Pričao mi Vjetar...


metamorphosis_looking-at-the-night-sky.jpg


21. јануар 2014. ·

U potpisu - Kukavica

Neko je rako;"Samo kukavice vole jednom u životu."
Neko je rekao, slučajno sam u prolazu načuo
dok sam alejom života hodio
skupljajući šarene perle prohujalih godina
nižući ih na tananu nit duše
da ih ostavim na pragu dolazećih pokoljenja
onda, kad napravim zadnji korak ka zalasku Sunca,
crvenog Sunca na beskrajnom horizontu
prekrivenom bijelim kišama vremena.

Hodeći tako, razmišljao sam, jesam li i ja kukavica.
Kukavica tromog koraka i kose posute srebrom sjevernih snjegova
koji je prošao cvjetnim poljima Ljubavi, voleći samo jednom,
samo jednom, onako istinski, onako blesavo idiotski,
onako dječački i mangupski, onako kako se najviše voljeti može?

I nisam znao, ili nisam znati htio, u hodu izreći
u hodu poreći da sam "kukavički" život proživio.

Sjedoh na jednu ostarjelu klupu
(ne znam ko je od nas dvoje stariji bio),
i pozvah svoje srce da pred mene stane.
da kaže, i ne slaže, koliko je voljelo, koliko puta za nekoga gorjelo.
Izađe srce iz svojih kamenih dvora, smrknuto, namćorasto
samo me jednom pogledalo mrko
i promrsilo nerazumljivo, škrto;
"Znaš ti dobro, budalo stara, koliko si puta volio.
I ne pitaj me više ništa, za prazne razgovore ne zovi me."
I vrati se srce moje u kamene dvore svoje,
mrgudno, hladno i daleko, kao da i nije više moje.

Uzdahnuh, gledajuć' gole krošnje drveća oko sebe,
djelovalo je beživotno i tužno, kao ostavljena
nečitana knjiga koju vjetar lista noseći slovo po slovo
u neke nepoznate daljine, nekim nepoznatim čitačima.

Jedna kap odnekud licem mi se razlila.
rekao bih, kišni oblak je naišao iznenada,
(ne, nikako nije suza iz oka kanula).

Vratih misli na pitanje svoje, proživjeh li život
voleći jedared samo, kao kukavice što ih neko pomenu gore.

I prizivam sjećanja, nižu se slike kao na platnu
prastarog filma, blijede, nejasne, nit' sive nit' šarene,
likovi žena raznih, mladih, malo manje mladih,
plavih, smeđih, rđih, prosjedih... i bezbojnih.
Likovi žena lijepih i manje lijepih,
očiju plavih, zelenih, smeđih, crnih... i bezbojnih.
Da, razne slike, raznih žena, nižu se sjećanjem,
neke sam gledao, neke dodirnuo,
poneku čak strasno ljubio,
u nekim neobičnim jutrima, kraj neke bih se i probudio.
Ali, ne sjećam se da sam ijednu od tih zena
čiji se likovi smjenjuju na platnu sjećanja,
onako istinski, ikad volio, ikad za nekom sav ustreptao,
sav izgubljen, slijep, gorio, izgorio.

Još jedna kap izli se odnekud, iz nekog nevidljiva oblaka
na moje umorno lice,
praveći putanju od oka do usana,
i tu, na poluotvorenim usnama, koja kao da su samo nju čekala,
jasnim slovima jedno je ime ispisala. Njeno ime.
Ime koje sam im zabranio da izgovaraju,
da ga dozivaju u besanim noćima,
da ga šapuću u bunovnim jutrima. Njeno ime.

S Njenim imenom, predamnom je stao i Njen lik,
Njen stas, Njene oci su me gledale, Njene usne su mi se smiješile.
Mogao sam da osjetim Njene ruke kao mi mrse kosu,
Njen dah na čelu, Njen miris, Nju cijelu.
Ona, Ona čije ime ni sad ne smijem, ne mogu i neću da izgovorim.
Ona, zbog koje sam sjedim na ovoj klupi pitajući se
proživjeh li život kao kukavica koji je samo jednom volio.
Ona, zbog koje još ustreperim kao dječarac,
Ona, zbog koje nijedna žena nema jasan lik u mome sjećanju,
Ona, zbog koje nailaze nevidljivi oblaci
spuštajuci na moje lice kapi kiše kojima ispisuju
Njeno ime, ime moje jedine, moje najjedinije,
ime moje mile, moje najmilije, izgubljene, nezaboravljene,
potisnute nepreboljene, mijenjane nezamijenjene.
Ona, moje jučer, moje sutra, moje uvijek i zauvijek.

