Pričamo, dakle postojimo - Arhiva

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
A ti si bas bleskast
JC_flirt.gif



Iju, nestade prasence. Ili sam ja prolupala?
 
Poslednja izmena:
Pogledaj film "Odvratnost" (Repulsion), Romana Polanskog.;)


Hvala za preporuku, jos jednom. Kakav film! Volim takve, ali...
Ne znam da li nisam bila “u raspolozenju” nije mi prijao veceras.
Iako, volim Polanskog i mislim da je ovo odlican primer psiholoskog trilera, dakle prava preporuka za ljubitelje zanra. Takodje, mislim da je neverovatno dobro docarano mentalno stanje “bolesne” (da joj ja sad ne uspostavljam dijagnozu, nisam strucnjak) devojke, odn. prikaz “ludila” uma.

Dugo me je tokom filma nerviralo sto vidim da reditelj (scenarista, Polanski je i koscenarista, cini mi se. A mozda sam bila nestrpljiva, veceras...) nema nameru da nam prikaze, nagovesti, zasto je gl. junakinja takva, odnosno odakle tolika odbojnost prema muskarcima. Intezitet te njene odbojnosti vodi je u destruktivne halucinacije koje je, logicno, “navode” da pocini ona ubistva.

Medjutim, poslednji kadar, porodicna fotografija, sve razotkriva. Ako se ne varam?

Na njoj srecna porodica. Roditelji i dve cerke. Ali ona (jedina), kao devojcica (da joj sad ne odredjujem godine) ne gleda u objektiv, vec u oca. Taj pogled sve govori. Taj pogled otkriva korene njenje mrznje i njene bolesti.

I tu dolazimo do naslova filma “Odvratnost” ili “Gadjenje”. To je ono sto sam ja videla u njenom pogledu…




Da predjemo na veselije teme, ovo je ipak kafana :D

Katrin Danev, kao vrlo mlada, meni je vise.. hmm.. nekako "slatkasta" nego lepa. Gledala sam ne tako davno, ponovo, i "Serburgske kisobrane"... uh, da li sam ovo dobro napisala? To je film koji sam gledala kao devojcica i plakala do besvesti (narocito, onaj njihov susret na kraju filma.. na benzinskoj pumpi.. smrc, a toliko su se voleli...). Sada mi je bio, sta znam, onako, ne bas ubedljiv...
Hocu da kazem da je ova zena sa godinama dobijala i dobija sve vise na lepoti. Prelepa je!

U to ime, Dzo i Ketrin :)

p.s. Mislim da je ovaj spot neka vrsta omaza "Serburgskim kisobranima". Jel' da?

 
Poslednja izmena:
Hvala za preporuku, jos jednom. Kakav film! Volim takve, ali...
Ne znam da li nisam bila “u raspolozenju” nije mi prijao veceras.
Iako, volim Polanskog i mislim da je ovo odlican primer psiholoskog trilera, dakle prava preporuka za ljubitelje zanra. Takodje, mislim da je neverovatno dobro docarano mentalno stanje “bolesne” (da joj ja sad ne uspostavljam dijagnozu, nisam strucnjak) devojke, odn. prikaz “ludila” uma.

Dugo me je tokom filma nerviralo sto vidim da reditelj (scenarista, Polanski je i koscenarista, cini mi se. A mozda sam bila nestrpljiva, veceras...) nema nameru da nam prikaze, nagovesti, zasto je gl. junakinja takva, odnosno odakle tolika odbojnost prema muskarcima. Intezitet te njene odbojnosti vodi je u destruktivne halucinacije koje je, logicno, “navode” da pocini ona ubistva.

Medjutim, poslednji kadar, porodicna fotografija, sve razotkriva. Ako se ne varam?

Na njoj srecna porodica. Roditelji i dve cerke. Ali ona (jedina), kao devojcica (da joj sad ne odredjujem godine) ne gleda u objektiv, vec u oca. Taj pogled sve govori. Taj pogled otkriva korene njenje mrznje i njene bolesti.

