pocetak nekog ludila ili...??

gost 292874

Aktivan član
Poruka
1.694
Ima nesto cudno, kad god mi pridje neko, dobro, sada mislim na muski pol, krenem ili da se smejem ili pobegnem, a pobegnem bas iz tog razloga da ne bih krenula da se smejem i da ne pomisli covek da sam caknuta, slabijeg uma, ili nesto jos gore...jedan me je pitao da ne volim mozda suprotni pol, naravno,nije rekao to tako suptilno..sto naravno nije istina, a evo zasto se smejem zapravo: smesno mi je,ovo: smenso mi je sto se to meni desava, u stvari, do juce smo bili klinci, ja i sada nas smatram klincima, 19 godina, i zato, ne znam, smesno mi je, ne znam, zapravo: sve me to podseca na neku scenu iz knjige, filma, i onda zamisljam kako bi taj lik reagovao i kako bi tekla dalja konverzacija, setim se toga i bi mi smesno sto se to meni desava, mislim, do malopre smo se igrali sekretarica i kojecega..kad smo pre toliko odrasli?? i kad sma dobijala indeks, devojka sa fakulteta vodila me je do jednog odeljka i jedva sam suzbijala smeh, i videla sam da me gleda kao lujku, a smesno mi je bilo upravo to, ja na fakultetu, kad smo pre stigli do toga..znam da zvuci glupo, zanemarljivo, i, pa, retardirano,priznajem. ali stvarno je ozbiljno: to se desava i u onim kljucnim,ozbiljnijim situacijama.I kada sam u srednjoj sasvim ozbiljno besedila na neku temu iz retorike, iz cista mira bih postala svesna situacije i osetila bih da se smejuljim i onda bih sve zbrzala,a opet, primeti se. kad sam isla da se uclanim u omladinsku sa prijateljicama morala sam da zamolim drugaricu da i za mene doda jer sam znala da cu se smejati. mislim, do juce smo bili klinci, kad smo pre toliko odrasli, jednostavno, ne mogu, ne mogu, ne mogu i ne mogu da prihvatim to! i sve se plasim i kada jednom budem bila ina razgovoru za posao i u tako nekoj slicnoj ozbiljnoj situaciji (eto kako mislim i o ozbljinim stvarima sad :d), znam sebe, krenucu da se smejem, i nista- sve pada u vodu..i tako kada krene neka ''odrasla'' ili ''scena iz knjige'' situacija,krenem da se smejem, znam kako zvuci, znam da je glupo, retardirano, ali ne mogu, ne mogu se osloboditi toga! i znam- kada odrastes, to ce sve nestati,uzbiljices se,blablabla..i znam da bi trebalo da si u 19 -oj vec uoblicena licnost. znam ja svu tu teoriju..ali.. znam sebe i znam da necu, i pokusala sam sve..to jest, i dalje pokusavam i zato i ispadam cudak. razmisljala sam, da nije posredi nesto gore, da ne treba mozda neko nadlezan da se ukljuci? posto me stvarno izludjuje to i ne mogu da kontrolisem..postoji jos cudnih stvari,ali osecam ako bi se ovo resilo resilo bi se sve. :D znam da zvuci trivijalno,ali,nije, stvarno,a ne mogu da se oslobodim toga..u stvari, ne znam sta je potrebno, kako uopste da se oslobodim toga??
 
ok razmazeno je nesto drugo..prosto ti je sve med i mleko i na srecu nisi dozivela neko vece razocarenje ili tragediju..nesto sto bi te protreslo i malo zamislilo nad realnim zivotnim problemima..i nisi jedina..vecina klinaca potiskuje stvarnost i lazima se ubedjuje da je srecna..ako si ti zaista vesela onda u poredjenju sa pomenutim psihopatama nemas neki problem..malo da se pomucis neki tezi posao u kaficu mozda;)
 
Ako je istina ovo što pišeš, a čisto sumnjam da je. Te stvari se ne događaju tako.
Problem nije u tvojoj ozbiljnosti ili obrnuto, nego u situacijama koje samo mladim ljudima djeluju ozbiljno ili odraslo.
Smij se kada ti se smije, kada se suočiš sa pravim problemom, smjeh če sam zamrjeti.
 
roditelji su mi se razveli kad sam imala dve godine jer je otac polomio nos majci, razocarenja sam i pore toga imala,ali sve sam to uspevala nekako da razumem,na kraju krajeva- covek se na sve navikne. odrasla sam pored ocuha, koji je super, i imala sam normalno detinjstvo,sa dva brata, doduse, oni su se cesto selili,cas kod mame, cas kod oca, ja sam uvek bila tu,sa mamom, ali to je druga prica
posao vec trazim, ali upravo zbog toga, sta ako i tamo budem krenula da se smejuljkam i ne budem ni dobila taj posao?? i na tako te situacije, i to smeta, i vec se brinem da li je to stvarno normalno...mislim, nekako se mora resiti..
 
