PSIHOLOGIJA..............

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
Ma jok bre, ne nerviram se. Samo mi je malo smešno. :)

Čemu služe emocije. Au bre Betty, a sad bi ja tebe trebao da pitam: A šta ti misliš? ;)
Malo se šalim. :lol:

Pitam se, na koje si emocije mislila... :roll: Kada se, na primer, čovek nađe u nekoj opasnoj situaciji, javlja se alarm koji nas upozorava na opasnost. U takvim situacijama strah ima funkciju da nas upozori na opasnost koja nam preti, a moguća reakcija je ili bekstvo ili borba. Nekada, međutim, strah može da bude i iracionalan. To se događa u onim situacijama kada nam ne preti realna opasnost, ili kada ona nije takvog intenziteta da bismo imali razloga da se zaista zabrinemo. Takav strah može da bude vezan za neki objakat (tada govorimo o fobiji) ili može da predstavlja anksioznost (osećanje uznemirenost neodređenog porekla, recimo).

Ostale emocije? ...... Pa recimo da čovek ne bi bio čovek kada ne bi imao emocije. Život bi bio lišen svakog zadovoljstva i uživanja. Svi bismo bili samo roboti. To svakako ne bismo želeli, zar ne?

Čovek često potiskuje svoje emocije, beži od njih, ne želi da se suoči sa njima. Nekada je to zaista potrebno, kada je neki događaj toliko bolan da nismo u stanju da se suočimo sa njim. Potiskivanjem emocija, međutim, ne rešavamo problem. Događaj koji je bolan je potisnut u nesvesno, ali nije zaboravljen. On stalno pokušava da prodre u svest, čemu se suprotstavljaju mehanizmi odbrane, koji troše značajnu količinu energije koju jedna osoba poseduje. Osećanje uznemirenosti se, međutim, ponovo javlja kad god naše iskustvo sadrži elemente ranije situacije koja je uznemirenost izazvala. Situacija je sada teža, utoliko što ne znamo pravi razlog naše uznemirenosti - vraća nam se samo emocija bez sadržaja, pa u tom smislu ne znamo ni šta bismo mogli da preduzmemo kako bi uznemirenost nestala. Jedan poznati autor je rekao: "Potiskivanjem naših negativnih osećanja, mi im dajemo moć da vladaju nama".

Eto, svašta sam napisao.... malo sam u gužvi i nemam baš mnogo vremena....... ne znam da li sam odgovorio na tvoje pitanje Betty. Ako nisam probaj da budeš malo konkretnija. Šta te zapravo zanima? :)
 
Marge:
A sta psihologija kaze o rasizmu? Hocu da kazem-zasto i na koji nacin do njega dolazi
Fromova teorija "bekstva od slobode" primenjena je u pokušaju da se objasne koreni nastanka fašizma. On polazi od stava da se čovek u današnjem svetu oseća nesigurno i ugroženo. From kaže: "Čovek je osuđen na slobodu, jer ne može da se osloni ni na šta izvan sebe". Čoveku je dakle data odgovornost za sopstveni život. Nekada, međutim, čovek ne želi da preuzme ovakvu odgovornost i lakše mu je da se pripoji nekoj grupi (sekti, političkoj partiji, itd) čime postaje njen simbolički deo. Na taj način on naizgled stiče sigurnost, postaje deo nečega što je veće i moćnije od njega samog, ali istovremeno potpuno gubi svoju individualnost.

Ovo je ukratko opisan mehanizam "bekstva od slobode". Rasizam svakako nastaje iz osećanja ugroženosti, osećanja da nam na određeni način preti opasnost od drugih naroda ili rasa. Strah je najveći pokretač mržnje, agresije i neprijateljstva prema drugim narodima.

Ovde je zanimljivo spomenuti i mehanizam identifikacije sa agresorom. Ovo je zapaženo u nacističkim logorima. Logoraši koji su imali zadatak da budu redari - dežurni, da se brinu o redu u logoru, često su se ponašali mnogo surovije prema pripadnicima svog naroda, nego što su to činili nemci.
Ovo se objašnjava na taj način, što osoba oseća da je manje ugrožena ukoliko se ponaša kao onaj od koga joj preti opasnost, odnosno, identifikuje se sa agresorom.
 
Shaddow:
Eto, svašta sam napisao.... malo sam u gužvi i nemam baš mnogo vremena....... ne znam da li sam odgovorio na tvoje pitanje Betty. Ako nisam probaj da budeš malo konkretnija. Šta te zapravo zanima?

Potiskivanje me brine. Znaci da to ne radim, ne bi emocije ne prevladale :neutral: Sad mi zao, ne znam sta je trebalo da uradim...pre nego sto sam pocela da potiskujem. Izes.
 
