Povelje bosanskog bana Mateje Ninoslava (1232-1250) o Srbima (Bošnjanima) i Vlasima (Dubrovčanima)

Рекох ти, поента је у стапању јата с гласом е, нико није разговарао о алофонима нити је потребно, промашио си фудбал. Треба ли још простије?

Читай внимательно, старина, и не позорься.
 
Poslednja izmena:
Рекох ти, поента је у стапању јата с гласом е, спомињање алофонâ уопште није потребно, промашио си фудбал. Треба ли још простије?

Читай внимательно, старина, и не позорься.
Не, ниси причао о томе - Јат је на руском прешао у /е/, али ниси причао о томе - да те подсетим, рекао си да се свако /е/ у руском изговара као [је].
Ово нема везе са историјским развојем, већ са начином на који се фонема /е/ данас изговара. А изговара се различито у зависности од тога на ком месту, који је претходни сугласник и који је слог наглашен.
До сада си показао да ти је руски на ембрионалном нивоу - извини, али не можеш да ме убедиш преписивањем интернет фраза.
 
Рекох ти, поента је у стапању јата с гласом е, нико није разговарао о алофонима нити је потребно, промашио си фудбал. Треба ли још простије?

Читай внимательно, старина, и не позорься.
Не, ниси причао о томе - Јат је на руском прешао у /е/, али ниси причао о томе - да те подсетим, рекао си да се свако /е/ у руском изговара као [је].
Ово нема везе са историјским развојем, већ са начином на који се фонема /е/ данас изговара. А изговара се различито у зависности од тога на ком месту, који је претходни сугласник и који је слог наглашен.
До сада си показао да ти је руски на ембрионалном нивоу - извини, али не можеш да ме убедиш у супротно преписивањем интернет фраза.
У руском се свако е изговара "је"
 
Не, ниси причао о томе - Јат је на руском прешао у /е/, али ниси причао о томе - да те подсетим, рекао си да се свако /е/ у руском изговара као [је].
Ово нема везе са историјским развојем, већ са начином на који се фонема /е/ данас изговара. А изговара се различито у зависности од тога на ком месту, који је претходни сугласник и који је слог наглашен.
Борисе, дај се смири и уозбиљи.

Човек се очито не разуме и мисли да је руски одраз јата јекавски, ја му објасних зашто и због чега није, диванити о алофонима је потпуно непотребно усложњавање, као и машење поенте.
До сада си показао да ти је руски на ембрионалном нивоу - извини, али не можеш да ме убедиш преписивањем интернет фраза.
:hahaha: Ах да, заборавих да разговарам самопроглашеним врсним познаваоцем рускога и енглескога језика, који ни реч на њима овде није написао.
 
Борисе, дај се смири и уозбиљи.

Човек се очито не разуме и мисли да је руски одраз јата јекавски, ја му објасних зашто и због чега није, диванити о алофонима је потпуно непотребно усложњавање, као и машење поенте.
Покушаваш да се извучеш. Главна поента твог коментара није стапање јата са е, већ изговор фонеме /е/ у руском.. Ако си покушао на тај начин доказати да руски није јекавски, онда си изабрао веома неприкладан начин.
Ти мешаш етимолошки аспект фонетике са артикулацијом вокала. У неким руским дијалектима /е/ затворено етимолошки сеже у фонему "јат". Међутим, у већини руских дијалеката, укључујући и оне који чини основу књижевног језика, староруски /е/ затворен, и /ε/ отворени су се поклопили у једној фонеми, која је условно означена /е/. Али сваки студент филологије зна да фонеме имају своје алофоне. У руском говору најчешћи алофон фонеме /е/ настао је у односу на претходне сугласнике (землю, сельский, день, дело, небо, пекло, печь итд.). У XI -XII веку ови сугласници су омекшали јер су били у позицији испред предњег самогласника /е/, пошто је у староруском језику дошло до палатализације свих тврдих сугласника испред самогласника предњег реда. Oва промена у историјској фонетици руског језика назива се „секундарним умекшавањем полумеких сугласника”. Међутим, дуго се задржао овај модел, али он није толико фонетске колико морфолошке природе. У савременом руском језику случајеви са тврдим сугласником испред /е/ престали су да се прилагођавају овом моделу, тако да постоји много речи са тврдим сугласником испред /е/ - [t’i'rε] тире, ['tεmp] темп, ['mεr] мэр, итд.).
Дакле, драги Игаре, видиш колико је твоја изјава неоснована. А руски вокални систем има алофонски подсистем у којем варијације једне фонеме могу бити неколико десетина.