I tu dolazimo do naslova filma “Odvratnost” ili “Gadjenje”. To je ono sto sam ja videla u njenom pogledu…

Rekoh da je prilično mučan za gledanje.
Ne volim Katrin Danev, ali je ovo maestralno odigrala.
No, ti mi dade šlagvort pa, iako je lepo jutro, ovako:

PSIHOLOŠKI HOROR

Podžanr, čija se radnja uglavnom zasniva – kako samo ime nagoveštava – na bolesnoj ili naizgled bolesnoj ljudskoj psihi. On može biti u okviru realnog horora ili horora sa elementima fantastike. Manipuliše ljudskom psihologijom u dvostrukom smeru: glavni junak – sredina koja ga okružuje; literarna ili filmska priča – gledalac, tj. čitalac. Ako je u pitanju literarno delo, najčešće je pisano u prvom licu, tj. narator je umno poremećena osoba, pa je čitalac često u nedoumici šta je „junakova“ halucinacija a šta njegov autentični opažaj. Po toj definiciji, Mopasanove pripovetke „Orla“ i „Jesam li lud?“; Poova „Crna mačka“; romani „Obojena ptica“ Jeržija Kosinskog i „Velika sveska“ Agote Kristof, najbolji su primeri ovog žanra u književnosti.

Atmosfera u psiho-hororu izrazito je mračna, depresivna, psihodelična, klaustrofobična. Psiho-horor može, ali i ne mora imati elemente „ekstremnog“ horora (prikaz krvoprolića ili izrazito brutalnih scena).

U filmu, glavnu ulogu često ima lik za koga gledalac ne može tačno utvrditi da je lud ili ne, i jesu li neki mračni događaji rezultat junakovog nesvesnog delovanja ili zavera njegovog okruženja. Filmski primeri bili bi: „Tiho, tiho, Šarlota“ (1965), „Odvratnost“ (1965, Polanski), „Poljubac vampira“ (1989). U ovom poslednjem primeru, glavni junak (maestralno ga glumi Nikolas Kejdž), uobrazivši da je postao vampir, lagano i nepovratno tone u ludilo. Gledalac prati njegovo propadanje – fizičko i mentalno – i sam u nedoumici šta je junakova uobrazilja a šta istina. Horor je rezultat psihološkog posrnuća i konačnog sloma glavnog junaka.

Ili: psihološki horor može biti onaj u kome se glavni junak (mentalno zdrav) suočava sa neprijateljski nastrojenom sredinom. U romanu „Obojena ptica“, Jeržija Kosinskog, jedan tamnoputi dečak (Jevrejin ili Ciganin), izbegavši deportaciju u logore smrti, tokom Drugog svetskog rata, luta po zabitim selima neke slovenske zemlje. Primitivni i sujeverni meštani ga muče, proganjanju, zloupotrebljavaju. Dečak, bukvalno zanemeo od užasa, nekako uspeva da preživi i odraste u tom pandemonijumu. Ovaj horor/egzistencijalistički roman (za kojeg je sam autor tvrdio da je autobiografski) podseća na literarno uobličene slike Hijeronimusa Boša.

U američkom trileru „Nikad ne pričaj sa strancem“ (1995) ima mnogo kliše-elemenata psihološkog horora, pa se može smatrati filmom „na granici“ žanrova.
U filmovima te vrste, glavna junakinja (junak) živi u svom hermetičkom svetu; ona (on) odlazi na posao, komunicira sa kolegama ali je, u osnovi, sociopatska ličnost koja nije u stanju da ostvari emotivnu vezu. Kada dođe kući posle napornog radnog dana (na kome se maksimalno iscrpljuje, jer je to jedino mesto na kome može dokazati svoje intelektualne sposobnosti), zaključava se iza vrata „sa sedam brava“. Muče je košmari ili nesanica. U oba slučaja, junakinja proživljava psihološku krizu koju mi, gledaoci, isprva tumačimo kao usamljenost, ali se kasnije ispostavlja da je ona neka vrsta traumatičnih reminescencija iz detinjstva ili mladosti junakinje. Postajemo empatični jer nam se junakinja već uvukla pod kožu. Pojava tajanstvenog neznanca označiće početak zapleta: posle jedne njihove zajedničke strastvene noći, dešavaju se neočekivane stvari (noćni anonimni telefonski pozivi, jezivi zvukovi u njenom stanu, ubistvo mladića-udvarača iz komšiluka i slično). Gledalac je, kao i sama junakinja, zbunjen. Pokušava da pronađe krivca i njegov motiv. „Tajanstveni neznanac“ je najsumnjiviji ali, s druge strane, takvo rešenje bilo bi isuviše providno. Jer, on nikada nema alibi, njegova prošlost je misterija i otpočetka je sumnjiv. Mi, naprosto, znamo da bi bilo vrlo glupo od režisera da nam zadaje tako lak zadatak: ono što je očigledno, u psihološkom horor-filmu ne znači i da je istinito. Pa, ko je onda ubio komšiju? Ko je junakinji dahtao u telefonsku slušalicu? Ko je zadavio njenu mačku?

