Pričamo, dakle postojimo - Arhiva

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
Sasvim je verovatno da muškarac zavoli muškarca više nego ženu.

Naročito u Krstarovu leti, kad ne opada žuto lišće, a ulice nisu bljuzgave i pune smoga. Jer, tada žena skoro i da nema napolju, šetaju samo muškarci. Žene su u kućama, rade s decom domaći iz likovnog, ušivaju jorgane za zimu ili na posteljini obeležavaju gde dođe glava a gde dupe... pardon, noge. Muškarci su prepušteni sami sebi. Lutaju besciljno i traže sagovornika. Prirodno je da po takvom sparnom vremenu, muškarac muškarcu pruži ruku, pogladi ga po kosi, uputi mu koju nežnu reč.

Kad muškarac priča s muškarcem, oni se bolje razumeju nego kad priča sa ženom. Njihovo izlaganje je usredsređeno na jednu tačku, dok sa ženom misao odluta i odleprša.
Više ni nije to ta misao, već ko zna šta, neka krpa. Muškarci se brzo dogovore. Pivo ili vino? Pivo, dok žena često isinstira na nekom bezalkoholnom piću (Weis, oprosti) koje hvata brže i jače od alkohola.

Muškarac s muškarcem može da ćuti a da nikom za to ne mora da polaže račune. Može da ga gleda u oči bez treptanja. Muškarac muškarca može da poljubi u usta a da se posle ništa ne desi. Ne moraju uopšte da se ljube, a svašta da se desi. Kada se pobiju, do kraja se ne zna ko je jači. Ne moraju da paze da ne zatrudne, dok sa ženom stvari stoje potpuno drugačije.


 
Poslednja izmena:
.................

Muškarac s muškarcem može da ćuti a da nikom za to ne mora da polaže račune. Može da ga gleda u oči bez treptanja. Muškarac muškarca može da poljubi u usta a da se posle ništa ne desi. Ne moraju uopšte da se ljube, a svašta da se desi. Kada se pobiju, do kraja se ne zna ko je jači. Ne moraju da paze da ne zatrudne, dok sa ženom stvari stoje potpuno drugačije.
:hahaha: :hahaha: :hahaha:
 
ona je pila belo vino, on crno. prica je bila laka, toliko puta ponovljena. tekla je, prelivala se preko stola, preko stolica, preko parketa..izlazila napolje, i onda se pokisla, vracala u sobu..na zidovima su visile slike..visoke tavanice odbijale su reci kao ping pong loptice..
njen parfem se pomesao sa mirisom vina..vino je bilo slatko, licilo je na tokai..lagano, lepilo se za nepce..casa tanka, kristalna..gotovo bez tezine..
u pepeljari njena tanka cigareta pored njegovog tompusa..
dve cigare..
dve case
i dvoje ljudi..
u prici koja je tek pocetak noci..
 
Kada žena razgovara sa muškarcem koji ume da čuje čak i njeno ćutanje, ona se zaljubljuje. Dobije onaj zamagljeni, vlažan pogled koji neki muškarci greškom tumače kao bludnu, kratkotrajnu i posve banalnu radnju, nastalu u slatkoj pripitosti. Pravi muškarci prepoznaju u njemu trenutak kada je žena u mislima odlepršala dalje od kafanskog stola... i čaša pića koju ona nežno prinosi usnama postaje pehar nadanja – da će, što sporije bude ispijena, duže trajati trenutak u kome će se osećati kao jedina žena na svetu.
Ako muškarac propusti taj trenutak, izgubio je ... mnogo, možda i više nego što sluti.
Posle je kasno; žena se probudi i već sutradan sedi za drugim kafanskim stolom, nadajući se, još uvek, da će dosanjati sinoćni san. Možda će ceo život provesti za kafanskim stolovima tražeći muškarca s kojim će se dodirivati mislima, ali - čarobni trenutak je prošao.
Ponekad jedan, jedini izgubljeni trenutak učini naše živote manje savršenim nego što bi mogli biti.

:D
 
Poslednja izmena:
scena druga
dan
dve zene
dve lezaljke
zavaljena subota poslepodne
hladan nes
vrelo sunce
mladici koji prolaze..
tisina
i onda, jedna od njih dve se nasmesi i kaze:covek mora da ima nekog sa kim moze da cuti. svako bi morao makar sat vremena dnevno da provede sa nekim sa kojim moze lepo, opusteno da cuti
druga zena se samo nasmesila i nastavila da baca poglede okolo, krijuci se iza tamnih suncanih naocara.
 
Kada žena razgovara sa muškarcem koji ume da čuje čak i njeno ćutanje, ona se zaljubljuje.
Ponekad jedan, jedini izgubljeni trenutak učini naše živote manje savršenim nego što bi mogli biti.


Ovo je savrseno!
(autor?)

Kada smo vec kod tih nasih pijanstava....

Žak Prever - Fiesta

I čaše su bile prazne
I flaša razbijena
I krevet raspremljen
I vrata zatvorena
I sve staklene zvezde
Sreće i lepote
Treptale su u prašini
Nepočišćene sobe
I bio sam mrtav pijan
I lud od radosti
I ti živa pijana
Gola u mom zagrljaju


i uz to "Blue Valentines" - Tom Waits

 
Koto Tamopeva je pohitala između žbunova rastinja, niz reku, da sustigne i dohvati zelenu košulju, koja joj se mnogo sviđala a koju je polupijani Kojatkin Gorjanovič skinuo sa sebe i bacio s mosta. Srećom, košulja se zakačila za neki kamen u blizini obale, i ona ju je pomoću jedne grane dohvatila a da nije morala da zagazi u vodu. I dok se košulja cedila, ona je najednom spoznala neverovatnu lepotu pejzaža, dostojnog najzahtevnije bajke.

