vorki
Iskusan
- Poruka
- 5.032
Kako se oformila svećenička klasa u kršćanstvu ? 
---------------------------------------------------------------------------------
Jedan od znakova otpada bilo je to što se službu koju su prema naučavanju Isusa i apostolâ trebali obavljati SVI kršćani sada počelo ograničavati na ekskluzivno svećenstvo i hijerarhiju koja se razvila u nazovikršćanstvu. Tokom prvog stoljeća, nakon Isusove smrti, njegovi su apostoli, zajedno s drugim duhovno osposobljenim kršćanskim starješinama u Jeruzalemu, savjetovali i vodili kršćansku skupštinu. Nijedan od njih nije iskazivao superiornost nad drugima. Godine 49. n. e. pojavila se potreba da se okupe u Jeruzalemu kako bi razriješili pitanja koja su se ticala svih kršćana. Biblijski izvještaj kaže što se zbilo nakon otvorene diskusije: ”Tada nadjoše za dobro apostoli i starješine [presbýteroi] sa svom crkvom da izberu izmedju sebe dvojicu i da pošlju u Antiohiju s Pavlom i Barnabom (...). I napisaše rukama svojima ovo: Apostoli i starješine i braća pozdravljaju braću koja su po Antiohiji i Siriji i Ciliciji što su od neznabožaca.“ Očito je da su apostoli i starješine služili kao administrativno središnje vodstvo za rasprostranjene kršćanske skupštine. Budući da je to kolektivno vodstvo u Jeruzalemu predstavljalo ranokršćansku pripremu za generalno nadgledanje svih kršćana, nameće se pitanje: Kakav je sistem uprave postojao u svakoj skupštini, na lokalnoj razini? Pavlovo pismo Timoteju jasno pokazuje da su skupštine imale nadglednike (grčki: epískopos, izvorna riječ za riječ ”episkopalni“), u duhovnom smislu starješine (presbýteroi), muževe koji su po svom vladanju i po svojoj duhovnosti ispunjavali preduvjete za poučavanje svojih sukršćana. U prvom stoljeću ti muževi NISU sačinjavali izdvojenu svećeničku klasu. Nisu se isticali po nekoj posebnoj odjeći. Ono po čemu su se isticali bila je njihova duhovnost. Ustvari, svaka je skupština imala starješinstvo (skupinu nadglednika), a ne monarhijsku vladavinu jednog čovjeka.
Tek je s vremenom riječ epískopos (nadglednik, nadzornik) pretvorena u ”biskup“, što znači svećenik s jurisdikcijom nad drugim članovima svećenstva u svojoj dijecezi. Španjolski isusovac Bernardino Llorca objašnjava to na sljedeći način: ”Isprva se nije pravila dovoljno velika razlika između biskupâ i prezbitera, pazilo se jedino na značenje tih riječi: biskup je ekvivalent za nadzornik; prezbiter je ekvivalent za stariji muškarac. (...) No malo-pomalo razlika je postajala sve jasnija, tako da se imenom biskup označavalo značajnije nadzornike, koji su imali najviši svećenički autoritet i pravo da polažu ruke i zaređuju svećenike“ (Historia de la Iglesia Católica [Povijest Katoličke crkve]). Ustvari, biskupi su počeli funkcionirati kao neka vrsta monarhijskog sustava, osobito od početka četvrtog stoljeća. Ustanovljena je hijerarhija, ili vladajuće klerikalno tijelo, a s vremenom su rimskog biskupa, koji je tvrdio da je Petrov nasljednik, mnogi počeli smatrati vrhovnim biskupom i papom. Danas je u različitim crkvama nazovikršćanstva pozicija biskupa ustvari pozicija prestiža i moći, obično veoma unosna, i može je se usporediti s pozicijom koju u državi ima elitna vladajuća klasa. No između njihovog ponosnog i uzvišenog položaja i jednostavnosti organizacije pod Kristom i starješinama, ili nadglednicima, ranih kršćanskih skupština, postoji ogromna razlika. A što da kažemo o ponoru koji dijeli Petra i njegove takozvane nasljednike, koji vladaju u raskošnom ambijentu Vatikana?
