U Sarajevu je 28. juni bio lijep i sunčan dan
Franjo Josip upravljao je državom podijeljenom između Austrije i Mađarske, teritorijama kojima su, osim monarha, bila zajednička samo ministarstva rata, vanjskih poslova i finansija. Ovo krhko jedinstvo, temeljeno na političkoj dominaciji Austrijanaca i Mađara nad ostalim narodima koji su naseljavali Carstvo, bilo je ugroženo porastom slavenskih nacionalizama, s fokusom na Češku na sjeveru i Srbiju na jugu. Upravo je Srbija pretvorila Bosnu i Hercegovinu u bure baruta.
DAMIR HADŽIĆ
PODIJELI
U sunčano jutro u nedjelju 28. juna 1914. godine sudbine dvojice muškaraca tragično su se ispreplele u Sarajevu, glavnom gradu egzotične i planinske austrougarske balkanske provincije Bosne i Hercegovine. Ništa nije dalo naslutiti da će se njihovi putevi ikada sresti. Jedan od njih, nadvojvoda Franz Ferdinand, bio je pedesetogodišnji nasljednik Austro-Ugarskog Carstva i posjedovao je neizmjerno bogatstvo. Drugi, devetnaestogodišnji Gavrilo Princip, bio je sin skromne seljačke porodice. Princip je pucao na Austro-Ugarsku, koja je nekoliko godina ranije anektirala Bosnu i Hercegovinu. Bio je to pucanj koji je poljuljao temelje Carstva.
EGZISTENCIJALNA KRIZA
Ferdinandu nije bilo suđeno da preuzme prijestolje, a nije mu bio suđen ni dug život. Neko vrijeme vjerovalo se da će umrijeti od tuberkuloze, ali preživio je bolest, preživio je samoubistvo sina starog cara Franje Josipa, njegovog rođaka Rudolfa, prestolonasljednika koji je počinio samoubistvo zbog ljubavi. Preživio je i smrt vlastitog oca, carevog brata, koji je bio sljedeći na redu za tron i koji je umro od trbušnog tifusa. Godine 1896. nadvojvoda je neočekivano postao nasljednik Franje Josipa u vrijeme kad se Carstvo počelo suočavati s egzistencijalnom krizom.
Njezin je suveren upravljao državom podijeljenom između Austrije i Mađarske, teritorijama kojima su, osim monarha, bila zajednička samo ministarstva rata, vanjskih poslova i finansija. Ovo krhko jedinstvo, temeljeno na političkoj dominaciji Austrijanaca i Mađara nad ostalim narodima koji su naseljavali Carstvo, bilo je ugroženo porastom slavenskih nacionalizama, s fokusom na Češku na sjeveru i Srbiju na jugu. Upravo je Srbija pretvorila Bosnu i Hercegovinu u bure baruta.
Da se razumiju korijeni takvog stanja, potrebno je vratiti se četrdeset godina unatrag, kada je pobjeda Ruskog Carstva nad Osmanskim, u kombinaciji s velikom pobunom balkanskih naroda podvrgnutih Osmanlijama, u kojoj su se Principov djed i otac borili, doveli do nezavisnosti Bugarske, Rumunije, Crne Gore i Srbije.
Srpski čelnici njegovali su san o “Velikoj Srbiji” koja će u svoje granice uključiti sve Slavene na Balkanu pod svojom hegemonijom, ali ovaj ideal pretrpio je težak udarac 1908. godine, kada je Austro-Ugarsko Carstvo anektiralo Bosnu i Hercegovinu, koja je još uvijek bila formalno pod vlašću Osmanlija, ali koju su međunarodni ugovori stavili pod austrougarski patronat od 1878. godine. Na tom su se području projicirale srpske ambicije.
Među bosanskim Srbima aneksija je smatrana uvredom i iznjedrila je bijesnu nacionalističku reakciju koja je 1911. dovela do osnivanja organizacije “Ujedinjenje ili smrt”, poznatije kao “Crna ruka”. Tu je družinu vodio oficir Dragutin Dimitrijević zvani Apis sa samo jednim ciljem: Postići ujedinjenje svih Srba bez obzira na cijenu i sredstva.
Gavrilo Princip, koji je 1907. u dobi od trinaest godina iz svog rodnog sela Obljaj kod Bosanskog Grahova došao u Sarajevo u školu, u glavni grad provincije, također je bio ogorčen zbog aneksije, a njegovo će se ogorčenje postupno pretvoriti u bijes zbog loših uvjeta života seljaka. I sam je pripadao takvoj porodici, šestero njegove braće umrlo je u djetinjstvu. Poput njega, stotine mladih ljudi usprotivilo se austrougarskoj kolonijalnoj vlasti i žudjeli su za akcijom. Mnogi su bili dio “Mlade Bosne”, organizacije koja je pružala otpor austrougarskim vlastima.
