ISTINA O CRKVI SREDNJEGA VIJEKA
=================================
”STVARNA tragedija srednjovjekovne crkve ležala je u tome što se crkva nije kretala usporedo s vremenom. (...) Daleko od toga da je bila napredna, daleko od toga da je pružala duhovno vodstvo, bila je nazadna i dekadentna, pokvarena u svim svojim elementima.“ To kaže knjiga The Story of the Reformation (Povijest reformacije) o moćnoj Rimokatoličkoj crkvi, koja je dominirala većinom Evrope od 5. do 15. stoljeća n. e.
Kako je rimska Crkva spala sa svojeg svemoćnog položaja i postala ’dekadentna i pokvarena‘? Kako to da su pape, koji su tvrdili da su apostolski nasljednici, propustili pružati čak ”duhovno vodstvo“? I kakav je bio ishod tog propusta? Da bismo pronašli odgovore na ta pitanja, moramo ukratko razmotriti kakve je osobine ta Crkva poprimila i kakvu je ulogu igrala u potrazi čovječanstva za pravim Bogom. Do kraja 15. stoljeća, rimska je Crkva, sa svojim župama te muškim i ženskim samostanima rasijanima diljem svog carstva, postala najveći zemljoposjednik u Evropi. Izvještaji kažu da je posjedovala gotovo polovicu zemlje u Francuskoj i Njemačkoj te dvije petine, ili čak i više, u Švedskoj i Engleskoj. I do čega je to dovelo? ”Do kraja 14. i početka 15. stoljeća raskoš Rima neizmjerno se povećala, a njegov je politički utjecaj privremeno porastao“, kaže knjiga A History of Civilization (Povijest civilizacije). No, sve to blještavilo imalo je svoju cijenu, pa je papinstvo moralo pronaći nove izvore prihoda da bi ga održavalo. Opisujući različite metode kojima se to činilo, povjesničar Will Durant je napisao: ”Od svakog se crkvenog službenika zahtijevalo da papinskoj Kuriji — administrativnim ustanovama papinstva — preda polovicu prihoda koji je njegov ured zaradio u toku prve godine (anate), a zatim godišnje desetinu ili desetak. Novi je nadbiskup papi morao platiti znatnu svotu za palij — bijelu vunenu traku koja je predstavljala potvrdu i insigniju njegova autoriteta. Nakon smrti nekog kardinala, nadbiskupa, biskupa ili opata, njegov se osobni posjed vraćao papi. (...) Svaka presuda ili podrška od strane Kurije zauzvrat je zahtijevala poklon, a poklon je ponekad i diktirao presudu.“ Velike sume novca koje su se godinu za godinom slijevale u papinske škrinje konačno su dovele do mnogih zloupotreba i do korupcije. Govorilo se da ’čak ni papa ne može dotaknuti smolu, a da si ne umrlja prste‘, a povijest crkve u tom je razdoblju zabilježila ono što je jedan povjesničar nazvao ”nizom veoma svjetovnih papa“. Među njima su: Siksto IV (papa 1471-84), koji je utrošio velike svote novca na gradnju Sikstinske kapele, koju je i nazvao po sebi, te na obogaćivanje mnogih svojih nećaka i nećakinja; Aleksandar VI (papa 1492-1503), ozloglašeni Rodrigo Borgia, koji je otvoreno priznao i unapređivao svoju nezakonitu djecu; i Julije II (papa 1503-13), nećak Siksta IV, koji je više bio predan ratovima, politici i umjetnosti negoli svojim crkvenim dužnostima. S punim je pravom holandski katolički učenjak Erazmo napisao 1518. godine: ”Besramnost rimske Kurije dosegla je vrhunac. Korupcija i nemoral nisu bili ograničeni samo na pape. Uobičajena izreka tog vremena bila je: ”Želiš li upropastiti svog sina, daj ga za svećenika.“ Njenu istinitost potvrđuju i povijesni zapisi iz tog vremena. Durant kaže da je u Engleskoj ”među prijavama za [seksualnu] raskalašenost koje su bile podnesene 1499, (...) broj onih koje su se odnosile na svećeničke prestupnike iznosio oko 23 posto od ukupnog broja, premda je svećenstvo vjerojatno iznosilo manje od 2 posto populacije. Neki ispovjednici iznuđivali su seksualne usluge od žena koje su se ispovijedale. Tisuće svećenika imale su priležnice; u Njemačkoj su ih imali gotovo svi“. Moralno zastranjenje protezalo se i na druga područja. Kaže se da se u to vrijeme jedan Španjolac žalio: ”Čini mi se da bez novca od Kristovih slugu teško možemo išta izvući; na krštenju novac (...) na vjenčanju novac, za ispovijed novac — ne, čak ni posljednja pomast ne prođe bez novca! Oni bez novca ne žele zvoniti, bez novca ne žele obaviti crkveni pogreb; tako da izgleda da su vrata Raja zatvorena za one koji nemaju novca.“ Da bismo sažeto opisali stanje u kojem se rimska Crkva nalazila na početku 16. stoljeća, citirat ćemo riječi Machiavellija, čuvenog talijanskog filozofa iz tog vremena: ”Da je religija kršćanstva bila očuvana prema odredbama Osnivača, stanje i narod kršćanskoga svijeta bili bi daleko jedinstveniji i sretniji nego što je to danas slučaj. Ne može postojati bolji dokaz njene dekadencije nego što je činjenica da su ljudi, što su bliži rimskoj Crkvi, glavi svoje religije, time manje religiozni.“
1.Korinćanima 6:9-11 - Pa zar ne znate da nepravednici neće naslijediti kraljevstvo Božje? Ne zavaravajte se! Ni bludnici, ni idolopoklonici, ni preljubnici, ni muškarci koji se upuštaju u neprirodno općenje, ni muškarci koji liježu s muškarcima, ni lopovi, ni pohlepni, ni pijanice, ni oni koji pogrdno govore o drugima, ni iznuđivači neće naslijediti kraljevstvo Božje. A takvi su bili neki od vas, ali oprani ste, posvećeni ste, proglašeni ste pravednima u imenu našega Gospodina Isusa Krista i duhom našega Boga.
Efežanima 5:5 - Jer ovo znate i dobro razumijete da nitko tko je bludnik ili nečist ili pohlepan — što znači da je idolopoklonik — nema nasljedstva u kraljevstvu Kristovu i Božjem.
1. Timoteju 6:10 - Jer ljubav prema novcu korijen je svakoga zla i zbog nje su neki odlutali od vjere i nanijeli sebi mnoge patnje.
Covek je prava masina, samo izbacuje citate, imas li ti neko svoje misljenje za ono sto sam te pitao a da braca iz bruklina i kula strazara ne ucestvuju u tvom odgovoru?