Potiskivanje emocija nije nešto što čovek radi svesno. To je najčešće potpuno nesvestan proces.
Često je potrebna pomoć dobrog i iskusnog psihoterapeuta da bi se određeni konflikti rešili.
Ne znam šta da ti kažem, ne bih želeo da ispadne da te ubeđujem u..... znaš već šta.

Nekada je korisno porazgovarati sa nekim stručnim licem, izbaciti iz sebe neke stvari koje te muče, srediti misli i krenuti napred.
Znam da si ti pametna i sposobna osoba, ali niko nije savršen, svakome je ponekad potrebna podrška.
 
Nisam mislila na bioenergiju.
Mislila sam na energiju koju posedujemo, koju koristimo u svakodnevnom zivotu, svesnom i nesvesnom, koju koristimo da "potiskujemo" nezeljene sadrzaje iz nase svesti...Na to sam mislila.
Pa cime se ona meri? Posto se koristi izraz - trosimo veliku kolicinu energije da potiskujemo....
 
Nisam siguran da li mogu da ti odgovorim čime se meri čovekova energija. Mislim da i nije od nekog suštinskog značaja naći mernu jedinicu za tako nešto. Znaš i sama šta znači kada kažeš da nemaš energije, da si klonula, bezvoljna, depresivna, itd. Sa druge strane nekada možda osećaš da imaš višak energije, da si euforična, da sve možeš, da ti ništa nije teško.

Šta je izvor čovekove energije? O tome postoje različite teorije. Frojd je recimo smatrao da je libido, odnosno seksualna energija, glavna pokretačka snaga u čoveku. Kasnije je revidirao ovaj svoj stav pa je pod libidom smatrao instinkt života. Posebno je kontraverzna njegova teza o instiktu smrti, koji je suprotnost instikru života. Instinkt smrti, po njegovom mišljenju, obuhvata sve one tendencije u čoveku koje su rušilačke, destruktivne, agresivne. Zbog ovoga je Frod dosta bio kritikovan, čak i od najbližih saradnika. Smatra se da je I sv. rat i velika razaranja koja je on doneo, uticao na to da Frojd formuliše ovakvu tezu o ljudskoj prirodi, odnosno da definiše instinkt života i instinkt smrti. Instinkta smrti se, međutim, i sam Frojd odrekao pred smrt, ali ni danas nije jasno da li je to bilo pod uticajem nekih novih saznanja koja su prethodnu teoriju dovodila u pitanje, ili po nagovoru prijatelja.

Što se tiče energije koja se troši na potiskivanje. To je posebno interesantno. Čovek često troši veliku količinu energije na rešavanje svog unutrašnjeg, neurotičnog konflikta. Očuvanje poljuljanog samopoštovanja i težnja da se izbegnu neke neprijatne činjenice (bilo iz sadašnjosti ili prošlosti) toliko obuzima čoveka, da mu to postaje najvažnija stvar. U takvim situacijama često može doći do onoga što Karen Hornaj (poznata psihoanalitičarka koja je u psihoanalizu unela uvažanjanje socijalnih i kulturnih faktora) naziva osiromašenje ličnosti. Ličnost nije sposobna da se razvija, da napreduje na poslu u školi, na fakultetu, jednom rečju, nije u stanju da postane ono što može da bude. Ona je, takoreći, zarobljena u svom konfkliktu koji uporno pokušava da "reši" na neadekvatan način. Često se dešava da se osoba tako sve više udaljava od stvarnog rešenja problema.

Da se vratimo na izvore energije. Kao jedan od značajnih izvora energije možemo označiti i "teleološko (NE teološko) jedinstvo ličnosti", odnosno "teleološki integritet". Naime, ovaj koncept prvi je formulisao K.G. Jung. Radi se o tome da osoba koja stremi nekom cilju, mobiliše svu svoju energiju na postizanje tog cilja. Međutim, nema svaki cilj integrativno dejstvo na ličnost. Potrebno je da takav cilj bude u granicama mogućnosti ličnosti, dakle da ne bude suviše visok, ali istovremeno da ne bude ni suviše lak, jer u tom slučaju neće imati pokretački potencijal za osobu.
Kriza integriteta može nastati onda kada je cilj kojem se težilo ostvaren. Na primer, student koji je diplomirao, umesto da se raduje, oseća se potišteno. Cilj kojem je težio ostvaren je i nema više nečega što bi mobilisalo i umerilo čovekovu energiju. Ova kriza može se rešiti tako što se ubrzo nalazi neki novi cilj, koji takođe ima integrativno dejstvo po ličnost. Na primer, student koji je diplomirao se zaposli i pred njega se postavljaju novi izazovi.
Kriza integriteta se događa svaki put kada čovek ostvari neki cilj. U životu, kada ostvarimo neki manji cilj, na njega se odmah nadovezuje neki drugi, tako da čovek ni ne primeti da je postojala kriza integriteta. Kada je u pitanju ostvarivanje većih ciljeva, onda situacija može biti drugačija, kao što smo malo pre spomenuli.

