Ако се добро сећам силу пред обалама Албаније су демонстрирале Италија, Француска, Британија, Аустро-Угарска...
Autrougarska i Italija su demonstrirale...Britanci su se kasnije priključili da primene zaključke Londonske konferencije tako što su poslali par brodova ka Bojani.
Cela priča oko toga bila je borba interesa i deobu Balkanskog saveza. Velike sile zvanično nisu baš htele da izbije svetski rat i to je bila suština; već su bili zabrinuti zbog dejstava prvo Austrougarske, pa onda banalnog kršenja Berlinskog kongresa od strane Italije, da bi sada balkanske zemljice odnosno Rusija na najdirektniji način prekršile međunarodni sisiem uspostavljen 1878. godine. Tačno je da Francuska i Britanija jesu malčice zazirale od ruskog prodora na Balkan, kao i da su postojali tu i određeni britanski interesi, posebno u Grčkoj, ali blokovi su do tada već bili formirani i točkovi koji su vodili ka izbijanju svetskog rata već pokrenuti uveliko (Nemačka je između 1891. i 1905. godine sprovela sve pripreme i planove koje je implementirala, uz manje izmene, kada je rat izbio).
Da je tada i oko zahteva Srbije da izađe na more izbio Prvi svetski rat, sve bi po Srbiju bilo povoljnije. Možda ne bi bilo male pauze da se odmore i pripreme vojnici, ali
ne bi bilo stradalih iz rata sa Bugarima, niti opasne granice na istoku. I Grci, koji tada
jesu imali strateških interesa da direktno uđu u rat (za razliku od 1914. godine) ušli bi. Dakle postojao bi jak Balkanski savez koji bi vrlo lako porazio Austrougarsku čak i sa određenim pojačanjima koja dođu od njenih saveznika, a iz iskustva vidimo da su italijanske pretnje bile uglavnom blefiranja i da bi ona svoje dejstvo ograničila na krijumčarenje oružja Albancima i druge vidove sabotiranja Balkanskog saveza, dok ne bi (kao što je i '14. preskočila) direktnije ušla u rat. Rusija bi bila forsirana da zaštiti svoje interese, u koje je više od tri decenije ulagala, i naravno da bi se uključila u rat (popuštanja u Londonu i pritisci na Beograd bili su tu zbog rezervi iz Londona i Pariza da se uđe odmah u svetski sukob posle toliko decenija mira, a ne zbog ikakvih simpatija prema Albancima, mada jesu postojali interesi da se Balkan kolonijalno rasparča od strane postojećih Velikih sila, naravno, tj. da se uvede umesto Turaka neki novi sistem interesne ravnoteže) čime bi svakako povukla sa sobom i Francuze i Britance. Dodao bih još, kada sam spomenuo Italiju, da se Italija
strogo protivila austrougarskim pretnjama Srbima za vreme Drugog balkanskog rata, kada je KuK zastupala stavove zaštitnika Bugarske i pretila Srbiji (po ko zna koji put) ratom.
U toj situaciji, vrlo je moguće da bi možda i okupacija bila izbegnuta, pa tako i strahovito stradanje koje je dovelo do toga da zemlja ostane bez većine odraslih muškaraca, da ni ne pominjemo šta sve dešavalo po Mačvi, Toplici i drugim mestima. Srbija bi iz rata izašla u mnogo boljoj demografskoj i ekonomskoj situaciji, ali u izvesnoj meri i političkoj, zato što se ne bi vezivala sa atentatom u Sarajevu prestolonaslednika susedne države, što je zgrozilo veliki deo sveta, već sa legitimnom borbom da se ostvari pravo na izlaz na more, što su Saveznici posle izbijanja rata Srbiji i priznali tj. što je bilo jasno oivičeno u Vilsonovih 14 tačaka 1918. godine. I za Bugare bi zapravo bilo bolje, jer bi se Turci verovatno opet priključili Centralnim silama, pa bi do kraja rata verovatno u Carigradu se vijorile bugarska zastava, barem na neko vreme.
Veliki proces
Rata da okonča sve ratove gotovo nemoguće je bilo sprečiti u trajnijem smislu. Da je postojao objedinjeni blok četiri balkanske državice, a posebno ako bi se tom savezu priključila i Rumunija, rasplet okolnosti bi se razvio u mnogo drugačijem smeru. A ključni elemenat u raspadanju balkanske lige bila je upravo Bugarska. Bugari su bili obeshrabreni mizernim koncesijama koje su napravili prema Rumunima (a koje nisu bile bez osnova) jer su ih Rusi naterali i tako dopustili progremanskoj struji da prevlada, a ta struja ih je ugurala u rat koji ne mogu da dobiju, lažnim obećanjima. Ušli su u rat protiv 5 država odnosno apsolutno svih svojih suseda, pri tome imajući, i to samo delimičnu i indirektnu, podršku
samo jedne Velike sile. Beč je Sofiju, na računu nacionalizma, romantizovanih pogleda na Makedoniju i na tapeti rusofobije, iskoristio da obavi svoju ulogu mešetarenja po Balkanu tj. rušenja Balkanskog saveza, a čiji je cilj bio nastavak širenja sopstvene interesne zone i izbijanja ruskog uticaja iz jugoistočne Evrope.