- Poruka
- 42.590
ovih dana osmeh ne silazi sa mog lica. i nikako da se probudim.Koto Tamopeva je pohitala između žbunova rastinja, niz reku, da sustigne i dohvati zelenu košulju, koja joj se mnogo sviđala a koju je polupijani Kojatkin Gorjanovič skinuo sa sebe i bacio s mosta. Srećom, košulja se zakačila za neki kamen u blizini obale, i ona ju je pomoću jedne grane dohvatila a da nije morala da zagazi u vodu. I dok se košulja cedila, ona je najednom spoznala neverovatnu lepotu pejzaža, dostojnog najzahtevnije bajke.
Voda je bila bistra, skoro kristalna, a zelenilo tako čisto, i sve je mirisalo. "Priroda je čudo", prošaputala je ona, obuzeta nejasnom željom da zaigra, da se smeje, da glavu zaroni u potok. "Da li valja sanjati tako bistru vodu?", postavio je pitanje Kojatkin Gorjanovič. Stajao je iza nje, go do pojasa, grlio joj struk i ljubio vrat napadno glasnim poljupcima da je sve odjekivalo. Koto Tamopeva ga je zapanjeno upitala: "Misliš li da je ovo san?". "Misliš li da je ovo stvarnost?", glasio je njegov odgovor.
I njoj je, istina samo na tren, pala na pamet mogućnost da je on u pravu, ali onda ju je brže-bolje odbacila, bez obzira što je nestvarna lepota okolnog pejzaža tu mogućnost ispomagala. "Nemoj da zajebavaš", rekla mu je i stala ga ljubiti i vatati za dupe, i dalje sva opijena lepotom. I njije prečula njegove reči: "Otići će onaj ko se prvi probudi", i nije previdela kako mu očvršnjava spolovilo.

poljubac za tebe za ovu prelepu pricu.
