O padu Crne Gore i njene dinastije
Kralj Nikola, sa svojom dinastijom i svojim političarima, prvih dana 1916. odvaja se formalno od svojih saveznika, stvarno od svojih građana, zaključuje i priprema mir i kapitulaciju Crne Gore. Zatim napušta Crnu Goru da se ne vrati više, i ona ga zato osuđuje i ne daje više da se vrati ni poslije Rata, iako naslućuje da on u svome zaletu i zlokobnom trku nije sam odgovoran. Naslućuje da nije on sam riješio izdaju prema Saveznicima i prema narodu, te pripremio slom Crne Gore. Uspostavom Vrhovne Komande na Cetinju za crnogorsku vojsku od strane Srbijanske vlade, ova se zaplela i upustila jednovremeno u vojničke i u političke operacije, protkane samoživom plemenskom suverenošću; i neskriveno je bilo bistrom oku Crnogoraca, da je to ujedno i kontrola zvaničnim Cetinju. Srpska istorija ispunjena je neiskrenošću, intrigama, sukobima svojih vladara i svojih dinastija, koje su - podsticane pokrajinskim interesima i oprečnostima - često doprinosila sudarima između samih pokrajina, pa se uslijed toga, pored jakih i okretnih susjeda, teško stvarala jedinstvena srpska država; lakše se održavala pojedina plemenska država, oko dinastije, ili je dinastija i stvarala državu radi svog opstanka. Rijetko su se u prošlosti mirnim putem združivale srpske oblasti, rijetko su dinastije dobrovoljno i mirno priznavale vlast i prvenstvo jedna drugoj. Poslije dugo vremena, srpski narod je izvojevao dvije svoje države, koje nastaviše staru istoriju i pritajenim sukobima. Crnoj Gori uslovi nisu dostojali da vodi i riješi srpsko pitanje, pa se sa svojom dinastijom izrađuje za svoju vlastitu veličinu, dok Srbija uzima da prednjači za cijelo pleme i srbijansku politiku čini opštom. Evropski Rat doveo je Srbiju u izgled punog ostvarenja i dovršenja njena problema, te ona stupa s pokličem za oslobođenje i ujedinjenje svih Srbohrvata i Slovenaca. I Crna Gora ratuje u društvu saveznika, pred koje iznosi i ona svoje aspiracije; eventualni uspjeh doneće i njoj proširenje granica i privlačnost južnih Srba, koji su u borbama i vezama pomiješali vjerovanje i nadanje, i za koje Crnogorci i Crna Gora znače ponositu i zaslužnu cijenu a kralj Nikola nosilac jedne srpske krune. Povećan centar, pojačan suparnik, paralisan prestiž Srbije, ukočen i usporen mirni razvoj njenih smjerova, udubljuju beogradsku diplomaciju i raznolike pretpostavke i predviđanja, i zapliću je u zluradu i dvosmislenu igru; njeni detašovani sprovodnici, politički i vojni đenerali, na Cetinju vode prvu riječ i ishranu crnogorske vojske, u stalnom su dodiru sa Cetinjskom Vladom i Kraljem, i na oko - odlično se sporazumijevaju. Cetinje vodi rat, ali se boji uspjeha i ne hita mu ususret: ne iskorišćava moralnu stranu vojnika, ne traži mu izdašne žrtve, koje je navikao davati, - najintimnije osjeća, a vidno podvlači, da je povoljni ishod rata propast crnogorske države i dinastije; traži kanale i veze s neprijateljem, - pod olovom politizira. Beogradska Vlada i Vrhovna Komanda složni su sa Cetinjskom Vladom, da se štedi Crna Gora, koja treba da ratuje na svoj način, i da vojska zna; i crnogorska vojska je to osjetila, i sama na svoj način ratovala.
