Kraj rata u Libiji, Gadafi pobednik
Obama ucutkao evropljane a Libiju predao Rusiji
Svet |
Zoran Milošević | jul 23, 2011 at 23:46
Američki predsednik Barak Obama je prihvatio rusko-libijsku formulu za prekid rata, učinivši to protiv volje rukovodilaca NATO-a koji su tokom susreta u crnomorskom letovalištu Sočiju ovaj ruski plan samo nekoliko dana ranije odbacili
Rat u Libiji praktično je, kako prenosi izraelski „DEBKAfajl“, završen u četvrtak ujutro, 14. jula 2011. godine, kada je predsednik SAD Barak Obama pozvao telefonom kolegu Dmitrija Medvedeva da bi mu saopštio da se slaže da Rusija ima glavnu ulogu u pregovorima sa M. Gadafijem kako bi se okončao rat, pod uslovom da libijski vođa napusti vlast i istu preda privremenoj vladi. Istovremeno, NATO je prekinuo bombardovanje Libije.
Na ovaj način, američki predsednik je prihvatio rusko-libijsku formulu za prekid rata, učinivši to protiv volje rukovodilaca NATO-a koji su ovaj ruski plan samo nekoliko dana ranije odbacili tokom susreta u ruskom, crnomorskom letovalištu Sočiju. Tek da se zna ko je gazda.
PUKOVNIK JE JAČI OD NATO-a?
Izvori francuske agencije „AFP“ navode da je predlog o okončanju agresije na Libiju dao sam Gadafi, još četiri meseca ranije. Naime, Gadafi je 4. aprila 2011. godine samo 10 dana posle agresije NATO-a na Libiju otpremio grupu diplomata u tajnu misiju u Atinu, sa predlogom grčkom premijeru Georgiosu Papandreu da preuzme ulogu posrednika u pregovorima. Rukovodstvo NATO-a, francuski predsednik Sarkozi i britanski premijer Kemeron, ovaj predlog su glatko odbacili jer su bili uvereni da je pobeda brza i laka, te da će Gadafi biti zbačen sa vlasti.
U momentu kada je Obama rešio da nazove telefonom Medvedeva, države koje su napadale Libiju kao po komandi tiho su se povlačile iz ratnog teatra. Prema izraelskim informacijama, NATO je 9. jula prestao sa bombardovanjem vladinih objekata, kao i glavnog grada Tripolija i drugih važnih mesta. To, naravno, niko nije zvanično objavio, a sam prestanak bombardovanja je i priznanje da 15.000 naleta borbene avijacije i šest hiljada laserskih raketa i avio-bombi ispaljenih na Libiju nije dovelo do ostvarivanja plana agresije – ubistva Gadafija i uspostavljanja marionetske vlade. Pukovnik Gadafi je dočekao da bez ijednog naleta sopstvene avijacije, bez ijedne ispaljene protivavionske rakete i bez aktiviranja terorističkih ćelija u Evropi doživi momenat kada je NATO-u nestalo snage, čime je sačuvao svoju vlast.
Ministar odbrane Velike Britanije Liam Foks, 13. jula je pred komandantima britanske avijacije nešto tako i nagovestio, da se ne vidi kraj rata, a da je već ponestalo sredstava za dalji rat. Vojni stručnjaci su već neko vreme upozoravali „da NATO nema dovoljno borbenih aviona za osiguranje zone zabranjenog leta nad Libijom“, te da su se zalihe raketa i bombi sa laserskim navođenjem istrošile. Ovo je potvrdio i spomenuti britanski ministar, rekavši „da vojne snage Britanije i Evrope nisu sposobne da obezbede borbena dejstva vojske koja bi trajala duže od nekoliko nedelja“. Međutim, ključni udar po NATO-u izvršila je Italija, koja je u drugoj nedelji jula 2011. godine tajno povukla svoje avione „garibaldi-551“ iz borbe, nanevši operaciji snažan udar.
RAZOČARANA FRANCUSKA
Tokom poslednjih 10 dana i Francuska je smanjila svoje borbene snage i sredstva, razočarana u „ustanike“ bazirane u Bengaziju, jer nisu postigli nijedan uspeh u borbi sa Gadafijevom vojskom. Pariz je pokušao ovo da reši tako što je dao podršku „ustanicima“ Berberima na Zapadu Libije, dostavio je oružje tamošnjim plemenima, iako to nije bilo po Rezoluciji OUN i po dogovoru sa NATO-om. Berberi su, međutim, oružje iskoristili da opljačkaju nekoliko gradova i sela, a ne za borbu sa Gadafijem. Posle ovog debakla, francuski ministar odbrane Žerar Longe izjavio je, u ponedeljak 11. jula 2011. godine, da je došlo vreme da se pregovara sa Gadafijem i ustanicima.
