Postraumatski stresni poremećaj-PSD iskustva

Džudi S

Brišem spam
Moderator
Poruka
7.609
TEMA.jpg
U temi https://forum.krstarica.com/threads...posttraumatski-stresni-poremecaj-ptsd.995599/

detaljno je opisano kakav je taj psihički poremećaj.

Ukoliko PTSP traje intenzivno tokom dve godine i više, on onda prerasta u drugi poremećaj koji se zove "trajne promene ličnosti nakon katastrofičnih događaja".

-izvor- https://www.stetoskop.info/dusevne-...nosti-psihij/posttraumatski-stresni-poremecaj


Da li poznajete osobe koje imaju ovaj psihički poremećaj? Koliko znate o PTSD-u?

Molim sve one koji imaju PTSD da, ukoliko žele, podele na ovoj temi svoja iskustva.

Takođe molim da ovu temu ne spamujete, jer je reč o ozbiljnom psih poremećaju.


Foto: Pixabay com
 
Ne znam nikoga lično ali sam čitao dosta o tome i jednom slučajno sreo jednog veterana iz ratova. Sindrom je poznat jos od vremena Američkog gradjanskog rata. Ali je najpoznatiji kao Vijetnamski sindrom. Milslio sam da mu je naziv PTSP a ne PTSD. Centralna tema opservacije ovog sindroma je mozak. Usled velikih stresova zbog bliskih borbi nakon odlaska sa ratišta veterani su doživljavali flešbekove, tj vraćanje slika sa ratišta punih naboja i emocija i u snu i u javi, mada je uglavnom u snu. Pricao mi je taj momak kako se budio u noci i nakon sna koji se sastojao od uspomena sa ratista, probudio i jos nije shvatio da se probudio pa pesnicom udario brata koji je spavao blizu njega misleci da je neprijatelj. On se izlecio ali ne lekovima, vec u manastiru isavsi na jeleosvecenja. Bolest je kombinacija poremecaja neurona i psihe pa duhovna molitva pomaze za ovaj duhovni deo, a lekovi za fizicki deo. Rusi su skoro lansirali aminalon kao suplement za stvaranje novih neurona pa pomaže u obnovi mozga.
 
PTSP i PTSD su iste reči.

Posttraumatski stresni poremećaj (PTSP ili PTSD – post traumatic stress disorder)


Ja imam PTSP-PTSD već dugi niz godina. Moj PTSP nije vezan za rat, požare, silovanje. Ovu dijagnozu sam dobila jer sam imala i još imam fizičke-zdravstvene probleme.

Ti problemi o kojima sam pisala u temi https://forum.krstarica.com/threads...posttraumatski-stresni-poremecaj-ptsd.995599/ su traume koje imam od svoje
12-te godine i koje i dalje traju. Kasno sam potražila pomoć.


Najteži simpom tog poremeća su flešbek fenomeni. To su nametnuta, neželjena sećanja na svaku povredu koja mi se do sada dogodila.

Flešbekove imam kada se tuširam ( strah da ću povrediti koleno dok se tuširam ). Imam ta nametnuta sećanja i tokom spavanja, to su strašne noćne more.
 
Nisam, nemam tu dijagnozu. Ne menjam svoje raspoloženje tokom dana, tokom jedne nedelje. Nisam euforična, nemam maniju-to su simptomi bipolarnog poremećaja.
Kod tebe je obrambeni mehanizam prerastao u PTSD, nije mi bas jasno kako je doslo do toliko cestih povreda, PTSD je sasvim ocekivan rezultat toliko cestih trauma, da nisi dobila PTSD kontam da bi ti vec noga bila amputirana.
 
Kod tebe je obrambeni mehanizam prerastao u PTSD, nije mi bas jasno kako je doslo do toliko cestih povreda, PTSD je sasvim ocekivan rezultat toliko cestih trauma, da nisi dobila PTSD kontam da bi ti vec noga bila amputirana.