:hahaha: Ах да, заборавих да разговарам самопроглашеним врсним познаваоцем рускога и енглескога језика, који ни реч на њима овде није написао.
Генерално, са овим слабим познавањем руске фонетике, препоручујем да не износиш такве изјаве.
Они су ван додира са стварношћу. Разумем да си навикао на слабу конкуренцију на овом форуму, можда си зато одлучио да си некакав ауторитет.
 
Poslednja izmena:
Покушаваш да се извучеш. Главна поента твог коментара није стапање јата са е, већ изговор фонеме /е/ у руском.. Ако си покушао на тај начин доказати да руски није јекавски, онда си изабрао веома неприкладан начин.
Ти мешаш етимолошки аспект фонетике са артикулацијом вокала. У неким руским дијалектима /е/ затворено етимолошки сеже у фонему "јат". Међутим, у већини руских дијалеката, укључујући и оне који чини основу књижевног језика, староруски /е/ затворен, и /ε/ отворени су се поклопили у једној фонеми, која је условно означена /е/. Али сваки студент филологије зна да фонеме имају своје алофоне. У руском говору најчешћи алофон фонеме /е/ настао је у односу на претходне сугласнике (землю, сельский, день, дело, небо, пекло, печь итд.). У XI -XII веку ови сугласници су омекшали јер су били у позицији испред предњег самогласника /е/, пошто је у староруском језику дошло до палатализације свих тврдих сугласника испред самогласника предњег реда. Oва промена у историјској фонетици руског језика назива се „секундарним умекшавањем полумеких сугласника”. Међутим, дуго се задржао овај модел, али он није толико фонетске колико морфолошке природе. У савременом руском језику случајеви са тврдим сугласником испред /е/ престали су да се прилагођавају овом моделу, тако да постоји много речи са тврдим сугласником испред /е/ - [t’i'rε] тире, ['tεmp] темп, ['mεr] мэр, итд.).
Дакле, драги Игаре, видиш колико је твоја изјава неоснована. А руски вокални систем има алофонски подсистем у којем варијације једне фонеме могу бити неколико десетина.


Генерално, са овим слабим познавањем руске фонетике, препоручујем да не износиш такве изјаве.
Они су ван додира са стварношћу. Разумем да си навикао на слабу конкуренцију на овом форуму, можда си зато одлучио да си некакав ауторитет.
Ју маст би фан ет партиз.

Још једном, одговарах човеку који није упућен, ради лакшега разумевања рекох да се јат стопио с гласом е који се изговара "је", и још ставих наводнике за паметњаковиће попут тебе. То је скроз ок објашњење за почетнике.

Уједно, нађи једно место где тврдим да сам некакав ауторитет, то ти свако мало пишеш хвалоспеве себи, да не говоримо о томе што се усуђујеш триповати, те и мене убеђивати како ти боље од мене знаш шта сам ја хтео касти, ајме дрскости и умишљености. :roll:
 
Poslednja izmena:
Ју маст би фан ет партиз.

Још једном, одговарах човеку који није упућен, ради лакшега разумевања рекох да се јат стопио с гласом е који се изговара "је", и још ставих наводнике за паметњаковиће попут тебе. То је скроз ок објашњење за почетнике.

Уједно, нађи једно место где тврдим да сам некакав ауторитет, то ти свако мало пишеш хвалоспеве себи, да не говоримо о томе што се усуђујеш триповати, те и мене убеђивати како ти боље од мене знаш шта сам ја хтео касти, ајме дрскости и умишљености. :roll:
Добро – зар ниси могао смислити неки уверљивији изговор од овога – коментаришем оно што видим и што сам прочитао у твојем коментару – да покушаваш објаснити јотовану фонему /е/ њеним етимолошким пореклом од прасловенског „јат“, опет није тачно – јер меки јотовани звук у овом случају не долази од стапања „јатa“ са „е“ већ од онога што сам мало горе објаснио – односно од претходних сугласника који cy прошли палатизацију у 12. веку.
 
