Casino Royal
Poznat
- Poruka
- 7.364
Ondašnji crnogorski odgovorni faktori - i vojnički i politički - nalaze se danas na teritoriji Jugoslavije. Oni imaju o tom i dokumente i dokaze, iz kojih bi se lijepo vidilo da su sumnjičenja i klevete povodom zauzeća Skadra ubrzali pad Crne Gore, pa i same Srbije. Slično tome desilo se i prilikom oslobođenja Skadra, 1913. Baš đeneral Živko Pavlović je, prije dvije godine, osudio Vladu Srbije za držanje u pitanju Skadra (v. "Srpski Književni Glasnik" od 1. jula 1924), i da nije drugih dokumenata, dovoljni su oni koje on iznosi, da se vidi koje je prav a ko kriv. Protiv Crne Gore radili su pri zauzeću Skadra isti oni koji rade protivu nje od primirja 1918 (da ne govorimo od prije); oni učiniše da se, makar i privremeno, Crna Gora liši Skadra, da se Skadar na Bojani odcijepi od narodnog tijela. Vlada G. Pašića je publikovala, prije godinu dana, knjigu „Jadransko Pitanje”, koja sadrži dokumente o tome da je delegacija Srbije na Konferenciji Mira u Parizu Skadar predala tuđinu, mada je bio obezbijeđen Crnoj Gori nesamo po pravu i istoriji nego i novijim međunarodnim ugovorima. I po dokumentima đenerala Pešića vidi se, da je Vlada Srbije bila protivu zauzeća Skadra od strane Crne Gore: mjesto da stane uz Crnu Goru, ona se pridružila zajedničkom neprijatelju. Sam đeneral Pešić posredno opravdava zauzimanje Skadra (1915), u svom raportu koji je poslao Ministru Vojnom Srbije onda u Skadru; u tom raportu govori se o namjeri „neprijatelja” (ovdje Austro - Ugarske) da „pošto-poto zauzme Skadar, da spriječi uređenje srpske vojske” (Str. 7). Pri svem tom, i pored svega što je slijedilo, đeneral Pešić završava svoj rad ne slažući se sa Crnom Gorom u pitanju zauzeća Skadra. A zar nije bilo bolje što se, u času katastrofe Srbije, Skadar našao u rukama Crne Gore?...
Što dovdje navedosmo sadrži kardinalna pitanja, - glavne pozicije borbe, i ciljeve odbrane koja se vodi. Iako već sav svijet zna gdje je pravo i istina, usred Beograda čuju se još napadi kao onaj o „ženskom napuštanju” Lovćena. Da ne pomisli ko da se to poslije može popraviti „povraćanjem imovine”, davanjem položaja, ordena, i slično!... Mi tvrdimo, da dani katastrofe i izgnanstva nijesu pomračili krunu i ličnost kralja Nikole. On je gađan metcima koji su imali da sruše i osramote Crnu Goru; ali su se oni odbili o mučeništvo za narod i opštu stvar, a ličnost kralja Nikole obezbijedila je sebi na Slovenskom Jugu jedno od prvih mjesta iza Vladike Rada. G. Pašić će valjda i sam biti sa tim saglasan, jer kad je posjetio Cetinje po padu Srbije (1915) izjavio je: „Došao sam da pozdravim najvećeg živog Srbina”!...
Ako ni današnja Narodna Skupština nije zrela za ovakvu misao o Crnoj Gori, ako nije prožeta ovim ubjeđenjem - hajdmo pred sud naroda. Taj sud ne bi bio sastavljen od odgovornih i zainteresovanih političkih i vojnih faktora, nego bi bio čist, neumitan sud naroda. Ili, hajdemo još dalje: nek se sastavi Međunarodni Sud, od svjetskih kapaciteta po pitanjima prava i savremene diplomatske i političke istorije i vojništva. Takav sud obezbijedio bi pouzdano mjesto za nove zlatne stranice istorije Crne Gore.