Bold: Verovatno bih tražila da budem na listi za promene kolena ( mislim na veštačka kolena ) 😞

Povrede su bile svake godine po dva, tri puta. Od 1984-2014. Povrede, iščašenja kolena, nekad na levoj i nekad na desnoj nozi.

Moji roditelji su razgovarali sa jednim odličnim i tada poznatim lekarom o operaciji oba kolena, ali im je rečeno da je "još rano" za operacije.

Ortopedi nisu predlagali odlazak kod dečijeg psihologa..tako da je prošlo mnogo vremena do mog odlaska kod psih.

Bilo je čestih povreda zbog plitko usađenih patela, od rođenja su bile plitko usađene..

Ali, ovde pišem samo o uzroku PTSP-a nastalog usled traumatskih povreda.

Pored simptoma-flešbek fenomena, prisutno je i izbegavanje. Izbegavam da pričam o tome, i nerado idem sama na ulicu. Depresija, anksioznost i nekada iritabilnost, to su poremećaji koji su "normalni" kada neko ima PTSP.

Nadam se da će o PTSP-u pisati još neko, ko se suočava sa ovim problemom.
 
Bol koji se oseti tokom povrede, na skali od 0-10, je 10. Užasan je bol i nikome ne želim da ga oseti.

Trauma je jaka, i najgore je što traje godinama i što ne znam kada će se trauma ponoviti.
Po mom misljenju je tvoj obrambeni mehanizam prerastao u PTSD jer je to bio jedini nacin samoocuvanja,
Dok se ne nadje resenje za koleno- tesko da ces se resiti PTSD-a.
 
Ovo su simptomi PTSP-PTSD:

- Hipervigilnost i razdražljivost

PTSD izaziva pojačanu budnost, kao da ste stalno na oprezu. Sve to prati visok nivo anksioznosti i iritabilnosti. I najmanji povod je dovoljan da izazove burnu reakciju, nalet ljutnje i besa. Pojačana budnost se ogleda i u nesanici, jer je prenadraženi um gotovo nemoguće umiriti dovoljno da bi zaspao.

-
Promene u raspoloženju i razmišljanju

Kada jednom osetite da je svet opasno mesto, gde se strašne stvari događaju, a Vi nemate nikakvu moć, teško je da ikada više poverujete da ste bezbedni ili da sve ima neki dublji smisao. Počnete da preispitujete sve u šta ste do tada verovali – o sebi, ljudima, svetu i životu. Novostečena uverenja najčešće su negativna, mračna i nimalo podržavajuća. Osećanja su uglavnom neprijatna, i kreću se od brige i straha, preko krivice, do bespomoćnosti i beznađa.

- Nametljive misli
Osoba koja pati od posttraumatskog stresnog poremećaja ne može „prosto da ne misli na to“ i da odagna neželjene misli.
Flešbekovi, slike događaja, sećanja, misli – sve se to javlja često, i pritom je vrlo uznemirujuće. Emocionalne reakcije koje se javljaju toliko su jake, da osoba ne može da se koncentriše ni na jednostavan zadatak pred sobom. Obične, normalne aktivnosti postaju neizvodljive jer su često prekidane nametljivim mislima. Sve ovo ne prestaje ni noću, jer je san često košmar ili je isprekidan naglim, paničnim buđenjima.

- Izbegavanje

Ako sve što asocira na traumatični događaj izaziva burnu, neprijatnu reakciju, osobe koje pate od posttraumatskog stresnog poremećaja, često počnu da izbegavaju sve što ih na to iskustvo podseća. Problem je što je asocijacija previše, pa postepeno počnu emocionalno da se isključuju, dok najzad sasvim ne otupe i steknu osećaj diskonektovanosti od ljudi oko sebe. Iako im se čini lakšim da se tako nose sa traumom, ovo nikako nije pravo izlečenje i nosi brojne dodatne posledice po kvalitet života.


Svi ovi simptomi mogu da ublaže lekovi i kada se zahvaljujući njima PTSP drži pod kontrolom, može normalno da se funkcioniše.
 