da,ali kad neke ozbiljnije stvari dodju, bas se toga pribojavam, sad na fakultetu, kad budem pred profesorom, e, ne smem ni da zamislim....:D
ali dobro, eto, takva sam kakva sam, pokusala sam vec da menjam i nije bilo sa nekim vecim uspehom..xD samo sam mislila, mozda ima nesto konkretnije,nesto prakticno, kako bi se resilo to..ali dobro, sta sad, takav si kakav si, jel da, mislim, sta sad..ali me ipak izludjuje to
 
kad god mi pridje neko, dobro, sada mislim na muski pol, krenem ili da se smejem ili pobegnem, a pobegnem bas iz tog razloga da ne bih krenula da se smejem i da ne pomisli covek da sam caknuta, slabijeg uma, ili nesto jos gore...jedan me je pitao da ne volim mozda suprotni pol, naravno,nije rekao to tako suptilno..sto naravno nije istina, a evo zasto se smejem zapravo: smesno mi je,ovo

eto vidish a meni odgovara neko ko bi pio samnom
onako kako piti samo zaljubljeni znadu
a da mi pritom ne skakutje po mozhdanim vijugama lol
ma mozhda sam ja
luda?
 
To su čiste osnove moja draga prijateljice.
Ne raspolažeš intelektualno-emocionalnom bazom koju bi upotrijebila u datim situacijama.
Zanimljivo , ovakav opis se daje u večini definicija inteligencije.

eto, ti si pomislio bas ono sto sam znala da bi vecina pomislila:da sam priglupa :)
nije bitno, i pretpostavljala sam da ne bi razumeli..a eto, u drzanju besede, gde sam uvek dobijala petice,u omiljenom predmetu, intelektualno-emocionalna baza je bila vec spremljena i vec sam raspolagala njome jer sam je vec pripremila, pa zasto bih onda tada krenula da se smejem?ili kada me upita: kako se zoves? sta, ne razpolazem intelektualno-emocionalnom bazom cak ni toliko da bih rekla svoje ime? :D
ne razumes, znala sam da ne bi ni razumeli, nije ni bitno, sad mi je stvarno zao sto sam uopste ocekivala neki prakticni savet, nesto konkretno, neku pomoc uopste
 
sta sam slagala?? zasto odmah tako? u stvari, mozda mogu i da razumem, vidim kako zvuci, a opet, ponekad pomislim, da nisam sizofrenicar :lol:
ne znam, na to sam i mislila, da nije to zapravo pocetak nekog ludila. nije ni bitno, misli sta hoces, a, zao mi je sto sam i otvorila ovo. morala sam odmah, sto na um to na drum..
hajd' cao
 
Taj tvoj smeh je nakakva vrsta nesvesnog odbrambenog mehanizma.

Zato svako ko je procitao tvoje postove uvidece da se smejes usled napetosti , treme itd.... odnosno izlaganju po tebi stresnim situacijama.

CITIRAM TE> "kad god mi pridje neko, dobro, sada mislim na muski pol, krenem ili da se smejem ili pobegnem"

" i kad sma dobijala indeks, devojka sa fakulteta vodila me je do jednog odeljka i jedva sam suzbijala smeh,"

" to se desava i u onim kljucnim,ozbiljnijim situacijama."

".I kada sam u srednjoj sasvim ozbiljno besedila na neku temu iz retorike, iz cista mira bih postala svesna situacije i osetila bih da se smejuljim"

"kad sam isla da se uclanim u omladinsku sa prijateljicama morala sam da zamolim drugaricu da i za mene doda jer sam znala da cu se smejati."

" kada jednom budem bila ina razgovoru za posao i u tako nekoj slicnoj ozbiljnoj situaciji (eto kako mislim i o ozbljinim stvarima sad :d), znam sebe, krenucu da se smejem"
 
Poslednja izmena:
ne znam dal da ti verujem ili ne, s obzirom da se i meni moze slicno desiti. odjednom kao da se izdvojim iz svog tela i iz nekog ugla na plafonu posmatram situaciju ili posmatram osobu preko puta mene i mimiku, pokrete, sve i samo mi postane smesno. shvatim koliko je sve to nebitno, cak i kada je bitno.
ili zamislim nesto sta bi bilo kad bi bilo u nekoj smesnoj situaciji. tj. zamislim tu drugu osobu u toj smesnoj situaciji.

vremenom ce ti se ta reakcija ublaziti ili ces nauciti da je kontrolises kada sebe uhvatis da pocinje ''posmatranje na drugi nacin.''
 