Kralj Crne Gore, u najkritičnijim časovima, tražio je pomoć Saveznika, poglavito Rusije, Italije i Francuske. Njegovi telegrami o tome (neki još nijesu objelodanjeni) svijetle su ilustracije posljednjih njegovih pokušaja iz niza neprekidnih napora za spasavanje Crne Gore i Srbije. Da li se ima dokaza u Biogradu, da su i svi prestavnici Srbije isto tako radili? Ima razloga za sumnju, jer nije ostala tajna: da je predstavnik Srbije u Parizu ometao snabdjevanje i naoružanje Crne Gore, te akciju Saveznika sa mora. Taj dio zakulisnog fatalnog rada proviruje i iz samih dokumenata koje iznosi đeneral Pešić. Uzmimo za primjer njegov raport, upućen nadležnima, onda u Nišu i Kragujevcu, od 19. septembra 1915, koji utvrđuje, da su vojnički obziri, i u času kada se ticalo spasa ili pogibije, padali pred sumnjivim političkim kombinacijama, bolje reći sitnim intrigama (Str. 5/6). - Rasprava o ovome odvela bi nas odviše daleko. Svakako, jedan od razloga bila je domaća nesloga, rovarenje među vojskom i narodom. No nije izostala ni zebnja izvjesnih upravljača Biograda u konačnu pobjedu Saveznika: ogrnuti sumnjom u pobjedu, htjeli su da spekulišu, da bar nešto „ućare”, t.j. da se, pri samoj katastrofi, obezbijedi pripojenje Crne Gore Srbiji. Ta politika stvaranja takozvane Velike Srbije stalno je vođena i poslije katastrofe. Dotični srbijanski prvaci bili su izbrisali iz programa integralno oslobođenje. U tom smislu date su bile i formalne instrukcije predstavnicima Srbije na strani. Poslanik Srbije u Vašingtonu, naprimjer, to je javno posvjedočio. Ali se ta politika najizrazitije manifestovala pri pregovorima između Beča i Pariza, 1917: Austro-Ugarska je želila da zaključi sa Saveznicima poseban mir, da prizna pravo Francuske na Alzas-Loren, a u naknadu zato da Austro-Ugarska očuva integritet svoje teritorije; za Srbiju pak bila je predviđena „naknada” u darivanju Crne Gore, te da joj to bude ujedno izlazak na Jadransko More (vidi: Diplomatsku prepisku Crne Gore, 1918-1921; knjigu princa Siksta od Burbona: „Ponuda Austrije za poseban mir”; Memoare Aleksandra Riboa, itd.). - Još gore, dok je crnogorska vojska, u toku Rata, bila pred Sarajevom, izvjesne Velike sile trgovale su na račun opet darivanja Crne Gore Srbiji, ali je Rusija to odbila (vidi publikaciju: „Tajni dokumenti iz arhiva Carske Rusije, 1914-1915”).
Što nas međutim , naročito interesuje, to je da je, pored onakova držanja zvanične Srbije - u danima pred zajedničkim padom - Crna Gora, kad je nastupio čas propasti Srbije, oduzela od svoje gladne vojske i svog naroda i posljednji zalogaj da ga podijeli sa vojskom i narodom Srbije koji su odstupali preko Crne Gore. Taj posljednji zalogaj (110.000 kgr. kukuruza, koji se zatekoše u Đakovici), ustupljen je Srbiiji, i đeneral Pešić to bilježi (na str. 20/1). Da nije bilo druge žrtve, i ta je ogromna. Ali Crna Gora u to doba vodi i krvave bojeve - sama protiv onda silna neprijatelja - da produži život sebi i zaštiti odstupnicu Srbiji. Da li se moglo tražiti još nešto više?...
Poslije publikacije Đenerala Pešića prestaje svaka diskusija po ovom predmetu. Niko pozvanije i efikasnije nije mogao sve ono priznati. Crnogorci su bili, dakle, ostavljeni: bez hljeba, oružja, municije, da budu hrana za austrijske topove, da golim prstima razbijaju u Boki-Kotorskoj austrijska utvrđenja, kojima se nije mogla približiti ni flota velikih Saveznika, da sa ogoljelog Lovćena valjda kamenjem suprotstaju austrijskoj floti, koja zadavaše strah na Jadranu. Dosta je reći, da je opšta ratna situacija bila takva, da veliki Saveznici samo izdaleka posmatrahu taj strašni i u istoriji rata jedinstveni prizor. A poslije toga, mjesto da Crna Gora bude veličana kao žrtva opšte situacije, ili žrtva Saveznika, osuše se protivu nje najteže i najstrašnije optužbe i najsramotnije klevete. Posljedice su bile zamašne i mnogostruke. I Beč, pred umiranjem, tražio je u njima koristi. I dok je propaganda zvanične Srbije dosegla čak do zarobljenih logora, Crna Gora je i prije i poslije Rata doista vodila veliku nacijonalnu politiku u duhu Njegoševa Jugoslovenstva i Slovenstva.