Voda je bila bistra, skoro kristalna, a zelenilo tako čisto, i sve je mirisalo. "Priroda je čudo", prošaputala je ona, obuzeta nejasnom željom da zaigra, da se smeje, da glavu zaroni u potok. "Da li valja sanjati tako bistru vodu?", postavio je pitanje Kojatkin Gorjanovič. Stajao je iza nje, go do pojasa, grlio joj struk i ljubio vrat napadno glasnim poljupcima da je sve odjekivalo. Koto Tamopeva ga je zapanjeno upitala: "Misliš li da je ovo san?". "Misliš li da je ovo stvarnost?", glasio je njegov odgovor.

I njoj je, istina samo na tren, pala na pamet mogućnost da je on u pravu, ali onda ju je brže-bolje odbacila, bez obzira što je nestvarna lepota okolnog pejzaža tu mogućnost ispomagala. "Nemoj da zajebavaš", rekla mu je i stala ga ljubiti i vatati za dupe, i dalje sva opijena lepotom. I njije prečula njegove reči: "Otići će onaj ko se prvi probudi", i nije previdela kako mu očvršnjava spolovilo.
 
Poslednja izmena:
Jedanput sam u jednom hramu, u koji ne može da uđe bilo ko, na zidu, sasvim slučajno, ugledao Rodenovog Mislioca, koga nikad do tada nisam primećivao. Cela je slika bila uokvirena znakovima Zodijaka, a sâm Mislilac izgledao mi je tako stvaran, kao da sedi na kamenu, tu, nedaleko od mene, ili kao da je, u najmanju ruku, bio skulptura a ne slika.

Ne obraćajući pažnju na to šta se događa oko mene, zaneseno sam posmatrao konture njegovog tela i zamišljeni izraz njegovog lica. Bio je nag, kao pračovek koji je, umoran od napornog lova, seo da se odmori. Ali pračovek nikada ne bi mogao biti ovako duboko zamišljen.

Povijene noge u potkolenici i njegova polusavijena leđa govore da je on doista čovek koga je fizički rad umorio; jaki mišići na rukama, nogama i po celom telu potvrđuju da mu nijedan fizički posao nije stran; a umorna glava koju je naslonio na jaku i čvrstu ruku puna je misli.

Pokušao sam da proniknem u njegova razmišljanja. Interesovalo me je da li se pita ko je zapravo on, odakle je došao tu gde se sada nalazi, zašto je tu došao i gde će otići odatle. Svestan je prolaznosti svega što ga okružuje, zna da ga kao neminovnost čeka smrt i to bolno saznanje njegov um ispunjava strahom. Smrt je za njega kraj, ali on nije siguran da li je to apsolutni kraj ili se iza tog kraja krije neki novi početak. I baš zbog toga, što ne poznaje kraj, on ne želi novi početak. Njegov životni moto glasi: naporno raditi da bi se što duže održalo postojeće stanje.

A zašto ga ne bi promenio? Zato što još nije dovoljno samosvestan, pošto sedi na običnom kamenu. Kad bude seo na kocku, tek tada će biti dovoljno samosvestan i sposoban za to da promeni svoje sadašnje, nimalo zavidno, duhovno stanje.



Great Lodge Of Serbia.jpg




attachment.php
 
Iva Best je zapazila jednog slatkog kustosa, i kao posledica njene rešenosti da ga što pre poliže kao šećerlemu, obrela se u Umetničkoj galeriji Nova medijala. Gleda ona razne instalacije, gleda kuda da se između njih provuče, čudi se njima i sebi priznaje da tako nije zamišljala likovnu scenu.

Ivu Best zaprepašćuju nova dostignuća i nove tendencije u vizuelnoj umetnosti. Osluškuje diskusiju nekih umetnika, ne bi li se informisala. Osluškuje tako i oseća kako je njihovi pogledi odmeravaju, i rado prihvata poziv da im se pridruži. Ljubazni su oni, nude joj piće. Lepo joj je u njihovom društvu, jedino joj malo krivo što je njen kustos inferioran u razgovoru, i što ga oni ne uvažavaju dovoljno. Ali on će uskoro biti ljubljen a oni neće, i zemaljska pravda će tako biti zadovoljena.

Iv Best je dosta toga shvatila zahvaljujući likovnim umetnicima, ali pored svega ne može da izdrži a da ih ne upita, istina pomalo stidljivo, a pomalo i osvetnički: "Ako noćas ovom kustosu budem ljubila, grickala i siskala kitu sve dok ne ejakulira, da li se taj moj čin može smatrati performansom i pored toga što ga niko neće zabeležiti?"
 
Pa ko to kod nas praktikuje AASR u ovako lepim prostoijama i dozvoljava kacenje slika po internetu?

P.S. Zadovoljstvo je obostrano. ;) :)

A vidite kako me opominjutemplari? :super: Naravno da je obostrano.

A ko zna čiji je tekst o Rodenovom misliocu?

1. Hese
2. Oskar Vajld
3. Ivo Andrić
4. Weis

A? :)

Ovo je isečak iz jedne moje knjige, tako mi bog pomogao. Prosvetljenje zna da sam autor nekoliko knjiga. :rtfm:
 
A vidite kako me opominjutemplari? :super: Naravno da je obostrano.


Moram da se ogradim da nisam Templar.


Ovo je isečak iz jedne moje knjige, tako mi bog pomogao. Prosvetljenje zna da sam autor nekoliko knjiga. :rtfm:


Da, zvanicno potvrdjujem. I licno mislim da je Weishaupt darovit pisac prozna dela su zaista dinamicna i teraju na citanje dalje, poezija takodje izvanredna. ;)
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top