Poslednja izmena:
Добро – зар ниси могао смислити неки уверљивији изговор од овога – коментаришем оно што видим и што сам прочитао у твојем коментару – да покушаваш објаснити јотовану фонему /е/ њеним етимолошким пореклом од прасловенског „јат“, опет није тачно – јер меки јотовани звук у овом случају не долази од стапања „јатa“ са „е“ већ од онога што сам мало горе објаснио – односно од претходних сугласника који cy прошли палатизацију у 12. веку.
Ју, не, забога, ја све време мислим да критикујеш мој одговор јер је поједностављен, нисам сконтао да си ти потпуно наопако све схватио. Не, Борисе, ја сам покушавао крајње поједностављено објаснити да је девочка "дјевочка", не зато што је јат постао "је", већ зато што се стопио с е, које је већ било "је".
 
Ју, не, забога, ја све време мислим да критикујеш мој одговор јер је поједностављен, нисам сконтао да си ти потпуно наопако све схватио. Не, Борисе, ја сам покушавао крајње поједностављено објаснити да је девочка "дјевочка", не зато што је јат постао "је", већ зато што се стопио с е, које је већ било "је".
Nije on shvatio naopako nego stalno namerno izvrće stavove druge strane.
 
Ју, не, забога, ја све време мислим да критикујеш мој одговор јер је поједностављен, нисам сконтао да си ти потпуно наопако све схватио. Не, Борисе, ја сам покушавао крајње поједностављено објаснити да је девочка "дјевочка", не зато што је јат постао "је", већ зато што се стопио с е, које је већ било "је".
Настављаш да спинујеш.
Изражаваш се мутно. Сада покушаваш да побегнеш од своје апсурдне тврдње да се свако /е/ на руском изговара "је" упуштајући се у нека бесмислена објашњења о јату, стапању и другим твојим изумима. Чак и у историјској перспективи, ова изјава није тачна. Нема смисла чак ни расправљати о томе.
 
Poslednja izmena:
Рекох ти, поента је у сливању јата с гласом е, потпуно је непотребно у причу уводити алофоне, стога их и не споменух.

Читай внимательнее, старина, и не позорься.
Drugim rečima, hteo si ex sua ignorantia Demagogica da napraviš neznalicom.
Nije on shvatio naopako nego stalno namerno izvrće stavove druge strane.
IgarJ je lupio, pa šta? Svako ima pravo da lupi. Problem je kad neko neće da prizna, a on je ipak, nekako upakovano, priznao.

Ja pozdravljam svačiji pokušaj da misli svojom glavom jer to je jedan od bitnih koraka ka zreloj ličnosti.
 
Drugim rečima, hteo si ex sua ignorantia Demagogica da napraviš neznalicom.

IgarJ je lupio, pa šta? Svako ima pravo da lupi. Problem je kad neko neće da prizna, a on je ipak, nekako upakovano, priznao.

Ja pozdravljam svačiji pokušaj da misli svojom glavom jer to je jedan od bitnih koraka ka zreloj ličnosti.
Druga strana u sporu je ovde problem: čovek bi da po svom običaju malo dokazuje i starobugarske korene ruskog jezika.
 
Druga strana u sporu je ovde problem: čovek bi da po svom običaju malo dokazuje i starobugarske korene ruskog jezika.
Taj problem nije počeo sa pseudonaukom Akademije u Sofiji već sa austrijskim agentom Jagićem koji je smenio Kopitara, i smenio panonsku paradigmu, čliji sam ja dan-danji pristalica, o postanju starocrkvenoslovenskog standardnog jezika kao panonskog srpskog dijalekta.

Konačno uništenje te paradigme išlo je na mala vrata tako što su se uhvatili za detalj da je bilo Srba kod Soluna, pa su onda mogli da izmeste (tada još uvek) starosrpski (=staroslovenski) jezik sa savremenog srpskog područja u grčko i da ga naknadno okrste starobugarskim tj. staromakedonskim. Ali, pošto se ne priznaje slovenstvo makedonskom imenu, onda su neki zadržali jedan, neki drugi naziv tj. poreklo, dok su srpski naziv i poreklo staroslovenskog jezika prvi naši akademci dočekali da odbace. A učinili su to u svojem velikom neznanju, u svojoj praznoj ambiciji i u svojoj velikoj sujeti.

Preuranjena makedonska paradigma sredinom 19. veka kao svedočanstvo trajne germanske namere ograničavanja srpstva u državotvornom usponu


U doba rane slavistike njeni su oci smatrali kako je staroslovenski jezik, kao neupitno južnoslovenski jezik, nastao na srpskoj organskoj osnovici srpskog dijalekta okoline Soluna.


qrai0oE.jpg


KOPITAR, Gramatika: Alt-Slavisch = Alt-Serbisch, Grammatik der Slavischen Sprache in Krain, Kärnten und Steyermark ,1808.

