Пусти ти те своје измишљотине за које нема историјских доказа, боље да причамо о историјским чињеницама које су лако провјерљиве, ево ти неколико навода:
Po ugledu na
Češku, u južnoslavenskim je zemljama Monarhije krenuo pokret stvaranja državnih organa pod imenom
narodna vijeća. Prvo, Narodno vijeće za Dalmaciju, stvoreno je 2. srpnja 1918., zatim 14. srpnja za Hrvatsko primorje i Istru, a potom 16. kolovoza za Sloveniju itd. Najviše tijelo nove države pod imenom
Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba, konstituirano je 5. i 6. listopada 1918. To tijelo je 8. listopada objavilo da je ono
“političko predstavništvo svih Slovenaca, Hrvata i Srba koji žive u Hrvatskoj, Slavoniji s Rijekom, u Dalmaciji, Bosni i Hercegovini, Istri, Trstu, Kranjskoj, Goričkoj, Štajerskoj, Koruškoj, Bačkoj, Banatu, Baranji i Međimurju i po ostalim krajevima jugozapadne Ugarske s programom ujedinjenja... u narodnu slobodnu i neovisnu državu”. Imenovanjem zemalja i pokrajina određena je i veličina države u nastajanju. U raspravama i dokumentima o novoj državi Srbija se još ne spominje. Ova državna ideja identična je s onom koja se od polovine XIX. stoljeća stalno ponavlja u Hrvatskom saboru, zalaganje za ujedinjenje Trojednice i BiH, koja bi se mogla smatrati idejom “
Velike Hrvatske”.
[5]
Ово наводим из разлога, да се види какве су тежње Хрвати имали, и каквим су се мотивима водили, то је свакако морао да зна и српски регент, осим ако није био тотални неспособњаковић.
Идемо даље, обрати пажњу:
Srbi iz Srbije (Srbijanci) i Srbi iz Austro-Ugarske (
prečani) tijekom XIX. stoljeća homogenizirali su se na osnovi jedinstvene državne ideje (
Velika Srbija) i
pravoslavlja. Na osnovi svoga nacionalnog jedinstva srpski je narod u presudnom momentu 1918. djelovao kao homogena idejna politička snaga. Pobjednički zanos Srbijanaca i sveopći masovni pokret Srba u
Državi SHS stopili su se, upravljani iz Beograda.
Srpski političari na teritoriju Države SHS više su djelovali po uputama iz Beograda nego što su slušali
Narodno vijeće u
Zagrebu, čije je kormilo
Svetozar Pribićević uzeo u svoje ruke. On je presjekao veze Narodnog vijeća s
Baranjom, Bačkom i Banatom čuvenom porukom njihovoj skupštini: “Kidajte veze sa Zagrebom!”
Novosadska skupština u sastavu: 578 Srba, 89 Hrvata, 62 Slovaka, 21 Rusin, 6 Nijemaca i 1 Mađar, 25. studenoga 1918. priključila se Srbiji, čime se
de facto izdvojila iz Države SHS.
[13] Frapantna je činjenica da je na tom području bilo Nijemaca i Mađara zajedno dva puta više od Srba, a da su oni imali 7, a Srbi 578 delegata. Vještom političkom tehnologijom i nasiljem
Srbija je uspjela da
Podgorička skupština odluči 26. studenoga 1918. o neposrednom priključenju
Crne Gore Srbiji. Narodno vijeće u Zagrebu u danima “prevrata” uopće nije moglo utjecati na razvitak situacije. S oko 44% udjela u stanovništvu, uz suglasnost dijela Hrvata i muslimana, srpski lokalni političari u
BiH ovladali su situacijom pa su gradovi masovno izjavljivali lojalnost dinastiji
Karađorđevića i Srbiji. Tako je na red došla odluka Narodnog vijeća u Zagrebu.
[16]
Ево овдје демистификујемо ону лаж коју износите, како су Војвођани изразили жељу да се припоје Србији па је Војводина ушла у састав Србије, а Срби из других крајева нису изразили ту иницијативу. Видимо да су Срби из БиХ слиједили упутства из Београда, а да су у локалним заједницама изјављивали лојалност Србији и краљу, па ипак није дошло до припајања Србији, мада се то могло лако извести, иако је на тим просторима живјело много више Срба него у Војводини, како бројчано, тако и процентуално , али је очигледно да директиве из Београда нису биле такве да су тежиле уједињењу Срба и остварењу вишевјековног сна. Поставља се питање зашто, да ли је то можда уступак вољеним Кроатима, на рачун Војводине, јер је познато да њихова тежња за великом Хрватском укључује и све просторе које су насељавали Срби изван Србије, тзв."пречани". Да ли су тим чином пречани пуштени низ воду, шта можемо закључити из тога да Врбашка бановина која је најјаче упориште Срба пречана и која недвосмислено исказује своју оданост Србији и круни, остаје најнерезвијенија област у краљевини, а у потоњим догађајима њен народ убедљиво највише страда, тако да су српске жртве из БиХ и Хрватске и процентуално и бројчано веће него жртве свих осталих народа на подручју краљевине заједно са Србима из других области.