Samim tim, ovim je potvrđena ranija izjava sina Gadafija Sejfa al Islama francuskim medijima, da je njegov otac preko emisara koji su se sreli sa Sarkozijem dogovorio o završetku rata.
Kako piše britanski „Telegraf“, 18. jula 2011. godine, predstavnici vlade SAD i vlade Libije (Gadafija) su se sreli i tom prilikom razgovarali o okončanju rata. Službeni predstavnik SAD je izjavio da prvi zvanični kontakt posle otpočinjanja rata ima za cilj da se do libijskog vođe prenese jasna poruka da je uslov za mir odlazak Gadafija sa vlasti.
Ministar Longe je izjavio da Gadafi ne može više ostati na vlasti u Libiji, ali nije tražio njegovo progonstvo (silom) iz države. Posledično, formula regulisanja sukoba postala je vidljiva i tako je nastalo primirje, odnosno „kraj rata“ koji je očigledno dobio Gadafi. Jer, kako je izjavio neimenovani ruski visoki državni činovnik ruskoj novini „Komersant“, Gadafi je spreman da ode sa vlasti ako mu se garantuje bezbednost. Očigledno, ovo je dogovoreno i sve prepreke za početak pregovora su stečene.
Diplomatski svetski izvori, navodi „DEBKAfajl“, pozdravili su dogovor predsednika Rusije i SAD o uslovima za prestanak rata, tj. agresije na Libiju – ističući da je ovo velika pobeda Gadafija, odnosno potpuni fijasko za NATO. Spomenuto je i da je dogovor dva predsednika takođe naneo udar zahtevima Međunarodnog suda za vojne zločine, da se sudi Gadafiju i njegovim najvažnijim oficirima kao zločincima, jer ovo nije ušlo u dogovor zainteresovanih strana.
RUSIJA, A NE ZAPAD
Glavna bitka dalje će se voditi oko pronalaženja forme i sastava novog režima koji će voditi zemlju do potpunog prelaska na demokratiju. Gadafi i ako ode sa vlasti insistiraće da ključne pozicije zadrže njegovi sinovi i pristalice.
Iako se, dakle, očekuju usponi i padovi tokom pregovora, iscrpljujuće sednice i pregovori, čak i povremene oružane čarke, prestanak rata nema alternativu – posebno ne za „ustanike“ koji nisu ništa sami postigli na bojnom polju. A gubitnik je uvek gubitnik.
Možda je i to razlog, kako prenosi „Asošijeted pres“, da su američki predsednik Obama i ministar spoljnih poslova Rusije S. Lavrov u Vašingtonu početkom prošle nedelje razgovarali i o Libiji. Beli dom je javno dao podršku ruskim naporima da se pronađe političko rešenje u Libiji, a Obama je najavio i slanje pisma ruskom Medvedevu, u kojem će ponoviti podršku pregovorima u Libiji „ako dovedu do demokratskih promena“ i ako Gadafi dobrovoljne ode sa vlasti.
To je navelo britanski „Rojters“ da se 19. jula zapita „Zašto Obama predaje Libiju Rusima?“ Autor članka Džon Bolton prvo konstatuje da je politika SAD prema Libiji potpuno konfuzna, ali da je prošle nedelje Hilari Klinton prevazišla samu sebe, jer je pozdravila napore Rusije da uspostavi mir u Libiji, iako je trebalo da Moskvu „ostavi bez reči“.
SAD su Libiju, prema mišljenju Boltona, predale Rusiji jer ni Vašington, ni NATO nisu mogli da identifikuju prozapadne kadrove u Libiji, pa i kad bi sadašnja opozicija došla na vlast ponašala bi se isto ili gore od Gadafija. Novi režim bi se pre nego Gadafi vratio upotrebi terorizma kao sredstvo borbe protiv Zapada, a to SAD ne žele.
Pošto je mandat za mirovne pregovore predat Rusiji, sada ona ima šansu da utiče na sastav Prelaznog nacionalnog saveta i na budućnost postgadafijevske Libije. To znači da će Moskva, zajedno sa Pekingom, dobiti najvažnija nalazišta nafte i gasa u Libiji za eksploataciju, a ne Zapad.
Sada Rusija ima šanse da u Ujedinjenim nacijama isposluje novu rezoluciju Saveta bezbednosti koja će odgovarati njenim interesima. Zato se Bolton nada da će Rusija pretrpeti neuspeh, što će joj doneti smanjenje ugleda među Arapima, a dati mogućnost da se mirovna misija poveri Švedskoj ili Švajcarskoj.
PECAT