Neko je rako; "Samo kukavica vole jednom u životu."
Neko je rekao, a ja kazem; "Jesam, kukavica sam."
I nije me sramota, nije mi žao i nema kajanja,
Ljubav istinska, Ljubav čista, bila je, biva i biće
jedna, jedina, nezamjenljiva, neizbrisiva.

I možda ću pogledati još koji put
za nekim nogama dugim, nekim njedrima bujnim,
možda ću još koji put, poželjeti bar, neke usne da poljubim,
ali voljeti, voljeti nisam mogao i neću moći,
osim Njenih nijedne druge oči.

Može cijeli svijet da upre prstom u mene i kaže;
"Pogledajte, kukavički ovaj starac kroz život prođe,
samo je jednom volio nekog, samo jednom bio sretan."
Miran ću da sklopim oči svoje i krenem ka zalasku Sunca
noseći u svm pogledu Njen lik, Njen stas, Njene oči i Njen glas.
Ponijeću sa sobom Njen osmjeh, miris Njen umjesto tamjana
i plamen dva oka čamparasta umjesto sjaja svijeća
sve je što ću uzeti sa sobom kad pođem na put bez povratka.

O, da! Samo sam jednom volio ludo, divlje, beskrajno.
I zovite me "kukavicom", zovite me "gubitnikom",
moje se usne smješe u onom oblaku nevidljivom
s imenom Njenim, bistrim kapima života, neizbrisivo
na duši istetoviranim, imenom Njenim, neizgovorenim.

Samo jednom sam volio, ja putnik namjernik,
ja mali, ja nebitni, kukavički stvor,
ja niko, ja neko, slučajno prošao pored praga Vašeg
ostavljajući na njemu nisku šarenih perli prohujalih godina.

Ako ikada bacite pogled ka horizontu,
tamo plovi jedan nevidljivi oblak pun kišnih kapi.
kapi koje još, i sad i zauvijek, ispisuju jedno ime Ljubavi.
Njeno ime.

 
Poslednja izmena:
" Ostaviš vrata u vremenu otvorena,
procep između sećanja i uspomena
prolaz kroz lavirinte namernog zaborava
i nenamerno izostavljenih slika u predvorju uma,
i čekaš, strpljivo čekaš. Šta ?

Ostaviš odškrinut prozor budnih snova
zanemariš mrlje od prosutih reči
pustivši da ih peru nepregledne kiše praštanja
da ih osuše topla milovanja sunčevih zraka
i čekaš, samo čekaš. Šta ?

Ostaviš puteljak obrastao lažima
koji čeka da ga očisti samo jedna reč
jedna obična, najobičnija reč
jedna prokleto prosta reč od nekoliko slova
i čekaš, i umoriš se, i pošalješ dođavola čekanje.

Šta si čekao, čemu čistio put
čemu se nadao, čemu kraj puta znake ostavljao
šta si od laži čistio, od zaborava bistrio
kome obasjavao noći i nebo olovno vedrio
čekajući budalast osedeo.

Čekaš ? Šta ? Smak sveta će pre
nego dočekaš da se desi čudo,
da se sretnu Nebo i Zemlja može da bude
pre nego se ljudi preobraze
pre nego se čovek čoveku Čovekom pokaže. " ~ nn

 
118396913_2477922609172766_4172396873185107649_n.jpg

U teskoj noci pokusala sam da ostavim trag.
I moju poruku vetrovi nose.
Tu sam, kazem.
Sapucem u vetar. U zvezde.
Ne brini, tu sam.
Gledam nebo. Tu sam, ne brini.
Bicu budna do prve jutarnje rose.
Onda cu prikriti tragove.
Jer, reci mi se gube ove noci.
Odnela ih mutna reka. Progutao mulj.
Oduvali vetrovi.
I mozda nikada nece stici do tebe.
Ili ces pogledati u nebo, krosnju drveta, zvezdu, potok i znaces.
I ja cu znati da znas.
 
Volim da slušam vetar i kišu i da sam
lutam unaokolo kroz šumske tople tmine.
Kad oblaci nebom nalete, ja sve njene
nade bih hteo i sve ciljeve da znam.

Tešim se kad kao putnik u neki tuđi stan
kroz prozor gledam: tiho sav svet taj nepoznati.
Posmatram kako živi i srećan je i pati,
pa, nagledavši se, sve to odnosim u svoj dan.

Ali noću, kada zvezde gledaju u moj log
i kad nemilosrdno sude nad mojom glavom,
zebem u dnu svog bića i posmatram sa stravom tuđinu silnu i pustoš sred samog srca mog.

Herman Hese
13509068_1585043035127399_4740689165363630889_n.jpg
 
Branko Lori:
Volim da slušam vetar i kišu i da sam
lutam unaokolo kroz šumske tople tmine.
Kad oblaci nebom nalete, ja sve njene
nade bih hteo i sve ciljeve da znam.

