Islam i demokratija ne idu jedno sa drugim. To nije zbog toga što oni ne bi znali da organizuju demokratsko društvo, nego zato što neće. Oni preziru tako nešto, kao zapadnjačku izmišljotinu. Druga stvar, demokratija se, pod pojmom kakvom je danas ta reč, često puta kosi sa islamskim učenjima, a njima su ta učenja iznad svakod drugog zakona i poretka. I, na samom kraju, nevezano za islamske zakone, ti narodi imaju sasvim drugačiji mentalni sklop od nas Evropljana, i drugih naroda koji su usko vezani ili izgrađeni pod uticajem evropske civilizacije. Taj mentalni sklop i demokratija ne idu jedno sa drugim. Taj mentalni sklop je, po našem poimanje, ali ne i po njihovom, veoma problematičan, i sklon stalnim sukobima i pšreviranjima oko bilo čega, i taj i takav mentalni sklop može da se kontroliše samo na dva načina, okupacijom ili diktaturom. Okupaciju ne podržavam nikada, pa čak ni u Avganistanu. Svaki narod ima pravo da živi u slobodi. Ali, diktaturu u takvim zemljama, sa takvim mentalnim sklopom stanovništva, itekako podržavam.
Druga stvar, postoje razni pojavni oblici diktature. Postoje diktatori koji čine zlo svom narodu, kao što je bio Pol Pot u Kambodži. Zatim oni koji čine zlo drugim narodima, kao što je bio Hitler. Ali, postoje oni koji čine dobro svom narodu, a ne diraju druge, kao što je Gadafi.
Naravno da niko nije savršen, pa ni Gadafi, ali u načinu vladanja mu je ideja vodilja prosperitet zemlje kojom vlada. Da nije diktator, dali bi ikada uspeo da ih odvrati od međusobnih besmislenih ubijanja, dok jurcajući pustinjom na kamilama jedni drugima pale čadore, i nagovorio ih da sablje i tandžare zamene olovkama i udžbenicima? Ne bi... A, da li su oni od toga imali koristi kasnije, kada su pod diktaturom morali da postupe kako je on zamislio? Jesu...
Znači, zaključak je da je ta i takva diktatura, sa diktatorom vizionarom, ali pravim, a ne kao kod nas iskonstruisanim, dobra i jedino moguća vrsta vladavine.