---------------------------------------------------------------------------------
Jedan od znakova otpada bilo je to što se službu koju su prema naučavanju Isusa i apostolâ trebali obavljati SVI kršćani sada počelo ograničavati na ekskluzivno svećenstvo i hijerarhiju koja se razvila u nazovikršćanstvu. Tokom prvog stoljeća, nakon Isusove smrti, njegovi su apostoli, zajedno s drugim duhovno osposobljenim kršćanskim starješinama u Jeruzalemu, savjetovali i vodili kršćansku skupštinu. Nijedan od njih nije iskazivao superiornost nad drugima. Godine 49. n. e. pojavila se potreba da se okupe u Jeruzalemu kako bi razriješili pitanja koja su se ticala svih kršćana. Biblijski izvještaj kaže što se zbilo nakon otvorene diskusije: ”Tada nadjoše za dobro apostoli i starješine [presbýteroi] sa svom crkvom da izberu izmedju sebe dvojicu i da pošlju u Antiohiju s Pavlom i Barnabom (...). I napisaše rukama svojima ovo: Apostoli i starješine i braća pozdravljaju braću koja su po Antiohiji i Siriji i Ciliciji što su od neznabožaca.“ Očito je da su apostoli i starješine služili kao administrativno središnje vodstvo za rasprostranjene kršćanske skupštine. Budući da je to kolektivno vodstvo u Jeruzalemu predstavljalo ranokršćansku pripremu za generalno nadgledanje svih kršćana, nameće se pitanje: Kakav je sistem uprave postojao u svakoj skupštini, na lokalnoj razini? Pavlovo pismo Timoteju jasno pokazuje da su skupštine imale nadglednike (grčki: epískopos, izvorna riječ za riječ ”episkopalni“), u duhovnom smislu starješine (presbýteroi), muževe koji su po svom vladanju i po svojoj duhovnosti ispunjavali preduvjete za poučavanje svojih sukršćana. U prvom stoljeću ti muževi NISU sačinjavali izdvojenu svećeničku klasu. Nisu se isticali po nekoj posebnoj odjeći. Ono po čemu su se isticali bila je njihova duhovnost. Ustvari, svaka je skupština imala starješinstvo (skupinu nadglednika), a ne monarhijsku vladavinu jednog čovjeka.
Tek je s vremenom riječ epískopos (nadglednik, nadzornik) pretvorena u ”biskup“, što znači svećenik s jurisdikcijom nad drugim članovima svećenstva u svojoj dijecezi. Španjolski isusovac Bernardino Llorca objašnjava to na sljedeći način: ”Isprva se nije pravila dovoljno velika razlika između biskupâ i prezbitera, pazilo se jedino na značenje tih riječi: biskup je ekvivalent za nadzornik; prezbiter je ekvivalent za stariji muškarac. (...) No malo-pomalo razlika je postajala sve jasnija, tako da se imenom biskup označavalo značajnije nadzornike, koji su imali najviši svećenički autoritet i pravo da polažu ruke i zaređuju svećenike“ (Historia de la Iglesia Católica [Povijest Katoličke crkve]). Ustvari, biskupi su počeli funkcionirati kao neka vrsta monarhijskog sustava, osobito od početka četvrtog stoljeća. Ustanovljena je hijerarhija, ili vladajuće klerikalno tijelo, a s vremenom su rimskog biskupa, koji je tvrdio da je Petrov nasljednik, mnogi počeli smatrati vrhovnim biskupom i papom. Danas je u različitim crkvama nazovikršćanstva pozicija biskupa ustvari pozicija prestiža i moći, obično veoma unosna, i može je se usporediti s pozicijom koju u državi ima elitna vladajuća klasa. No između njihovog ponosnog i uzvišenog položaja i jednostavnosti organizacije pod Kristom i starješinama, ili nadglednicima, ranih kršćanskih skupština, postoji ogromna razlika. A što da kažemo o ponoru koji dijeli Petra i njegove takozvane nasljednike, koji vladaju u raskošnom ambijentu Vatikana?
Poslednja izmena:
