Imam barem duplo više knjiga od Rajeline prijateljice.
Kada sam se, pre devet godina, selila u drugi stan i pakovala knjige u 103 kutije
, htela sam da budem sistematična, pa sam krenula da ih brojim. Stigla do 3000, i odustala. Od tada sam - što kupila, što dobila, što nasledila - poprilično knjiga, i više nemam predstavu koliko ih imam. Stoje na policama (zastakljenim i nezastakljenim, na ormanima), u gomilama na patosu ... i muka mi je od njih. Muka mi je jer više ne mogu, u toj gomiletini, da pronađem nijedan primerak, npr, "Malog princa" (a imam ih četiri). Muka mi je od beskorisnih knjiga tipa "Uradi sam" koje čuvam jer su poklonjene i imaju posvetu, od nasleđenih Narodnih kuvara, Knjiga za svaku ženu (prevaziđene literature iz sedamdesetih), zbirki loše poezije koje sam podobijala od autora ili od ljudi koji su hteli da se otarase sopstvenih viškova knjiga.
I tako ... Jednog dana rešim da kažem "NE" hordašenju i izbacim knjige koje ne volim i koje nikada neću poželeti opet da pročitam. Nekoliko dana sortirala sam (vrlo obazrivo, puna sentimentalnosti) i skupila nekih pedesetak, mada sam mogla da napabirčim barem još toliko ali su mi se, bojom korica, lepo uklapale uz nameštaj
. Sačekala sam mrak i tek onda ih iznela iz kuće i ostavila pored kontejnera. Računam: nekome će poslužiti; danas ima puno pismenih i obrazvanih klošara koji vole da čitaju.
U kući se, činilo mi se, lakše disalo. Odjednom sam imala čitavu policu samo za moje kič-suvenire.
Ali ... Posle nepunih nedelju dana opazim novu gomilu knjiga na patosu. Pogledam: skoro sve duplikati literature koju već imam, samo novija, očuvanija izdanja, i to duplikati knjiga koje mi nisu potrebne. Dok sam se iščuđavala, sin uđe u sobu i saopšti mi: "Mama, jutros sam ih našao na ulici, uredno složene pored kontejnera, u kutiji. Bilo mi žao knjiga, pa sam ih doneo..."
Pobesnela sam: zar sam tako vaspitala svoje dete, da skuplja tuđe, odbačene knjige?! I onda mi je palo na pamet kako u mom kraju postoji još ljudi poput mene, robova knjiga, koji čekaju noć da ih se krišom otarase. Nisam sama. Nisam jedina koja odbacuje elitističko uverenje o neophodnoj količini vidljivih knjiga koje govore o intelektualnoj moći njihovog vlasnika, a nisam ni snob koji ukrašava ambijent lepo ukoričenim knjigama.
Verovali ili ne, u jednom stanu videla sam knjige, poređane na tri nivoa, u bojama srpske zastave: crvene, plave, bele.
Šta ja da radim sa mojim braon i požutelim, ofucanim knjigama? Uopšte nisu dekorativne, ali mogu poslužiti - kad se poređaju - da sakriju šteker ili fleku na zidu.
Digla sam ruke od knjiga, čak i kad su nove i lepo izgledaju i mirišu. Kupila sam Nuke čitač, i u njega stalno ubacujem nova elektronska izdanja. No, i on je već pretrpan, Bojim se da to o meni govori svašta, i da sam odavno zrela za psihijatra.
Inače, dajem šansu svim knjigama ukoliko brzo uspeju da me zainteresuju. Ako su mi dosadne i bledunjave i nakon desete strane, ostavljam. Nekima sam davala fore i do pedesete, ali sada više nemam toliko vremena. Život je prekratak za čitanje svega i svačega.
- - - - - - - - - -
Ali Knuta i Tomasa nikada ne bih izbacila sa police. Ni Šekspira u kožnom povezu (zato što lepo ide uz moju kožnu fotelju
).