Ne znam da li je ovo baš odgovor na tvoje pitanje.... :roll:
 
Vera u MFT:
Zanimljiv Forum. Moram posle da pogledam i temu poremecaji licnosti.
Shaddow, vidim da imas dosta znanja iz psihologije. Predstavljanje nije nabijanje titula na nos. titule ti mogu dati kredibilitet. Npr. ja sam dipl. psiholog, uskoro magistar psiholoskih nauka (klinicka psihologija), a u buducnosti nadam se CTA (ova poslednje je caka za shaddow, da vidim da li zna sta znaci :-) ]
Pretpostavljam da ides ili si isao ne neku od edukacija iz psihodinamski orjentisane psihoterpaije. A kada spomenu Transakcionu. Pa ona se ne objkasnjava od Scenarija (mada nemam prigovor na sam sadrzaj teksta - sem malog ne razgranicavanja scenarija od igara), nego od Transakcija...

Poštovana kolegenice, drago mi je da si se uključila na temu.
Ja nemam potrebu da ističem bilo kakve "titule" da bih sebi stvorio kredibilitet, kako ti kažeš. Oni koji me znaju od ranije, znaju i koje titule posedujem. Ali zaista mislim da to u ovom momentu i na ovom mestu nije bitno. A i nije mi jasno zašto misliš da ovde bilo koga interesuje šta si ti završila i šta planiraš. Tema je "psihologija", a ne "titule i zvanja". Takođe, "cake" koje spominješ deluju, u najmanju ruku, nezrelo sa tvoje strane... znaš ono kao deca kada se igraju - "utata" ili "čik ako smeš" ili "čik ako znaš". To zaista nisam očekivao od jednog magistra psihologije.
Da me ne shvatiš pogrešno, bilo bi mi drago da se uključiš u temu i da daš svoj konstruktivan doprinos, jer sam siguran da imaš dosta toga pametnog da napišeš.

Pozdrav! :)
 
shaddow:
Poštovana kolegenice, drago mi je da si se uključila na temu.
Ja nemam potrebu da ističem bilo kakve "titule" da bih sebi stvorio kredibilitet, kako ti kažeš. Oni koji me znaju od ranije, znaju i koje titule posedujem. Ali zaista mislim da to u ovom momentu i na ovom mestu nije bitno. A i nije mi jasno zašto misliš da ovde bilo koga interesuje šta si ti završila i šta planiraš. Tema je "psihologija", a ne "titule i zvanja". Takođe, "cake" koje spominješ deluju, u najmanju ruku, nezrelo sa tvoje strane... znaš ono kao deca kada se igraju - "utata" ili "čik ako smeš" ili "čik ako znaš". To zaista nisam očekivao od jednog magistra psihologije.
Da me ne shvatiš pogrešno, bilo bi mi drago da se uključiš u temu i da daš svoj konstruktivan doprinos, jer sam siguran da imaš dosta toga pametnog da napišeš.

Pozdrav! :)

... možda je glupo što se uključujem u polemisanje koje sa mnom nema ama baš nikakve veze (već očekujem packe i ćuške :wink: ) ali nije mi jasno zašto tako lično shvataš sve što je dotična gdja/gdjica/šta-god-da-je :lol: napisala ... Iako se nisam do sada uključivala u priču (verovatno nisam imala šta pametno da kažem, a pitanje je imam li i sada :oops: ), pratim vaše postove i potpuno sam u toku. Sve što je napisano shvatila sam na potpuno drugačiji način ... nije tu bilo nikakvih "caka" i provere tvog znanja - pre se stiče utisak da nije znala sa sigurnošću jesi li uopste psiholog ili ne, ili šta si već po struci ... Kao što nisi ni nama rekao, tj napisao "crno na belo" pa ostaje samo da nagađamo :wink:

I, reći nekom čime se baviš i koliko si postigao u toj sferi definitivno nije isticanje ni razmetanje ... barem to nije u njenom slučaju niti bi bilo u tvom, jer je ona to što je rekla - rekla u kontekstu cele priče, a ne "Ćao, ja sam ta i ta, sa tom i tom titulom ...", a ti da si rekao - samo bi odgovorio na postavljeno pitanje. :wink:

Nadam se da me nećeš shvatiti pogrešno ... :roll:
 
Здраво!

У нашем граду пре око петнаест година једна моја пријатељица учила се у школи парапсихологије. Сада већ не зна на жалост, да ли та школа ради досад и где, али мисли да се може то наћи.
 
