Nije sebično, to je neko razumno i očekivano razmišljanje većine ljudi.
Mene je kao mladića strašno pogodio, da ne kažem promenio jedan događaj. Bio sam iz nekih ličnih razloga u vrlo teškoj situaciji i obratio se za pomoć jednom prijatelju. Taj prijatelj je ekstremno ugledan čovek, bogat, pametan, jednom rečju uzor. Mene je bilo sramota što sam morao da pitam za pomoć, ne volim to da radim inače, ali takva je bila situacija, morao sam.
Kako to obično biva, nakon završene priče počeo sam da razmišljam o tome kako da mu se odužim... toliko mi je učinio da za ceo život ne mogu da mu se odužim. Nešto da mu kupim, nešto da mu dam... ali šta pokloniti čoveku koji ima sve, i toga svega ima stotinu puta više od tebe?
U tom razmišljanju on me preseče, kao da je pročitao moje misli.
Kaže mi "nemoj da razmišljaš kako da se odužiš, meni ne treba ništa. Ako hoćeš meni da se odužiš, ti pomozi nekome kome ti možeš da pomogneš. Pomoć treba drugima više nego meni. To tako mora da ide."
Njegove reči su mi bukvalno postale inspiracija. Počeo sam da uživam u tome da drugima pomažem, i da ništa ne očekujem zauzvrat, samo da ti ljudi kojima sam pomogao šire ljubav dalje. To je najbolji način da nešto od toga lepog ponovo stigne i do tebe.