GRČKE BIBLIJSKE KNJIGE I USVAJANJE KANONA

===========================================
Rimokatolička crkva prisvaja sebi pravo da odlučuje koje knjige ulaze u biblijski kanon i poziva se na koncil u Kartagi (397. n. e.), na kojem je sastavljen popis biblijskih knjiga. No činjenica je da je kanon — u koji ulaze i knjige koje čine grčki dio Biblije — bio definiran prije toga, i to ne odlukom nekog koncila, nego pod vodstvom Božjeg svetog duha, istog onog duha koji je prije toga i nadahnuo pisanje tih knjiga. Svjedočanstva kasnijih nenadahnutih sastavljača raznih popisa biblijskih knjiga mogu poslužiti samo kao potvrda biblijskog kanona, koji je potvrđen Božjim duhom.
Svjedočanstvo popisa iz 2-4. stoljeća. Pogled na priloženu tabelu otkriva da više popisa kršćanskih knjiga Biblije koji datiraju iz 4. stoljeća, a prije spomenutog koncila, potvrđuje naš današnji kanon, a tu su i neki u kojima je izostavljeno jedino Otkrivenje. Do kraja 2. stoljeća općeprihvaćena su postala 4 Evanđelja, Djela apostolska i 12 poslanica apostola Pavla. U određenim područjima postojale su sumnje samo u vezi s nekoliko manjih spisa. Te su se sumnje po svemu sudeći javile zato što ti spisi iz nekog razloga ispočetka nisu bili jako rašireni, pa je zato trebalo više vremena da bi ih se prihvatilo kao kanonske.
Jedan od najzanimljivijih popisa iz spomenutog razdoblja jest fragment koji je Ludovico Antonio Muratori otkrio u milanskoj knjižnici Ambrosiani i objavio 1740. Nedostaje mu početak, no činjenica da se u njemu Luka naziva trećim Evanđeljem ukazuje na to da se ranije spominju Matej i Marko. Muratorijev fragment pisan je latinskim jezikom, a potječe s kraja drugog stoljeća n. e. Kao što to pokazuje djelomični prijevod u nastavku, to je vrlo zanimljiv povijesni dokument: “Treću knjigu evanđelja po Luki. Taj Luka liječnik (...) u svoje je ime pisao. (...) Četvrto među evanđeljima od Ivana, iz (kruga) učenika. (...) I stoga, premda pojedine knjige evanđelja imaju različite početke, nikakva razlika (ne postoji) u vjeri onih koji vjeruju, budući da je jednim i gospodstvenim Duhom u svima izrečeno sve o rođenju, o trpljenju, o uskrsnuću, o općenju s njegovim učenicima, i o dvostruku njegovu dolasku: o prvom — prezrenom u sniženosti, koji se dogodio; o drugom — preslavnom po kraljevskoj vlasti, koji će se dogoditi. Kakvo dakle čudo, ako Ivan tako čvrsto iznosi pojedinosti i u svojim poslanicama, govoreći o sebi: ‘Što smo vidjeli svojim očima i čuli ušima, i što su naše ruke doticale, to smo vam napisali.’ Time naime po redu sebe iskazuje ne samo vidiocem i slušaocem nego i piscem svih divota Gospodnjih. Djela pak svih apostola napisana su u obliku jedne knjige. Luka opisuje odličnom Teofilu ono što se u pojedinostima zbivalo. (...) A Pavlove poslanice same jasno kazuju onima koji žele razumjeti iz kojeg su mjesta ili zbog kojeg razloga bile otposlane. Prije svega je opširnije pisao Korinćanima, zabranjujući hereze raskola; potom Galaćanima, obrezanje; a Rimljanima, stavljajući na srce raspored Pisama, ali i da je njihovo počelo Krist. O tim pojedinima treba da raspravimo. Premda sam blaženi apostol Pavao, slijedeći red predšasnika svoga Ivana, piše samo sedmerim Crkvama ovakvim redom: Korinćanima prva, Efežanima druga, Filipljanima treća, Kološanima četvrta, Galaćanima peta, Solunjanima šesta, Rimljanima sedma, — istina Korinćanima se i Solunjanima, ma da radi ukora, opetuje — ipak se razaznaje da je po svemu svijetu raširena jedna Crkva. Jer i Ivan u Otkrivenju, ma da piše sedmerim crkvama, ipak govori svima. Istina, jedna Filemonu i jedna Titu i dvije Timoteju (napisane su) iz osjećaja i ljubavi, ipak su posvećene u čašćenju Katoličke Crkve. (...) Dakako, poslanica Jude i dvije gorespomenutog Ivana prihvaćene su. (...) Prihvaćamo i Apokalipse samo Ivanovu i Petrovu, koju [misli se na Petrovu] neki od naših neće u crkvi čitati.”