Da bismo ovo prikazali opisaćemo kako je nordijska slavistika promenila tri paradigme u traženju za Germane ideološki što prihvatljivijeg odnosno što neutralnijeg prikaza nastanka staroslovenskog jezika (ili prikaza ćirilometodske standardizacije staroslovenskog), a u stvarnosti starosrpskog jezika.

1. Starosrpski. Na početku slavistike, ceo južnoslovenski prostor istočno od franačke granice smatran je srpskim. Kada gledamo kako Nemanjići "osvajaju" Ras, "osvajaju" Prizren, "osvajaju" Skoplje itd. oni ustvari uspostavljaju vlast autohtonog srpskog naroda na svojem sopstvenom prostoru oslobađajući ga od Grka-Romeja i Tatara-Bugara.

2. Starobugarski. Politički forsiranu promenu srpsko-južnoslovenske paradigme možemo pratiti kroz drugostepenu i trećestepenu korekciju početnog i naučno-iskrenog stava: drugostepena korekcija kaže: staroslovenski jezik nije dijalekat srpskog već je dijalekat bugarskog jezika. Razlog za izmenu starosrpski u starobugarski leži u činjenici da je u to doba Nemac postao kralj Bugarske, te da se radije pristajalo na istorijsko pravo i prostorno protezenje Bugara prema Solunu nego Srba, koji su pokazivali značajno viši stepen suvereniteta kako su se sami oslobodili osmanske vlasti. Tako u dobrom delu slavističke literature iz 2. 1/2 19. veka imamo poistovećivanje staroslovenskog sa starobugarskim, dok neki autori čak isključivo koriste ovaj drugi naziv - "starobugarski jezik" u značenju staroslovenskog ćirilometodskog standardnog jezika. I dok anglosaksonska literatura znatno duže istrajava na početnoj poziciji otaca slavistike, da je crkvenoslovenski jezik stari srpski dijalekat, pa pišu kako "srpski narod ima prevod Biblije na svom jeziku iz 9. veka" dotle bugarski slavisti do današnjeg dana "nejebući živu silu" staroslovenski jezik nazivaju starobugarskim, iako su stari Bugari govorili tatarskim jezikom.
th_tease.gif



Ovde i ne ulazimo u geografsko lutanje - u kome ni dan danas nema konsenzusa - je li staroslovenski jezik nastao na organskoj osnovici slovenskog dijalekta iz okoline Soluna ili pak na osnovici slovenskog dijalekta Velike Moravske što bi ukazivalo na prostor južne Panonije, tačnije Srema, još tačnije - Sremske Mitrovice. I zaista, Vaš autor vrlo čvrsto smatra da je gramatička osnova slovenskih dijalekta na krajnjem južnoslovenskom jugu, kako danas, tako i u prošlosti, usled neprestanog i masovnog mešanja Srba sa neslovenima tokom starog veka doživljavala pojednostavljivanja jezičke gramatičke strukture. A da je zaista tako u starom veku bilo na jug do Moreje i Krita govore u prilog tvrdnje o tačkastoj koncentraciji helenskog stanovništva raspoređenog dominantno u priobalje, govori činjenica o tačkastoj organizaciji polisa, gradova-državica koji su, sva je prilika, u najbliskijem zaleđu imali Srbe i Romane stočare. Samim tim jezik Makedonije i Trakije bio je podložan gramatičkim pojednostavljenjima čije učinke možemo sagledati kako u današnjem makedonskom i bugarskom jeziku tako u devetovekovnim srpskim dijalektima tih oblasti. Staroslovenski je, dakle, dijalekat srpskog Srema, Sremske Mitrovice, a ne Soluna. Da je kojim slučajem prihvaćena ova teza o sremskom dijalektu kao osnovici staroslovenskog, umesto očiglrdne srpske paradigme, danas bismo imali narativ o "panonskom dijalektu" kao organskoj osnovi ćirilometodskog staroslovenskog standarda.