Za mnoge članove “Mlade Bosne” nasilje je bilo legitimni instrument kojim se moglo odgovoriti protiv vlasti, a upravo je nasilni čin jednog od njih bio put kojim će krenuti Princip. Dana 15. juna 1910. godine dvadesettrogodišnji Bogdan Žerajić ispalio je pet hitaca u Marijana Varešanina, guvernera Bosne i Hercegovine, ali promašio je i posljednjim metkom počinio samoubistvo. Žerajić je za Principa postao upečatljiv primjer predanosti cilju oslobađanja od Austro-Ugarske.
OKUPLJANJE U BEOGRADU
U Sarajevu je Princip gutao sve vrste revolucionarne književnosti (socijalističku, anarhističku, nacionalističku), učestvovao u studentskim demonstracijama protiv austrijske vlasti, iako se uvijek držao prilično povučenim i usamljenim. Kako se povećavao njegov interes za politiku, ocjene su mu postajale lošije, dok su se profesori, svjesni njegove političke sklonosti, loše odnosili prema njemu. Napokon, 1912. godine odlučio je otići u Beograd kako bi ondje dovršio svoje obrazovanje. Tokom svog boravka u srpskoj prijestolnici Princip je postao ubica. Srbija je postala predvodnik balkanskog panslavizma i utočište svih progonjenih u Bosni. Beograd je bio magnet koji je privlačio desetine mladih ljudi koji su se onamo slijevali kako bi studirali, kao i da bi izrazili svoje političke težnje.
Mnogi od njih prijavili su se u balkanske ratove 1912. (protiv Osmanlija) i 1913. (protiv Bugarske), iz kojih je Srbija izašla s dvostruko većim brojem stanovništva i teritorija. Princip se želio prijaviti 1912. godine, ali je odbijen zbog slabog zdravlja i nastavio je živjeti u lošim uvjetima u Beogradu, zajedno s mnogim drugim bosanskim studentima i bivšim borcima iz protekla dva rata. Tada se ukazala prilika da se dokaže ko je on zapravo, a ne “šugavac” kakvim su ga u Beogradu smatrali. “Pretvarao sam se da sam slaba osoba, iako nisam”, kazao je istražiteljima nakon atentata u Sarajevu.
Sredinom marta 1914. godine Princip je sjedio sa svojim prijateljem Nedeljkom Čabrinovićem u jednoj od kafana u kojima su se okupljali bosanski studenti i veterani, kada mu je Čabrinović pokazao isječak iz novina koji mu je upravo poslan, članak u kojem se najavljuje da će nasljednik krune posjetiti Sarajevo 28. juna, nakon nadgledanja vojnih vježbi koje bi se ondje trebale održati.
Princip je odmah počeo osmišljavati atentat. Za to su mu bili potrebni saučesnici, oružje, novac i pomoć za krijumčarenje u Bosnu iz Srbije. Njegovi su saučesnici bili dvojica drugova, bosanskih Srba u Beogradu, kolega student Trifko Grabez i Čabrinović, koji je radio kao štampar. Sve ostalo bilo je iz “Crne ruke”. Iako se često kaže da je ova organizacija planirala napad, prije se može reći da je podržala zavjeru koju su osmislili amateri, a najnevjerovatnije od svega bilo je to što je amaterski osmišljena akcija zaista uspjela.
Princip je oružje nabavio preko Milana Ciganovića, bivšeg vojnika, bosanskog Srbina povezanog s “Crnom rukom”, koji je prije predaje tražio pristanak Voje Tankosića, čelnika te organizacije, čiji će vođa Apis kasnije tvrditi da je cijela zavjera bila djelo tog društva.
Ciganović im je osigurao šest bombi i četiri pištolja te ih vodio u šumu kako bi ih naučili upotrijebiti. Također im je osigurao novac neophodan za put u Sarajevo. Iz Beograda su krenuli 28. maja. Zahvaljujući podršci “Crne ruke”, imali su pomoć srpskih carinika prilikom prelaska Drine. Kada su prešli granicu, neki srpski seljaci pomogli su im da se dokopaju Tuzle. Odatle su nastavili željeznicom do Sarajeva, gdje su stigli četvrtog juna.
Još je ranije Princip pisao svom starom prijatelju Danilu Iliću, koji je živio u Sarajevu i bio član “Mlade Bosne”, tražeći od njega da mu pronađe još saučesnika u napadu kako bi povećao izglede na uspjeh. U maju je Ilić regrutirao još tri osobe, dvadesetšestogodišnjeg stolara Muhameda Mehmedbašića, koji je već bio umiješan u zavjeru “Crne ruke” da ubiju generala Potioreka, tadašnjeg guvernera Bosne i Hercegovine, te još dvojicu učenika, osamnaestogodišnjeg Cvetka Popovića i sedamnaestogodišnjeg Vasu Čubrilovića.
Kako je vrijeme prolazilo, Ilić je sve više sumnjao u napad, vjerujući da će Srbima donijeti više patnje nego koristi. Vodio se principima Mađara, koji su smatrali da je politička akcija učinkovitija od terorizma. Razgovarao je o tome s Principom, ali na kraju je odlučio nastaviti s planom jer nije želio napustiti svog prijatelja.
KAPELA U SARAJEVU
......
celi tekst
https://stav.ba/vijest/u-sarajevu-je-28-juni-bio-lijep-i-suncan-dan/2975