Mene zanimaju dve stvari u vezi sa psihologijom.
Prva, bitnija: kako odlučiti da li zbog neke stvari treba ići kod psihologa? Ja jako cenim tu profesiju, ali ne mogu baš za svaki svoj problem ići kod psihologa. A ne mogu baš da razlučim da li je normalno da za neki problem kao što je crvenenje treba da se obraćam stručnjaku za pomoć :confused:
Evo, konkretno moj problem je što često crvenim, (dobro u poslednje vreme mnogo manje, ali ipak), a nije ni da sam nešto nesigurna, mogu reći da sebe smatram dosta pametnom i lepom, nego sam primetila da crvenim zato što se plašim da ću pocrveneti :?
Desi mi se da nekad unapred razmišljam o nekoj budućoj situaciji ili susretu i da mislim ''samo nemoj pocrveneti'' i tada naravno OBAVEZNO pocrvenim kad u tu situaciju dođem, a kada se ni ne setim toga, onda naravno ne crvenim...
c062.gif

E sad meni je sve jasno, kako radi ovaj mehanizam ali opet ipak i dalje crvenim :roll:
Druga stvar, a to bih volela da mi neko ko se bavi psihologijom prokomentariše, veza između naših avatara i slika u profilu sa našom ličnošću. Evo, ja lično sam izabrala štrumpfa i to samo zato što je bio toliko sladak dok je hodao. A mnogi drugi avatari me baš intrigiraju...
 
@Ines1864

Malo sam zbunjen. Iz tvojih prethodnih postova zaključio sam da si već imala kontakte sa psihoterapeutom. Ipak, ako me pitaš kada čovek treba da se obrati psihoterapeutu (ili psihijatru ili psihologu) za pomoć, mogao bih ti reći sledeće:

Najjednostavnije je reći - onda kada nije u stanju da sam reši svoj problem, kada se oseća uznemireno, zabrinuto, kada ga takva osećanja remete u obavljanju svakodnevnih aktivnosti.
Ljudi se, međutim, najčešće obraćaju psihoterapeutu za pomoć onda kada situacija postane veoma ozbiljna i kada je mnogo teže rešiti problem. Svakako da je mnogo bolje obratiti se za pomoć na vreme.

Međutim, psihoterapiju ne treba posmatrati samo kao "lečenje od bolesti". To je velika zabluda. Pomoć psihoterapeuta čoveku je često potrebna u nekim kriznim trenucima u životu, u situacijama kada ne može sam da nađe rešenje za neki problem koji ga muči i uopšte u situacijama kada mu je potrebno da porazgovara sa nekim ko će ga razumeti i ko će mu pomoći da sredi svoje misli i možda donese neku odluku do koje ne može sam da dođe. Posetu psihoterapeutu možemo posmatrati i kao rad na sebi. Kao rad na sazrevanju i razvoju ličnosti i to bi svakome od nas, svakako dobro došlo.
Obraćanje psihoterapeutu nikako ne mora da znači da je osoba bolesna. Upravo suprotno, često je to znak mentalnog zdravlja. Na zapadu je, takoreći moda da svako ima svog psihoterapeuta. Ko nas, u našoj primitivnoj sredini, to je još uvek tabu tema. Nadam se da će se to svakako promeniti.

Što se tiče avatara, to je za malo dužu priču. Recimo da svaka osoba bira svoj avatar u zavisnosti od toga kako želi da se predstavi sagovornicima. Činjenica je da izborom avatara žeilmo da kažemo i nešto o sebi.

Pozdrav! :)
 
Jesam, bila sam kod psihoteraupeta,o tome sam i pisala na temi ''Bulimija i anoreksija'', i po meni to nije tabu. I iskreno, uopste me nije sramota, iako neki o posetama psihologu govore ''šta će mi, nisam lud?''. Ja nisam od te vrste. Ali, opet, ne bih baš da preteram pa da idem za svaku sitnicu...Ipak, neka granica treba da postoji. Evo, izložila sam svoj problem, to crvenenje, i po tvom odgovoru očigledno da bih trebala ići kod psihologa opet, jer ne mogu sama da nađem rešenje kako da prestanem. Ali, ipak- to je tako sitan problem naspram nekih kakve drugi imaju (i kakve sam ja imala) da mi je jednostavno glupo da psihologu oduzimam vreme na takve gluposti. Ne znam, možda lupam?...
A drugo, hajde mi reci onda bar za mog avatara, ja sam ga odabrala čini mi se, sasvim bezveze, bez neke velike želje da se predstavim na određen način...Sigurno, nisam htela da se predstavim kao strumpf :lol: Na šta tebi to liči? Kako sam htela da se predstavim? Izvini što gnjavim, ali baš me zanima kako bi to psiholog tumačio...
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top