3. Makedonski. Trećestepeno, korektivno, skretanje sa osnovne slavističke naučno-korektne paradigme o srpskom jeziku kao osnovici staroslovenskog jezika dolazi kao konačno slovenofobno distanciranje germanocentrične istoriografije od nacionalnih predznaka staroslovenskog dajući mu konačne regionalne obrise nazvavši ga "makedonskim dijalektom" južnoslovenskog jezika krajem 19. veka (? naći tačnu godinu).

I sada, ako imamo na umu i opasku Erika Hobsbauma da učitelji-inspiratori nordijske istoriografske škole prvo uspostave političko-ideološku paradigmu kao okvir koji onda njihovi đaci postepeno popunjavaju, vidimo koliko je uspostava "makedonskog" jezika-dijalekta u 2. 1/2 19. veka, ustvari, ili prejudiciranje ili simptom ciljeva nemačke imperijalističke politike koja je svoje lice otvoreno prikazala tek sredinom 20. veka, 1947. kada je stvoren makedonski standardni jezik kao definitivno okončanje procesa stvaranja makedonske nacije.

Ova preuranjena makedonska paradigma ima analoškog sabrata u preuranjenoj bošnjačkoj paradigmi tj. stvaranju bošnjačkog jezika i nacije koju je pokušao da nametne i sprovede u život Benjamin Kalaj po svom nameštenju za bečkog upravnika Bosne nakon Berlinskog kongresa. Ovaj proces je od Kalajevog pokušaja 1882. čekao u smrznutom stanju sve do 1992. Tek krajem XX veka rađaju se bošnjačka nacija i bošnjački jezik.


***

Ako stvari postavimo korektno, Prusi su takođe Sloveni, odnosno, ako sledimo nordijsku paradigmu razbijanja slovenskog korpusa, onda su Balti. Ne znam po kom koriterijumu su i Englezi i Bavarci - Germani, ali, iako su jezički sličniji ili makar "tu negde" sa Slovenima, Litvanci i Pusi su - Balti, a ne Sloveni. Zašto? Zato što za germansku istoriografsku školu ne može biti drugačije nego da su "Sloveni izašli iz jedne male močvare kod Černobilja, nakotili se i popunili pola Evroazije". Kada bi se takozvani Balti (ovde govorimo iskuljučivo po pitanju jezika) smatali Slovenima kao što se Englezi smatraju Germanima, onda bi se odmah videlo da su Sloveni zauzimali pola Evrope već u starom veku.
 
3. Makedonski. Trećestepeno, korektivno, skretanje sa osnovne slavističke naučno-korektne paradigme o srpskom jeziku kao osnovici staroslovenskog jezika dolazi kao konačno slovenofobno distanciranje germanocentrične istoriografije od nacionalnih predznaka staroslovenskog dajući mu konačne regionalne obrise nazvavši ga "makedonskim dijalektom" južnoslovenskog jezika krajem 19. veka (? naći tačnu godinu).
Kako god severnomakedonski jezik se razvio da bude dovoljno različit od srpskog da se može smatrati posebnim jezikom u odnosu na njega, ista situacija je u relaciji severnomakedonski-bugarski jezik. I to je sva poenta priče oko severnomakedonskog jezika.
 
A zašto ne nastavite sve to na temi Čiji je naš jezik ili kojoj god već, umesto da se dele strane dave o tome na temi o poveljama bana Ninoslava?
Zato što se radi o razradi problematike Ninoslavljeve ikavice.

Ali, priznajem da se otišlo predaleko i ja ovde završavam.
 
Na početku slavistike, ceo južnoslovenski prostor istočno od franačke granice smatran je srpskim. Kada gledamo kako Nemanjići "osvajaju" Ras, "osvajaju" Prizren, "osvajaju" Skoplje itd
Ово није тачно. Што се тиче језика, да, старосрпски се сматрао прототипом јужнословенских дијалеката још од Добровског. У другој половини 19. века панонска теорија је почела да се распада и више није била одбрањива ни уз подршку Миклошића.Томе су допринела многа проучавања источно-јужнословенских дијалеката и, посебно, успон "заборављеног" бугарског језика. Успон бугарског језика није кренуо од Батенберга, већ раније. Прва бугарска граматика на немачком језику објављена је 1854, а то је деценија која се сматра прекретницом у историји бугарског језика. Дакле, политички разлози за такву промену су апсолутно неосновани.Сама бечка школа, као и скоро сва руска славистика, су они који заправо уводе македонско-бугарску теорију о пореклу језика.
 