Naravno – ona sama. Kada to otkrijemo, zaboravimo na sve naše dedukcijske metode u pronalaženju krivca. Lupimo se po čelu i shvatimo: ličnost glavne junakinje šizofreno je pocepana na dvoje, troje, četvoro... Jedna je „ona prava“; druga je njen autoritarni otac-silovatelj; treća je njena davno umrla sestra bliznakinja i tako redom. Kao da je u pitanju Snežana sa sedam patuljaka, koji svi sinhrono delaju. Naravno da to nismo odmah shvatili. Nismo uvideli nelogičnost njenih postupaka, zato što mi nismo ludi, ali ona jeste. U ludilu, uostalom, nema logike.

Obrnuto, primer br.2: Nesrećnim slučajem, roditelji izgube sina ili ćerku (zgazi ga ili zgazi je auto, ili se udavi u reci). Majka doživljava nervni slom, posle koga ima vizije svog deteta; ono pokušava nešto da joj kaže, ali nema glasa; pruža ručice, ali je nematerijalno, pa ga ona ne može dotaći... (Ovakvu manipulaciju decom i ljudskom tragedijom lično smatram morbidnom, ali autori horora često koriste naše najveće strahove kako bi se poigrali ljudskim osećanjima i proizveli željeni efekat. U hororu ništa nije „sveto“.)
Otac misli da je razum njegove žene skliznuo u ludilo. On joj ne veruje i ne razume je; naravno, zato što je samo otac i nema tu uterusno-embrionalnu vezu sa svojim detetom, kao što je ima majka. Ne pomaže ni psihijatar, ni terapija medikamentima. Odlučuju da je „privremeno“ smeste u duševnu bolnicu. U međuvremenu, žena ima sve učestalije i kompleksnije vizije: ona sada može da predvidi ubistva dece, koja se zaista događaju. Naravno, žena je sa ubicom u telepatskoj vezi, a duhovi su „realnost“ njenog irealnog sveta i pokazuju joj kako da zaustavi onog koji ih je lišio ovozemaljskog života. Majka umrlog deteta postaje majka svih njih, majka-osvetnica i pravednica. Ovakav model psihološkog horora drži nas u neizvesnosti sve do trenutka kada spoznamo da duhovi nisu ti koji su strašni, te da od njih ne preti nikakva opasnost, već da pretnju predstavlja čovek, ubica od krvi i mesa. Horor se očituje u majčinom zatvorenom svetu, patnji, usamljenosti, i činjenici da joj niko ne veruje.

Cilj ove vrste horora nije da nas uplaši prikazivanjem očiglednog užasa, već da se saživimo sa psihološkim mukama na koje je stavljen glavni junak.

ps. Neću više, časna reč :lol:

pps. Dobro jutro.
:)

.
 
Nagradno pitanje...
Ko je u ovoj kafani jedini kreativac?:lol:

Koja:cool:

Не знам да ли је баш једини, али КОЈОТ је дечко који обећава. Којоте, само настави, забавне су ми твоје приче и песме. Немам ништа против да будем једна од јунакиња :mrgreen: твојих прича, ја волим шалу, чак и на свој рачун. Уосталом, навикла сам: имам друга који пише забавне причице, па наравно често поткачи и мене (а како и не би -- заједно смо одрасли, једва да има који доживљај без мене).

Али немојте више да качите оне мр. Универзуме :mrgreen: од њих ми је мука.

Био једном један британски глумац, риђ и ружњикав, али бескрајно шармантан. Знаво се Мајкл Кејн. Не знам како сада изгледа,али кад је имао око пет банки, био је у јеку привлачности, (Играо је у фиму "Обучена да убије" ако се неко сећа тог филма.)
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top