Tešim se kad kao putnik u neki tuđi stan
kroz prozor gledam: tiho sav svet taj nepoznati.
Posmatram kako živi i srećan je i pati,
pa, nagledavši se, sve to odnosim u svoj dan.

Ali noću, kada zvezde gledaju u moj log
i kad nemilosrdno sude nad mojom glavom,
zebem u dnu svog bića i posmatram sa stravom tuđinu silnu i pustoš sred samog srca mog.

Herman Hese
13509068_1585043035127399_4740689165363630889_n.jpg
Kliknite za proširenje...

Podseti me sad da negde imam jedan tekst o pustoši. Mogla bih ga potražiti i videti je li još upotrebljiv.
A Hese je...Hese ... :heart:
 
*pustinjakinja:
NeVolem...

" I ne volim ti ja te igre.

Divlje sam dijete u prevelikom kaputu starca.
Divlji sam cvijet i divlja zvjer.I ne volim te igre bacanja prašine u oči.
Dim sam sagorjelih vjekova.Vjetar sam, ulazim bez kucanja.

I što te iznaneđuje kad na sred vasione banem, i stanem, i pričam o nepričavi,
i što osluškujes ono što se po univerzumu čuje kao eho,
odjek skrivenog glasa i gluhe uši čuju.

I ne, ne volim igre na sreću ni kockarske sobe što bazde na opuške i džin.
Sa srećom se ne kocka.Sa ljubavlju se ne kocka.Sa životom se ne kocka.

Ne, ne volim.Nista od toga nije moj adrenalin.

Dijete sam.Divlji izdanak ostarjele loze bez grožđa.
Rastem i nigdje i svugdje.I ne volim proračunate poteze i obračunate dane
pažljivo uknjižene u nevidljive kalendare.
I ko je kome podanik, a ko kralj, ko dvorska luda, a ko špalir finih, dvorskih dama,
baš me, ama nimalo, ne zanima.

Ne igram po protokolima.Igram po pravilima.
Pravilima koje ne piše ljudska ruka.Priznajem samo pravila neukroćenih i nedodirnutih visina.
I nekih zaklonjenih nizina.I u vatri sagorjelih istina, vodenim žigom zapečaćen paragraf,
moj je put bez putokaza, pravilnik nepravilnih i nečitkih slova,
zabilježen nesigurnom rukom sigurnog sopstva.

I ne volim ti ja te igre.Prašinu u oči.To peče.I boli.I potok nepresušan iz oka krene.
I nastane potop.Potop u kojem sve što vrijedi nestaje.

Divlji sam cvijet.Divlja zvijer.Divlji izdanak i divlje dijete u prevelikom kaputu starca.

Rođen u nepresušnom potoku, čiji je izvor iza kapaka, od prašine nateklih očiju.

Starac ovog vremena, dijete bezvremena.

Naivan pijun za slijepu hordu uigranih, neuigran glumac na daskama života,
gluh i slijep putnik kroz vrijeme.
I tako, ponekad banem, i stanem, i pričam o nepričavi,
a ništa se ne čuje, nista se ne vidi,
sve je ovila magla, prašina, pepeo i dim.

Hljeba i igara.
Gladan ostajem.Dijete ostarjelo, univerzumom vođeno,
za igrače naivno, za vasionu stabilno, nikad zaigrano, a vazda razigrano.

I ne, ne volim ti ja te igre.

Zvijezde na Nebu brojim.I u tišini noći, pod slapom Mjesečine,
pravim se da ne postojim."


( odlomak iz nenapisane knjige jednog nerođenog pisca, 2015. )
Kliknite za proširenje...


girl-4854016_1280.jpg
 
Pesnik


On poznaje sve puteve i vetrove,
vetrove i njihove vrtove,
vrtove u kojima rastu reči
i puteve od reči do nade.

Odnese ga put niz svet,
odnese ga đavo među reči,
da se udvara svojoj vlastitoj senci,
da peva u lažnom vrtu:

trice i kučinu svoje čarobne mesečine,
pseću ružu i svoju gadljivost,
da oslepljuje predeo izvađen iz tuđeg oka,
da vrati noć u ime nežnosti.

Branko Miljković

k0xse9qc-169.png
 
У тмини рањене душе,
Ледени ветар дува,
Снови и надања се руше,
Нека те северац чува...

А може и:

Пролећни поветарац благи,
Мрсио је плавичасти прамен,
Заљубљени поглед драги,
Лутао је пољем, занесен..

Како ко воли! ;)
 
Prijavite se ili registrujte da biste poslali poruku.

Slične teme

Nina
Što se bore misli moje - Mihailo Obrenović
Odgovora
2
Pregleda
214
safon
S

Back
Top