Poslednja izmena:
Meliot
"Niko nije rekao da katolicizam nije bio prisutan u srednjevekovnoj Bosni, normalno da je bio, jer je Bosna bila okružena njime, ali to ne menja činjenicu da je srednjevekovna Bosna originalno srpska zemlja."
Nije samo da je katoličanstvo bilo prisutno, već je i bilo glavna religija srednjovjekovne jezgre Bosne, sve do 12. stoljeća. I nemoj misliti da je to rezultat "procurivanja" katoličkog utjecaja iz zapadnijih krajeva - Bosna je isto bila okružena sa pravoslavljem, sa svoje istočne strane. Jedno je sigurno - najstarija crkvena vlast za koju znamo da je bila u Bosni je ona rimokatolička.
O srpstvu Bosne se da raspravljati. Arheološki nalazi, a i ostala pisana vrela govore upravo suprotno od onoga što ti ovdje tvrdiš. Pa i sami DAI ti daje informaciju da su Hrvati zaposjeli Panoniju, Dalmaciju i Ilirik (drački temat) pri njihovu dolasku, što znači da su oni prvi držali Bosnu (koja je bila u sastavu te iste Dalmacije) i došli prije ostalih slavenskih plemena, što uključuje i Srbe. Po svemu sudeći, Bosna ulazi u sastav Srbije tek nekada za vrijeme unutarnjih previranja u Hrvatskoj tijekom sredine 9. stoljeća. (Pribina ubija trpimirovog sina Petra Krešimira, Domagoj uzima prijestolje, nakon Domagojeve smrti Zdeslav protjeriva njegove potomke i uzima prijestolje, nakon toga Branimir dolazi na scenu, te se konačno javlja Mutimir i izgleda da se vlast stabilizira tek sa njegovim dolaskom) Vraća se u sastav Hrvatske poslje 950./960., nakon što Časlav pogiba.


"Svi pokušaji Hrvata da prisvoje Bosnu i ijekavicu i stvore neku ,,Crvenu Hrvatsku"' nemaju utemeljenje u istoriji."
Crvenu Hrvatsku? Da te malo uputim - ne znam jesi li ikada čitao LJPD, ali crvena Hrvatska se odnosi na područje od Dalme do Drača. Ako išta, Bosna bi spadala u bijelu Hrvatsku, a ne u crvenu.
"...Zatim je primorje podijelio u dvije pokrajine: od mjesta Dalme gdje kralj tada boravljaše, i gdje je bio sabor, sve do Vinodola nazva Bijelom Hrvatskom, za koje se kaže i Donja Dalmacija....
...Isto tako od navedenog mjesta Dalme sve do grada Bamblone, koji se sada zove Drač, nazvao je Crvena Hrvatska, za koju se još kaže Gornja Dalmacija..."

I ne prisvajamo jekavicu - jekavski govor se javlja u raznim vrstama zajedno sa različitim narječjima. U Raškoj su kroz srednji vijek Srbi pričali na istočnoštokavskoj jekavici (i ekavici). Razlika je u tome što su Srbi govorili istočnim dijalektima (istočna štokavica i torlački) dok su Hrvati govorili zapadnim (kajkavica, čakavica i zapadna štokavica).
U jezgri Bosne se govorilo šćakavskim narječjem, što je miks zapadne štokavice i čakavštine. Zapadna štokavica ima puno više povezanosti sa čakavicom nego sa istočnom štokavicom koja se koristila u Srbiji, a iskonski Srbi nisu govorili šćakavicom. Znači, granica zapadnih i istočnih dijalekata je ugrubo pratila Drinu ~do područja Višegrada. Istočni dijalekti su bili prisutni u Gornjem Podrinju, s tim da je kasnije tu došlo do naseljavanja ljudi iz Bosne i Huma (već u 12. stoljeću i možda čak i prije), te tako tu isto imamo ikavicu, naročito u Foči koja je bila važna za rude i tu je prolazio dubrovački put. Zato imaš taj fenomen da se "Srbo" i "Srpče" spominju u Goraždu, a "Hrvoje" i "Hrvatin" u Foči, i imaš ikavske nazive mjesta u Foči kao što su Tinište i Sutiska.

