Najveci tajkuni medju politicarima su vezani za Tadicevu stranku...
http://www.emg.rs/vesti/srbija/51519.html
PRESSEK
Kako ide biznis, ministri?
26. maj 2008. | 09:34
Izvor: Biznis
Od biznismena do ministra i nazad, najčešći je razvojni put bivših članova srpskih vlada. Nakon isteka mandata, većina je uspevala da nastavi tamo gde je stala.
Bivši ministri u Vladi Srbije, od 2000. na ovamo, ako nisu o(p)stali u politici, onda su najverovatnije otpočeli sopstveni biznis ili razvili stari. Posluju u različitim sferama, pa ih ima u poslovima sa nekretninama, metalima, nameštajem, pecivima. Iako je većina njih, u doba kada su bili na vlasti, zamrzla svoje poslove, ne bi se reklo da im je politički angažman odmogao u stvaranju svojih privatnih firmi i širenju poslovanja. Tako je ne baš dug put od političara do biznismena ogledalo mnogih karijera u poslednjih desetak godina.
Vino i polovnjaci
Zoran Živković, bivši premijer Srbije, nakon politike je oprobao svoju sreću u biznisu. Živković je postao suvlasnik vinarije nadomak Niša i firme koja se bavi prodajom polovnih automobila, u kojoj je njegov deo vlasništva 50 odsto.
Živković se bavi uvozom argentinskih vina, ali i otkupom domaćeg crvenog „gamea" i belog „sovinjona". Uz pomoć stručnjaka sa Poljoprivrednog fakulteta, plasira ih pod imenom „Car Konstantin". U prvoj polovini 2007. godine, Živković se pohvalio u medijima i da je čitavih 45 hektara u Krčedinu, zajedno sa partnerom, zasadio francuskim sadnicama različitih sorti poput „šardonea", „belog sovinjona", „merloa" i „širaza", i najavio da prvo vino stiže 2012. godine.
Pre ulaska u vladu, Živković se preko svojih firmi „Milenijum" i „Interfejs" bavio pružanjem marketinških usluga i konsaltinga.
Nameštaj i saveti
Aleksandar Vlahović, njegov bivši partijski kolega iz DS-a, bio je ministar za privatizaciju u vladi Zorana Đinđića. Vlahović se nakon ministrovanja oprobao u biznisu, pa je osnovao privatnu firmu „Eki investment" zajedno sa Dankom Đunićem, bivšim ministrom za ekonomske odnose sa inostranstvom u vreme Miloševića.
Inače, „Eki investment" se bavi savetovanjem i investiranjem, a upravo je ovih dana zajedno sa „Neltom" i firmom „Ataše", u vlasništvu biznismena Nenada Šarenca, otkupila preostalih 26,8 odsto akcija „Novog doma" i time postala vlasnik 95,7 odsto kapitala te firme. Pre nekoliko dana, Vlahović je rekao za Biznis da ovaj tročlani konzorcijum „Novom domu" neće promeniti osnovnu namenu, već će nastaviti da se bavi prometom nameštaja i najavio da će kompletno renovirati veliki prodajni prostor „Novog doma" u Bačvanskoj ulici u Beogradu. To će ujedno biti i centralno mesto za prodaju nameštaja „Novog doma".
Vlahović je i član UO privatnog penzijskog fonda „Garant", a akcionari u tom fondu su i „Eki investment" i revizorska kuća „Dilojt" čiji je počasni predsednik Danko Đunić.
Pekar i glodur
I bivši ministar kulture i informisanja u vladi Vojislava Koštunice Dragan Kojadinović, inače član SPO-a, pored kulture, pronašao je i malo vremena za biznis. Naime, Kojadinović je vlasnik pekare „Di Mađo" na Banovom brdu u Beogradu, koja se vodi na ime njegove starije ćerke Ivane. U medijima se pominjalo i da je Kojadinović, pre nego što je otvorio pekaru, u istom lokalu jedno vreme imao i piljaru. Navodno, vlasnik je i još nekoliko lokala i prodavnica širom Beograda.
Od malina do kompjutera
Dušan Mihajlović, osnivač Nove demokratije, kasnije pretočene u Liberale Srbije, bio je ministar policije u vladi Zorana Đinđića. Mihajlovićeva najčuvenija firma svakako je „Lutra", koja se bavi širokim spektrom aktivnosti - spoljnom i unutrašnjom trgovinom, marketingom, informacionim tehnologijama, projektovanjem, inženjeringom... Formirana 1991, „Lutra" je u početku izvozila junad u Grčku, a navodno se bavila i poslovima sa malinama. Ipak, kako se pričalo, „Lutra" je ipak najviše profitirala na cementu. Mihajlović se bunio da je njegova firma najviše kontrolisana u celoj Srbiji i kako bi izveštajima raznih inspekcija mogao da napuni čitavu sobu.
Krajem 2003. Mlađan Dinkić, tadašnji guverner NBS, optužio je Mihajlovića da je pored „Lutre"
vlasnik čak 13 firmi koje su na direktan način poslovale sa Vladom Srbije i MUP-om. Dinkić je tada izneo tvrdnje da je Mihajlović, samo u jednom poslu, za jednu od svojih firmi, oštetio budžet Srbije za dva i po miliona evra. Po sredi je bio posao oko nabavke informatičke opreme. Konkurs je raspisao MUP Srbije, a posao u vrednosti od 13 miliona evra dobila je firma IBM, dok je posao za instaliranje njihove opreme dobila firma „Arius", navodno, u vlasništvu Dušana Mihajlovića.