Lekovi za PTSP su služba Jeleosvećenja u manastirima, može i u običnim crkvama u gradu ali je veći efekat u manastirima. Naravno prvo da osoba postane vernik. Velika sila je u tome, prodire u čitav nervni sistem. Dakle ovim putem 1. Krštenje 2. Jeleosvećenja, ispovest i Pričešća uporedo više puta. Tačno je da ovo nije onaj put lečenja preko psihijatrije,ali nagledao sam se dosta stvari i pričam kao insajder. Neuropsihijatri ne mogu ovde da pomognu mnogo, ne kažem da ih treba odbaciti, treba piti terapiju koju oni propisuju. Ali pravac crkva i to onaj deo crkve koji se tiče lečenja. Neće se desiti izlečenje preko noći ali traži se istrajnost jer samo ako se pokaže istrajnost bićeš nagradjena. To znači da je vrlo moguće ako uradiš sve po ovim mojim savetima da se prvi put ništa neće desiti., možda i drugi. Medjutim ako nastaviš da ideš na jeleosvećenja, to znači da si bila istrajna, u prevodu pokazala si veru i bićeš nagradjena izlečenjem u vrlo skoro vreme.
 
Poslednja izmena:
Мој ПТСД, ратно искуство. Као јако млад искусио сам петнаестак јако екстремни и интензивни ситуација ђе је неко или теже повређен или убијен, што је превише и за један цијели живот а камоли за један млади живот на почетку. Томе би придодао као примјер екстремни ситуација поврх овога првога - да сам био мета минобаџачког напада пар пута и премда сам био у заклону (не у нуклеарном бункеру него иза јеб. каменог зидића) и залегнут то је била велика близина. За оне који не знају кад мина падне на 10-15 метара од тебе осјећај је као да цијела планета пукне око тебе и као да те Супермен увати за крагну и отресе о земљу.
Дакле, то ништа није нормално и мора оставити трајне посљедице.
 
Мој ПТСД, посљедице. Неко је већ горе рекао "флешбекс" и "снови и ноћне море". То није моје искуство бар не као на филму ђе се неко буди сав у зноју итд. (знам за неке случајеве ђе су људи то имали, свако је другачији и реагује другачије). Моје посљедице јесу једним дијелом биле психичке али некако су физичке посљедице биле већи проблем... "флешбекс" су ми били у смислу да имам физичке симптоме кад вјетрић, зраци сунца који падају под одређеним углом, кишица која ромиња донесу осјећаје смрти и лошег.

Неспавање и спавање по 2-3 сата дневно премда си на граници издржљивости, идеш као зомби и повраћа ти се стално од неспавања и исцрпљености. Велики проблеми са памћењем и тешке главобоље без краја и без рјешења. Унутрашњи немир који је немогуће смирити. Не знам како се на нашем каже hypervigilance а то је као да си стално на опрезу од други људи, ситуација, мјеста итд. и да идеш од 0-100 у трену.
И тако има још милион ствари али ко ће то све описати и сјетити се.
 
Lekovi za PTSP su služba Jeleosvećenja u manastirima, može i u običnim crkvama u gradu ali je veći efekat u manastirima. Naravno prvo da osoba postane vernik. Velika sila je u tome, prodire u čitav nervni sistem. Dakle ovim putem 1. Krštenje 2. Jeleosvećenja, ispovest i Pričešća uporedo više puta. Tačno je da ovo nije onaj put lečenja preko psihijatrije,ali nagledao sam se dosta stvari i pričam kao insajder. Neuropsihijatri ne mogu ovde da pomognu mnogo, ne kažem da ih treba odbaciti, treba piti terapiju koju oni propisuju. Ali pravac crkva i to onaj deo crkve koji se tiče lečenja. Neće se desiti izlečenje preko noći ali traži se istrajnost jer samo ako se pokaže istrajnost bićeš nagradjena. To znači da je vrlo moguće ako uradiš sve po ovim mojim savetima da se prvi put ništa neće desiti., možda i drugi. Medjutim ako nastaviš da ideš na jeleosvećenja, to znači da si bila istrajna, u prevodu pokazala si veru i bićeš nagradjena izlečenjem u vrlo skoro vreme.