Razvoj zapadnih dijalekata:
Razvitak_hrvatskog-2-4-1.png


"Što se kod Hrvata nije održavala glagoljica i ćirilica i bogosluženje na narodnom jeziku?"
Jer su je kasnije reforme zabranile, kako sam već napomenuo petnaest puta. PS u zabačenim dijelovima Hrvatske do dan danas imaš bogoslužje na narodnom jeziku, kontinuitet koji traje više od jednog tisućljeća, znači nije potpuna istina da se slavensko bogoslužje nije održalo.


"Zato što biti katolik znači pisati latinicom i slušati bogosluženje na latinskom jeziku. To je doktrina iz Rima koja se prošila po celom katoličkom svetu."
Тренутно пишем ћирилицом и сваке недјеље идем на Мису која се говори на хрватском језику. Добро, значи ја нисам католик. Браво, аргумент ти је супер.
Šalu na stranu, koliko ti god htio da tako ne bude, Rimokatolička Crkva je prvotno odobravala bogoslužje na crkvenoslavenskom i uporabu glagoljice/ćirilice sve do reformi. Ćiril i Metod su isto sveci u RKC, znaš? Razne reforme i pokušaji da se nametne latinska liturgija i istrjebe lokalni običaji se itekako nisu svidili narodu (i to ne samo u Bosni, već diljem čitave Hrvatske. Ovo je doslovno jedan od razloga zašto su Splitski crkveni sabori 925. & 928. sazvani) i domaćem svećenstvu, koji je naravno radije slušao Misu na jeziku kojeg je zapravo (donekle) razumio, i bio naviknut lokalnim običajima. Naravno, nakon nekog vremena taj narod (koji je prvotno bio katolički, pokršten i odgovarajući Rimu), zajedno sa domaćim svećenstvom, se odmetnuo i otuda je nastala Crkva Bosanska - u tome je pogotovo pomogla zabačenost Bosne. To je barem ono što nam povijesna vrela daju.


"I na jednoj drugoj temi sam rekao da mi nikada neće biti jasno zašto Vuk Karadžić nije ikavicu ubacio u standardni srpski jezik."
Iznenađen sam. Prvi put čujem da je Vuk Karadžić ipak nešto pametno uradio.


Q. in perpetuum hibernum
"Bosna je bila, ako govorimo o Bosni u užem smislu, pre svega, ikavsko govorno područje. A ne ijekavsko."
Ako se ne varam, jezgra Bosne tj. današnja istočna Bosna je bila miks između jekavskog i ikavskog.
Medieval_Croatian_dialects_in_RH_BiH_and_Boka-6.png

Gledaj na granice okvirno. Karta nije savršena (primjerice: znamo da je se čakavicom pričalo u Podgori, vjerovatno i u Gradcu, i npr. Dubrovačka okolica, kao što su Stolac, Trebinje, Ston i slično, je obilježena samo kao "jekavska štakavica" a znamo da je tu prevladavala ikavica itd.) ali ti ugrubo pokazuje gdje su graničili ti različiti dijalekti.


Krishna
"Priče da je Dubrovnik u daljoj prošlosti bio ikavski pa čak i čakavski a da je istočna Bosna bila ikavska su obična (uglavnom ustaška) naklapanja."

Ne baš. Prva dubrovačka književnost je bila uglavnom pisana na čakavici, a okolica Dubrovnika je pretežito pričala ikavskom štakavicom (s malo primjese jekavice) što znamo sa stećaka i iz povelja. Razumno je onda zaključiti da je se u Dubrovniku na početku pričalo nekim miksom tih dijalekata, s tim da je predominantno bilo štokavsko-jekavsko, naravno.


Demagogic
"Mislim da je zapadna periferija srednjovjekovne Bosne bila ikavska. S tim što je današnja Cazinska krajina bila čakavska, to je izvorno bio najistočniji hrvatski etnički prostor."

Cazinska krajina izvorno najistočniji hrvatski etnički prostor :rotf: Nisam mislio da možete gore od FDDD-ove granice na Vrbasu i Sani... Mislim da velesrbi neironično imaju nekakvu fobiju od starohrvatske županije Plive. Pa da vam malo utjeram strah u kosti... To je županija koja je imala sjedište kod današnjeg Šipova, i to je preteča Donjih Kraja (i vjerovatno župa Lašve i Broda) znači minimalno je išla do Ukrine, realistično negdje do same rijeke Bosne (gdje je graničila sa područjem Bosne tj. "zemljicom" Bosnom) a na jugu je išla do Rame, obuhvaćajući područje župe Uskoplje.
IMG_20240508_155136.jpg
 

Back
Top