Crnogorska vojska bije bitke sa nejasnim joj pojavama ispred fronta, i zagonetnim priviđenjima iza fronta. Dva odreda vojske, Sandžački i Hercegovački, herojski se bore i postižu rezultate, Lovćenski Odred miruje, a njegovi komandanti nalaze se u općenju i diplomatskim konferencijama s neprijateljem, iak osu u direktnoj vezi s Vrhovnom Komandom. Vojska u neravnom sudaru probija neprijateljske granice, osvaja važne pozicije, pritiskuje protivničke položaje, vrši herojske juriše, prima na sebe mnogobrojne navale, uporno i nesavladljivo, prorijeđena i kasapljena, bez popune i rezerve, često pod oprečnim naredbama, često bez municije, a najčešće o svom ruhu i tajinu, drži ratnu zastavu od Grahova pa do više Sarajeva. Oduševljeni, odani i neumorni borački redovi crnogorske vojske u svojim odredima, Sandžačkom i Hercegovačkom drže sve vrijeme na svojim naporima zgomilanog i prikovanog mnogostruko brojnijeg napadača, odoljevaju svim oskudicama, prkose nestašicama, odnose značajne megdane i zadobijaju slavne bojeve na Glasincu i Troglavu, na Kosmašu i Mojkovcu, na Krscu i na Bijeloj Gori, na Drini i Pivi, na Tari i Trebišnjici, na Vučjem-Dolu i Metaljci, na Ilijnom - Brdu i Bileći, Gatu i Zastrmu, na Grahovu, i na mnogim drugim mjestima, znamenitim po krvavom okršaju. Pad Beograda i Srbije zatekao je crnogorsku vojsku preko njenih granica hrabru i pribranu, još snažnu i uzdanu, svjesnu svog zadatka, i u viteškoj dužnosti zaštite povlačenja srbijanske braće odbija nasrtaje austrijskih trupa, kojio se naporno vrše da dokrajče ofanzivni obuhvat i unište srpsku vojsku. Bratski, vojnički, požrtvovano, i uspješno su crnogorski vojnički odredi izveli svoju časnu i sudbonosnu zadaću, i dobili tada pohvalu od strane Srbije, da su se dostojno odužili i Srbiji i Kosovu. Krajem 1915, kralj Nikola saziva Narodnu Skupštinu na Cetinje, čeka austrijsku ofanzivu zakazanu za Božić i objavljenu, izvještava komande. Srpske trupe prolaze Crnom Gorom i Albanijom; crnogorski granični šanac se brani i čuva; Kralj traži pojačanje lovćenskog položaja, i Vrhovna Komanda razmješta i dovodi nove brigade, da brane prag slobode crnogorske, i svi orni i ponositi, ispraćeni kraljevim barjakom i blagoslovom, čekaju naznačenu ofanzivu austrijsku. Kralj mijenja vladu, Skupština glasa, i Kralj hoće rat do kraja. Božićni praznici na Lovćenu dočekuju jake trećine hrabrih crnogorskih bataljona, a popraćeni su gromoglasnom kanonadom od strane neprijateljskih ratnih brodova i svih utvrđenja Boke i granice, zasipljujući vatrom Lovćen; jednovremeno otvara se paklena grmljaina i napadi i na ostale krajeve i djelove Crne Gore. Dolazi odjedared naredba vojsci na Lovćenu, da napušta pozicije, jednu na drugu i redom, te je glavna tačka lovćenskih položaja okupirana od neprijetalja drugi dan topovske paljbe. Kralj Nikola kreće put Lovćena, a vojska crnogorska, u odstupanju, put Cetinja; nema borbe ni odbrane, vojska se povlači na pogodnije položaje prema Podgorici. Kralj Nikola čeka svoj momenat da spasava Crnu Goru. Hercegovački Odred čuje za pad Lovćena, brani svoje položaje, čini velike žrtve, čeka naređenja od Vrhovne Komande, - a pouzdanici, perjanici kraljevi šapatom obavještavaju pojedine vojničke starešine, i odstupa se put Nikšića. Sljeduju naređenja Komande da se nište topovi i municija, da ne bi pali neprijatelju u ruke; grupisana u Nikšiću, vojska čeka zapovijest za borbu, za mjesto i pravac; lišena starešina, kreće za Podgoricu, za srpskom vojskom; spriječena novim naređenjem da se vrati na graničnu liniju, pokušava da se zaustavi, - javlja joj se da će biti pozvana na Carev Laz. Sandžački Odred, uspješno štiteći odstupnicu srbijanskoj vojsci, uzmiče borbom, daje otpore, i na pojedinim mjestima prelazi u napadaj; na Mojkovcu vrši znamenitu odbranu, i ima teške gubitke, te odstupa starim crnogorskim granicama. Oba odreda skoncentrišu vojsku po varošima, oružanu u iščekivanju naredbe, - starešine obezglavljene raznostrukim vijestima, vojska bez naređenja. Lovćenski Odred, bez žrtve i uz prismotru oba komandanta, kralja Nikole i njegova sina Petra, kao i Načelnika Štaba crnogorske Vrhovne Komande đenerala Pešića, razasut po liniji Rijeka-Podgorica-Plavnica, osluškujući nagoviješteni pokret kralja Nikole za izlet i bitku, za Carev-Laz, u kome smjeru se Kralj priprema da izda pjesničku proklamaciju, - odjedared nudi predaju i sprema se za povlačenje. U povlačenju s granica, i kroz pojedine centre, vojska nailazi na depozite pune namirnica i robe, dok je posljednji mjesec bila bez tajina i ostala gola i bosa; otkriva slagališta puna topovske i puščane municije, dok je najčešće vodila borbe prsima i bez artiljerijske jače pomoći, jer se tobože nije imalo municije, pa se nije mogao ispaliti ni određen minimalni broj metaka protivu neprijateljskih navala i pokreta, praćenih modernom opremom u topništvu i municiji. Izbilo je onda negodovanje, a s padom Cetinja bez odbrane, i s uskraćivanjem davanja nadležnih obavještenja, naredaba, i dispozicija, nastalo je gomilanje svih komanada, Vlade i Dvora, u Podgorici, i izbjegavanje veza s vojskom, te napuštanje direktive. Vojska je padala u razdraženje i proteste protivu svega i svakoga, i danima se u tome stanju trošila ostavljena sebi i svojoj sudbini. Neprijatelj lagano nastupa, dok se crnogorska vojska ostavlja bez Vrhovne Komande, koja odlazi put Skadra, a Crna Gora ostaje bez Kralja, koji iščezava: oba faktora, stradalnika i saradnika, složna su u želji da vojska i narod ostanu u svojim granicama, u svojim mjestima, gje su bacili oružje te uzeli na sebe teški prekor i tešku ranu zbog takova svog položaja, zbog takova pada i sloma Crne Gore.