, je samo deo političkog marketinga stranaka i njihovih lidera, jer su u procesu javne rehabilitacije ovog političara učestvovali i oni koji su ga godinama progonili i zabranjivali štampanje negovih dela.
A Mihajlo Đurić nije želeo da bude pravno rehabilitovan, jer je rehabilitaciju doživeo u svom životu. Prvo su ga zatvorenici u Zabeli prihvatili i poštovali kao uglednog profesora, a potom su, nažalost, istorijski događaji potrvdili njegove teze iz 1971. zbog kojih je osuđen, da će se Jugoslavija postati samo geografski poja, da Srbi nestaju u Hrvatskoj, da Crnoj Gori nemaju pravo na svoje ime, a u BiH na svoje pismo. Stoga je jasno da sudska rehabilitacija nije bila potrebna prof. Đuriću. Njega je rehabilitovala istina onoga što je govorio i potonja istorija. Ali, ta rehabilitacija je potrebna svakom časnom čoveku i društvu koje drži do istine, pravde i vladavine prava.
- U Srbiji nema političke volje da se pitanje restitucije i pune rehabilitacije političkih osuđenika i kažnjenika ostvari. Slutim da će se restitucija i puna politička rehabilitacija izvesti samo pod pritiskom Saveta Evrope i EU, koja traži da se nova demokratska vlast tako distancira od autoritarnih režima Josipa Broza i Slobodana Miloševića. Naime, Savet Evrope već godinama vrši pritisak na Srbiju da donese Zakon o restituciji, ne toliko da bi se vlast time distancirala od komunističkog režima i utvrdila istinu o nedužnim žrtvama, koliko zbog toga da EU dobije u našoj zemlji čistu vlasničku situaciju. Kako, naime, EU želi da investira u Srbiji, njoj je potrebno da pitanje svojine nad zemljom i objektima bude rešeno, a ne da se sudara sa tajkunima ili sa nekretninama sumnjivog porekla. Pod pritiskom EU premijer Vojislav Koštunica je 2008. naložio da se uradi Nacrt zakona o restituciji i pored toga što su već postojala 20 modela tog zakona. Zakon je krajem 2008. pušten u javnu raspravu, ali je doživeo oštru kritiku zbog neravnopravnosti građana, pa je povučen. Sada Savet Evrope opet insistira na donošenju Zakona o restituciji. Krajem decembra EU je naložila Vladi Srbije da tokom 2010. godine donese ovaj zakon. To je jedan od četiri prioriteta Srbije za njen prijem u EU. Ministarstvo finansija je pripremilo Nacrt zakona o restituciji, koji je 4. januara 2010. poslat na konsultacije u EU. Čim Vlada Srbije dobije procenu Saveta Evrope taj Nacrt zakona će ići na javnu raspravu, a potom, nadam i u Narodnu skupštinu da bi tokom 2010. godine, konačno posle 20 godina obećanja, bio usvojen i stupio na snagu – otkriva nam dr Jovica Trkulja.