Valja primijetiti da se pri kraju Muratorijevog fragmenta spominju samo dvije Ivanove poslanice. No o tome The New Schaff-Herzog Encyclopedia of Religious Knowledge kaže da te dvije Ivanove poslanice “jedino mogu biti druga i treća, čiji pisac sebe jednostavno naziva ‘starješina’. Autor je već spomenuo prvu poslanicu, doduše tek usputno, u vezi s Četvrtim evanđeljem i pritom je izrazio čvrsto uvjerenje u to da ih je napisao Ivan, a ovdje je smatrao da se može usredotočiti na dvije manje poslanice” (1956, 8. svezak, 55. stranica). A o činjenici da se u fragmentu i ne spominje prva Petrova poslanica, enciklopedija kaže: “Najvjerojatnijom se čini pretpostavka da je nekoliko riječi izgubljeno, možda i cijeli red u kojem autor navodi da su 1. Petrova i Otkrivenje Ivanovo prihvaćene knjige.” Stoga ta enciklopedija o gledištu iznesenom u Muratorijevom fragmentu zaključuje: “Smatralo se da se Novi zavjet nedvojbeno sastoji od četiri Evanđelja, Djela apostolskih, trinaest Pavlovih poslanica, Apokalipse Ivanove, vjerojatno od tri njegove poslanice, Jude i vjerojatno 1. Petrove, dok se protivljenje drugim Petrovim spisima još nije bilo stišalo” (56. stranica).
Origen je oko 230. godine n. e. kao nadahnute knjige prihvatio poslanicu Hebrejima i Jakovljevu poslanicu. Te dvije knjige ne spominju se u Muratorijevom fragmentu. Premda je naveo kako su neki sumnjali u njihovu pripadnost kanonu, to zapravo pokazuje da je do tog vremena bio prihvaćen kanonicitet većine biblijskih knjiga koje su na grčkom napisali kršćanski pisci, te da je samo nekolicina sumnjala u kanonicitet nekih manje poznatih poslanica. Kasnije su Atanazije, Jeronim i Augustin prihvatili zaključke ranijih popisa te su uvrstili u kanon istih onih 27 knjiga koje i mi danas prihvaćamo.
Na većini popisa s priložene tabele poimence se navode knjige koje se prihvaćaju kao kanonske. Popisi Ireneja, Klementa Aleksandrijskog, Tertulijana i Origena sastavljeni su na temelju citata koje su koristili i kojima su zapravo pokazali kako su gledali na knjige koje su citirali. Na te se popise nadovezuje i popis povjesničara Euzebija. No činjenica da ti pisci ne spominju neke kanonske knjige ne pobija njihov kanonicitet. Određene knjige nisu spomenuli bilo namjerno bilo zato što im to nije bilo potrebno zbog tema o kojima su pisali. No zašto ne postoje konkretni popisi stariji od Muratorijevog fragmenta?
Pitanje o tome koje knjige kršćani trebaju prihvaćati kao nadahnute pojavilo se tek sredinom drugog stoljeća n. e., kad su se pojavili kritičari poput Marciona. Marcion je sastavio vlastiti kanon koji je odgovarao njegovim učenjima. Uzeo je samo neke Pavlove poslanice i objavio “pročišćeni” tekst Lukinog Evanđelja. Sve to kao i brojna apokrifna literatura koja se dotad proširila svijetom bili su razlog zbog kojeg su razni autori sastavili popise u kojima su naveli koje knjige prihvaćaju kao kanonske.