Na tvrdnje Mlađana Dinkića, Mihajlović je tada kratko izjavio:
- Gluposti se ne daju komentarisati. Svakome stoji mogućnost da podnesete krivičnu prijavu protiv mene i završi taj posao.
Privatno obrazovanje i klinike
Da bivših ministara ima u „obrazovanju" potvrđuje primer Gorana Pitića, bivšeg ministra zaduženog za ekonomske odnose sa inostranstvom. Sadašnji predsednik UO banke Sosijete ženeral, zajedno je sa kolegom, ekonomistom Nebojšom Savićem, osnovao je 2002. godine Fakultet za ekonomiju, finansije i administraciju (FEFA) u Beogradu. Pitić, navodno, nije samo jedan od predavača na tom fakultetu, već mu pripada i vlasnički deo.
Dragan Milovanović, nekadašnji ministar za rad i zapošljavanje, takođe ima biznis, i to porodični. Milovanović još od 1993. poseduje firmu „Rubiko", koja se bavi prodajom kancelarijskog nameštaja, bele tehnike i sitnih kućnih potrepšina.
Najpoznatiji Čačanin Velimir Ilić, odlazeći ministar za infrastrukturu u vladi Vojislava Koštunice, trenutno gradi privatnu kliniku. Izgradnja kardiovaskularnog centra počela je u proleće 2007. i Ilić je potvrdio da je parcela na kojoj se gradi u njegovom vlasništvu i da će zajedno sa partnerima biti finansijer. Prema Ilićevim rečima, među akcionarima buduće klinike su „ugledni srpski biznismeni, od kojih je nekolicina iz Čačka".
Mnogo pre nego što je seo u ministarsku stolicu na videlo je izbila informacija da je firma „Sponit", koja se bavi proizvodnjom boja i lepkova,
inače u većinskom vlasništvu Vuka Bojovića, funkcionera SPO-a, delom i Ilićeva, koji je kao ulog uneo poluzavršeni objekat u svom dvorištu u kome su bili smešteni pogoni „Sponita". Nakon raskida ortakluka, Ilić širi svoje poslovne vidike, pa se za vreme svog mandata u vladi Srbije, sredinom 2004. godine, brže bolje pohvalio novinarima kako je najveći proizvođač šljiva u regiji, kao i da ima najbolji voćnjak.
Reklame i produkcija
Ilićev možda najveći politički protivnik Dragan Đilas, bivši ministar zadužen za NIP, većinski je vlasnik poslovnog sistema „Multikom grup" u čijem je sastavu „Dajrekt medija", najveći zakupac medijskog prostora u Srbiji. Takođe, „Dajrekt medija" učestvuje i sa 49 odsto vlasničkog udela u producentskoj kući „Emoušn prodakšn", firmi koja stoji iza rijaliti šoua „Veliki brat".
Božidar Đelić, nekadašnji ministar finansija, sada već bivši potpredsednik vlade Srbije, pre dolaska u Srbiju imovinu je stekao radeći u konsalting firmi „Mekinzi". Vlasnik je 3.000 akcija, što je skoro 100 odsto udela, u investicionom preduzeću „Haus of Jurop invest", koje je registrovano u Holandiji.
Nebojša Čović: Konzerve i košarka
Nebojša Čović bio je potpredsednik vlade Zorana Đinđića i šef Koordinacionog centra za jug Srbije, kao i koordinacionog centra za Kosovo i Metohiju. Čović je zajedno sa suprugom većinski vlasnik Fabrike metalnih proizvoda (FMP), poznatog proizvođača konzervi. Tačnije, 51 odsto akcija te fabrike poseduje FMP konzorcijum, a 80 odsto tog konzorcijuma u vlasništvu je Čovićeve privatne firme „Kobe grupa".
Kako su tvrdili mali akcionari FMP-a, u vlasništvu te fabrike na Lazarevačkom drumu je i hala u Železniku, kao i hotel, restoran i poslovni prostor u kome se nalazi Prva sportska košarkaška gimnazija - koledž. Takođe, u sklopu FMP- a je i preduzeće dečje opreme „Podmladak" i bivše igralište „Proletera", koje se nalazi preko puta fabrike.
Nekretnine, struja, kombajni
Bivši ministar energetike u prvoj demokratskoj vladi Srbije
Goran Novaković proteklih mesec dana ponovo je dobio na publicitetu kao jedan od favorita za kupovinu fabrike traktora IMT. Naime, Novakovićev konzorcijum „Neverfild limited" i Filip Cepter vodili su trku za skupim zemljištem i halama novobeogradske fabrike IMT. U međuvremenu je Cepter odustao, dok je Novakoviću ostavljen rok od mesec dana za sklapanje ugovora o kupovini ove fabrike.
Za Novakovića se zna da živi na relaciji London-Beograd i da se bavi trgovinom nafte i struje. Pored toga, smatraju ga za „jačeg" igrača u poslu sa nekretninama, pa se njegov investicioni fond „Meridijan grupa" pominje kao jedan od vodećih igrača na tržištu novoizgrađenih stanova u Beogradu. Izgleda da su Novakoviću specijalnost elitni stanovi na Dedinju, naročito u naselju Panorama, ispod Belog dvora.
Novaković je i jedan od vlasnika fabrike kombajna „Zmaj", a spekulisalo se i da je jedno vreme bio zainteresovan za hotel „Atlas" na Kopaoniku.