Od kako je počeo rat u Ukrajini i od kako je više nego evidentno da EU i USA podržavaju neonacizam (sada čak i otvoreno) baš razmišljam o tome kako mi (Srbi) nismo imali nikakve šanse devedesetih. Normalno je bilo da Nemačka, pa i ceo Zapad podrži separatističke i neonacističke pokrete u bivšoj Jugoslaviji dok istovremeno nama tovari na vrat da radimo ono što su radili njihovi mezimci. Dok su nas satanizovali - pomagali su etnička čišćenja u Hrvatskoj i na Kosovu, gurali širom exYU na vlast stranke koje je trebalo da što je moguće više ruiniraju srpski narod. Slovenci kad su se osamostalili - prvo što su uradili bilo je da pobrišu stanovnike srpske nacionalnosti iz registra. Nedavno čitam kako se kao izvinjavaju, pa sve to vraćaju, nije bilo u redu. A tad je bilo u redu i to još na sva usta podržano od Nemaca i ostalih.
Nismo mi, Srbi, shvatili uzdizanje neonacizma u Evropi, kao što to nisu shvatali ni Rusi. I oni su stalno očekivali da neko osudi Azovce, maltretiranje ruske manjine u Ukrajini, oduzimanje svih prava, a zapravo je Evropa to ne samo podržavala nego i finansirala. I njima je trebalo da se probude i osveste da nikoga više ne zanima antifašizam, da Hitler polako postaje dobar momak, da su ekstremističke i fašističke političke partije danas u Evropi dobrodošle... Neke to čak vrlo otvoreno to pokazuju i imenom i ponašanjem, a neke se skrivaju iza naziva demokratski, (neo)liberalan, itd.