Prvo i iznad svega, čast Crne Gore; potom sve ostalo! „Čast ranjena žeže hrabra prsa...” Baš u danima najveće narodne nesreće i krize, svi smo vidjeli, ili mogli vidjeti, da je Crna Gora plam koji razgoni mrak, da je besmrtna i vječna. Na njenu obrazu ne smije ostati ni mrlje ni pege, ponajmanje od bratske ruke!
Rim (u izgnanstvu), 1925.
Dr Pero Šoć, bivši zastupik Predsjednika Ministarskog Savjeta, i ministar Spoljnih poslova Crne Gore
Što dovdje navedosmo sadrži kardinalna pitanja, - glavne pozicije borbe, i ciljeve odbrane koja se vodi. Iako već sav svijet zna gdje je pravo i istina, usred Beograda čuju se još napadi kao onaj o „ženskom napuštanju” Lovćena. Da ne pomisli ko da se to poslije može popraviti „povraćanjem imovine”, davanjem položaja, ordena, i slično!... Mi tvrdimo, da dani katastrofe i izgnanstva nijesu pomračili krunu i ličnost kralja Nikole. On je gađan metcima koji su imali da sruše i osramote Crnu Goru; ali su se oni odbili o mučeništvo za narod i opštu stvar, a ličnost kralja Nikole obezbijedila je sebi na Slovenskom Jugu jedno od prvih mjesta iza Vladike Rada. G. Pašić će valjda i sam biti sa tim saglasan, jer kad je posjetio Cetinje po padu Srbije (1915) izjavio je: „Došao sam da pozdravim najvećeg živog Srbina”!...
Ako ni današnja Narodna Skupština nije zrela za ovakvu misao o Crnoj Gori, ako nije prožeta ovim ubjeđenjem - hajdmo pred sud naroda. Taj sud ne bi bio sastavljen od odgovornih i zainteresovanih političkih i vojnih faktora, nego bi bio čist, neumitan sud naroda. Ili, hajdemo još dalje: nek se sastavi Međunarodni Sud, od svjetskih kapaciteta po pitanjima prava i savremene diplomatske i političke istorije i vojništva. Takav sud obezbijedio bi pouzdano mjesto za nove zlatne stranice istorije Crne Gore.
Kralj Crne Gore, u najkritičnijim časovima, tražio je pomoć Saveznika, poglavito Rusije, Italije i Francuske. Njegovi telegrami o tome (neki još nijesu objelodanjeni) svijetle su ilustracije posljednjih njegovih pokušaja iz niza neprekidnih napora za spasavanje Crne Gore i Srbije. Da li se ima dokaza u Biogradu, da su i svi prestavnici Srbije isto tako radili? Ima razloga za sumnju, jer nije ostala tajna: da je predstavnik Srbije u Parizu ometao snabdjevanje i naoružanje Crne Gore, te akciju Saveznika sa mora. Taj dio zakulisnog fatalnog rada proviruje i iz samih dokumenata koje iznosi đeneral Pešić. Uzmimo za primjer njegov raport, upućen nadležnima, onda u Nišu i Kragujevcu, od 19. septembra 1915, koji utvrđuje, da su vojnički obziri, i u času kada se ticalo spasa ili pogibije, padali pred sumnjivim političkim kombinacijama, bolje reći sitnim intrigama (Str. 5/6). - Rasprava o ovome odvela bi nas odviše daleko. Svakako, jedan od razloga bila je domaća nesloga, rovarenje među vojskom i narodom. No nije izostala ni zebnja izvjesnih upravljača Biograda u konačnu pobjedu Saveznika: ogrnuti sumnjom u pobjedu, htjeli su da spekulišu, da bar nešto „ućare”, t.j. da se, pri samoj katastrofi, obezbijedi pripojenje Crne Gore Srbiji. Ta politika stvaranja takozvane Velike Srbije stalno je vođena i poslije katastrofe. Dotični srbijanski prvaci bili su izbrisali iz programa integralno oslobođenje. U tom smislu date su bile i formalne instrukcije predstavnicima Srbije na strani. Poslanik Srbije u Vašingtonu, naprimjer, to je javno posvjedočio. Ali se ta politika najizrazitije manifestovala pri pregovorima između Beča i Pariza, 1917: Austro-Ugarska je želila da zaključi sa Saveznicima poseban mir, da prizna pravo Francuske na Alzas-Loren, a u naknadu zato da Austro-Ugarska očuva integritet svoje teritorije; za Srbiju pak bila je predviđena „naknada” u darivanju Crne Gore, te da joj to bude ujedno izlazak na Jadransko More (vidi: Diplomatsku prepisku Crne Gore, 1918-1921; knjigu princa Siksta od Burbona: „Ponuda Austrije za poseban mir”; Memoare Aleksandra Riboa, itd.). - Još gore, dok je crnogorska vojska, u toku Rata, bila pred Sarajevom, izvjesne Velike sile trgovale su na račun opet darivanja Crne Gore Srbiji, ali je Rusija to odbila (vidi publikaciju: „Tajni dokumenti iz arhiva Carske Rusije, 1914-1915”).