Ja sam vernik. Ne idem baš svakodnevno u crkvu, ali znam za Jeleosvećenja.

Ne mogu da se složim sa tobom da vera pomaže kada je PTSP u pitanju. Vera, crkva i manastri mogu da pomognu narkomanima koji dolaze u manastire, posle apstinencijalne krize i u manastiru borave neko vreme.

Ali i ta bolest zavisnosti mora da se leči i tradicionalnom medicinom i odlaskom u manastir.

PTSP-PTSD je, koliko mi se čini, komplikovan poremećaj, jer zbog njega ljudi postanu i depresivni i nervozni.

Sećanja na traumu su trajna..
 
Ja sam vernik. Ne idem baš svakodnevno u crkvu, ali znam za Jeleosvećenja.

Ne mogu da se složim sa tobom da vera pomaže kada je PTSP u pitanju. Vera, crkva i manastri mogu da pomognu narkomanima koji dolaze u manastire, posle apstinencijalne krize i u manastiru borave neko vreme.

Ali i ta bolest zavisnosti mora da se leči i tradicionalnom medicinom i odlaskom u manastir.

PTSP-PTSD je, koliko mi se čini, komplikovan poremećaj, jer zbog njega ljudi postanu i depresivni i nervozni.

Sećanja na traumu su trajna..
Вјера, манастир и црква су твоји и могу бити унутар тебе а не само физички. И ја сам подизан са јаким вјерским искуством и то ми је помогло јако пуно.
Доста питања и одговора су ту нађени.

Проблем је као и сваки поремећај, људи не виде сами себе, узме предуго времена да се спозна да имаш велики проблем и да није нормално "осјећати се тако сваки дан", а и поред тога као почетне неке основе разлика између доброг и лошег је да ли имаш подршку (и какву) неки блиски људи (ово је јако важно). Даље је како ћеш ти сам процјенити ситуацију (проблем) и шта ћеш учинити по томе питању (давити се у алкохолу да утрнеш сваки дан ИЛИ шетње у природи као крајњи љек).
 
Ja imam podršku porodice, ali me je bilo sramota kada sam pre nekoliko godina, dok sam spavala počela da jaučem, i uplašila sam sestrića koji je tada bio kod nas. Pošto je odrastao, objasnila sam mu o čemu se radi.

Kada je moj PTSP u pitanju,koji je povezan sa povredom kolena, morala sam da upoznam sve prijatelje, poznanike i komšije kako da mi pomognu ukoliko padnem na ulici..šta treba da rade. I znaju da imam PTSP i podržavaju me.
Jedan komšija sa kojim sam bliska, tačnije bliska sa celom njegovom porodicicom rekao mi je da bi se on ubio ukoliko bi preživljavao ovo što ja preživljavam.

Ja sam nekako naučila da živim sa tim poremećajem i normalno funkcionišem, ali su užasni flešbekovi i ponekad nervoza.
 
Ja sam vernik. Ne idem baš svakodnevno u crkvu, ali znam za Jeleosvećenja.

Ne mogu da se složim sa tobom da vera pomaže kada je PTSP u pitanju. Vera, crkva i manastri mogu da pomognu narkomanima koji dolaze u manastire, posle apstinencijalne krize i u manastiru borave neko vreme.

Ali i ta bolest zavisnosti mora da se leči i tradicionalnom medicinom i odlaskom u manastir.

PTSP-PTSD je, koliko mi se čini, komplikovan poremećaj, jer zbog njega ljudi postanu i depresivni i nervozni.

Sećanja na traumu su trajna..
Za raziliku od bipolarnog poremecaja i sizofrenije kod PTSP-a imamo jedan dobar deo izlecenih.
 

Back
Top