Ljudi imaju tu bizarnu ideju da su ratni zarobljenici neka sveta zaštićena kategorija kojoj se možete odmah pridružiti čim položite oružje; ali ne ide to tako.
Ni ukrajinske ni ruske izvidničke grupe neće uzeti ratne zarobljenike. Ni ukrajinske ni ruske jurišne skupine neće uzimati ratne zarobljenike dok čiste rovove pod vatrom jer nemaju vremena i ne žele trošiti sredstva na evakuaciju neprijateljskih ranjenika.
Puno ljudi koji bi se predali kad bi im se pružila prilika nikada je neće dobiti osim svetog ponašanja druge strane. Bilo je toga nekoliko primjera u ovom ratu, ali to nije opće pravilo. Ponekad su ljudi šokirani i previše zbunjeni da bi poslušali naredbe i tako bivaju upucani umjesto da budu zarobljeni.
Ovdje postoji nevjerojatna količina sive zone, i svaki vojnik, opet, s bilo koje strane, reći će vam da, unatoč tome što je formalno ista stvar, postoji velika razlika između nekoga tko sam izađe s bijelom zastavom i netko ispušta pištolj u posljednjoj mogućoj sekundi jer mu je ponestalo metaka, nekoliko sekundi nakon što je ubio tvoje prijatelje.
Ovdje postoji nevjerojatan odmak od stvarnosti koji bi razjasnio petominutni razgovor s bilo kojim vojnikom; čak ni nužno iz ovog rata, na pr. Amerikanci su se često suočavali s istim dilemama u Iraku.
....da se podsjetimo
..
Sutradan, 17. februara jedinice 3. divizije NOVJ su posle ogorčene dvodnevne borbe zauzele Prozor (bitka je ostala čuvena po naređenju “
Prozor mora pasti!”), slomivši otpor 3. bataljona 259. pešadijskog puka divizije Murđe i čete tenkova. Poginulo je 220, a zarobljeno 280 italijanskih vojnika, dok su partizani imali 117 ranjenih i 23 mrtva. Zaplenjena je ogromna količina naoružanja i municije, uključujući 5 tenkova.
15. februara u 21,15 časova partizani su napali jačim snagama garnizon u Prozoru, potpomognuti minobacačima. […] Borbe su trajale do šest časova jutros. Od tog časa nema izvještaja od garnizona uslijed oštećenosti radia i prekida telefonskih linija.
– Dnevni izvještaj Komande italijanskog 6. armijskog korpusa od 16. februara 1943.
Partizani su nakon pada Prozora, po sovjetskom uzoru, pobili čitav zarobljeni bataljon divizije Murđe, koji je prethodno odbio poziv na predaju. Leševa italijanskih vojnika su bacili u Neretvu, kako bi doplutali do okupacione komande u Mostaru:
“Svi italijanski vojnici – ceo treći bataljon 259-te čete Murđe divizije – poslati su u smrt… Mnogi leševi su bačeni u reku Ramu. Nekoliko ih se zakačilo između debla i ja sam zajedno sa našim oficirima zlobno uživao pri pomisli kako italijanski oficiri na mostovima i obalama u Mostaru prestravljeni od užasa posmatraju Neretvu zagušenu leševima njihovih vojnika.”