Što nas međutim , naročito interesuje, to je da je, pored onakova držanja zvanične Srbije - u danima pred zajedničkim padom - Crna Gora, kad je nastupio čas propasti Srbije, oduzela od svoje gladne vojske i svog naroda i posljednji zalogaj da ga podijeli sa vojskom i narodom Srbije koji su odstupali preko Crne Gore. Taj posljednji zalogaj (110.000 kgr. kukuruza, koji se zatekoše u Đakovici), ustupljen je Srbiiji, i đeneral Pešić to bilježi (na str. 20/1). Da nije bilo druge žrtve, i ta je ogromna. Ali Crna Gora u to doba vodi i krvave bojeve - sama protiv onda silna neprijatelja - da produži život sebi i zaštiti odstupnicu Srbiji. Da li se moglo tražiti još nešto više?...
Poslije publikacije Đenerala Pešića prestaje svaka diskusija po ovom predmetu. Niko pozvanije i efikasnije nije mogao sve ono priznati. Crnogorci su bili, dakle, ostavljeni: bez hljeba, oružja, municije, da budu hrana za austrijske topove, da golim prstima razbijaju u Boki-Kotorskoj austrijska utvrđenja, kojima se nije mogla približiti ni flota velikih Saveznika, da sa ogoljelog Lovćena valjda kamenjem suprotstaju austrijskoj floti, koja zadavaše strah na Jadranu. Dosta je reći, da je opšta ratna situacija bila takva, da veliki Saveznici samo izdaleka posmatrahu taj strašni i u istoriji rata jedinstveni prizor. A poslije toga, mjesto da Crna Gora bude veličana kao žrtva opšte situacije, ili žrtva Saveznika, osuše se protivu nje najteže i najstrašnije optužbe i najsramotnije klevete. Posljedice su bile zamašne i mnogostruke. I Beč, pred umiranjem, tražio je u njima koristi. I dok je propaganda zvanične Srbije dosegla čak do zarobljenih logora, Crna Gora je i prije i poslije Rata doista vodila veliku nacijonalnu politiku u duhu Njegoševa Jugoslovenstva i Slovenstva.
Prvo i iznad svega, čast Crne Gore; potom sve ostalo! „Čast ranjena žeže hrabra prsa...” Baš u danima najveće narodne nesreće i krize, svi smo vidjeli, ili mogli vidjeti, da je Crna Gora plam koji razgoni mrak, da je besmrtna i vječna. Na njenu obrazu ne smije ostati ni mrlje ni pege, ponajmanje od bratske ruke!
Rim (u izgnanstvu), 1925.
Dr Pero Šoć, bivši zastupik Predsjednika Ministarskog Savjeta, i ministar Spoljnih poslova Crne Gore
THE END!
! Ja sam otvorio spisak generala vojske Kraljevine Jugoslavije na Wikipediji.sr - i napravio grešku da su bila samo 2 generala Slovenca u njoj, tako je tao pisalo! Na ovoj wikipediji.sl ih sad izbrojah 16! 