Ima nesto cudno, kad god mi pridje neko, dobro, sada mislim na muski pol, krenem ili da se smejem ili pobegnem, a pobegnem bas iz tog razloga da ne bih krenula da se smejem i da ne pomisli covek da sam caknuta, slabijeg uma, ili nesto jos gore...jedan me je pitao da ne volim mozda suprotni pol, naravno,nije rekao to tako suptilno..sto naravno nije istina, a evo zasto se smejem zapravo: smesno mi je,ovo: smenso mi je sto se to meni desava, u stvari, do juce smo bili klinci, ja i sada nas smatram klincima, 19 godina, i zato, ne znam, smesno mi je, ne znam, zapravo: sve me to podseca na neku scenu iz knjige, filma, i onda zamisljam kako bi taj lik reagovao i kako bi tekla dalja konverzacija, setim se toga i bi mi smesno sto se to meni desava, mislim, do malopre smo se igrali sekretarica i kojecega..kad smo pre toliko odrasli?? i kad sma dobijala indeks, devojka sa fakulteta vodila me je do jednog odeljka i jedva sam suzbijala smeh, i videla sam da me gleda kao lujku, a smesno mi je bilo upravo to, ja na fakultetu, kad smo pre stigli do toga..znam da zvuci glupo, zanemarljivo, i, pa, retardirano,priznajem. ali stvarno je ozbiljno: to se desava i u onim kljucnim,ozbiljnijim situacijama.I kada sam u srednjoj sasvim ozbiljno besedila na neku temu iz retorike, iz cista mira bih postala svesna situacije i osetila bih da se smejuljim i onda bih sve zbrzala,a opet, primeti se. kad sam isla da se uclanim u omladinsku sa prijateljicama morala sam da zamolim drugaricu da i za mene doda jer sam znala da cu se smejati. mislim, do juce smo bili klinci, kad smo pre toliko odrasli, jednostavno, ne mogu, ne mogu, ne mogu i ne mogu da prihvatim to! i sve se plasim i kada jednom budem bila ina razgovoru za posao i u tako nekoj slicnoj ozbiljnoj situaciji (eto kako mislim i o ozbljinim stvarima sad :d), znam sebe, krenucu da se smejem, i nista- sve pada u vodu..i tako kada krene neka ''odrasla'' ili ''scena iz knjige'' situacija,krenem da se smejem, znam kako zvuci, znam da je glupo, retardirano, ali ne mogu, ne mogu se osloboditi toga! i znam- kada odrastes, to ce sve nestati,uzbiljices se,blablabla..i znam da bi trebalo da si u 19 -oj vec uoblicena licnost. znam ja svu tu teoriju..ali.. znam sebe i znam da necu, i pokusala sam sve..to jest, i dalje pokusavam i zato i ispadam cudak. razmisljala sam, da nije posredi nesto gore, da ne treba mozda neko nadlezan da se ukljuci? posto me stvarno izludjuje to i ne mogu da kontrolisem..postoji jos cudnih stvari,ali osecam ako bi se ovo resilo resilo bi se sve. :D znam da zvuci trivijalno,ali,nije, stvarno,a ne mogu da se oslobodim toga..u stvari, ne znam sta je potrebno, kako uopste da se oslobodim toga??

Sa 19. nikako nisi uobličen čovek, kako ti to kažeš-valjda misliš na formiranu ličnost. Dakle, nisi i niko nije i to ne treba da te smara.
To smejuljenje je jedan od načina ispoljavanja treme ( neki se smeju, neki blokiraju, nekima glas podrhtava,neki mucaju, porumene....), a oslobađanje od treme se vežba praksom, tako što neće drugarica ili bilo ko uskočiti da nešto pročita ili kaže umesto tebe, jer to je čuvena medveđa usluga.
Nije pravilo da čovek sa godinama postaje manji tremaroš, ali bar bolje upozna sebe.
Ne odustaj od retorike, ako se zbuniš, nasmeješ se, kažeš ,,Izvini-te, imam malu tremu......." I biće ti lakše da nastaviš, i to priznanje nije odlika gluposti niti razlog za ismejavanje, nego prosto biće ti lakše.
 
Trema, stres. Ja kad sam pod stresom pred sam ispit recimo, ili dok cekamo u hodniku da nas prozovu da udjemo u salu da radimo test, obavezno pricam viceve, zasmejavam sebe i ljude oko mene, salim se na svoj racun, na racun fakulteta, ispita, ma sta god da mi padne na pamet ja to okrenem na salu i ljudi obozavaju da budu oko mene pre testa, malo zaborave i oni na tremu tako. :lol:
Bolje i da se smejes nego da blokiras, premres od straha i u krajnje banalnim situacijama. I polako. Ne pritiskaj sebe, sve ce to doci na svoje mesto, jos nisi ni odrasla ni sazrela dovoljno da se 'uozbiljis'. Ima vremena za to. Ovo za emocionalno-intelektualnu bazu sto ti je receno - u pravu je covek, ne znaci da si glupa, emocionalna inteligencija je mnogo komplikovaniji pojam od klasicne inteligencije kojom lakse ili teze resavamo logicke probleme zavisno od svojih sposobnosti. Mozda ti zvuci neobicno, ali jako je mali procenat emocionalno inteligentnih ljudi, cak emocionalno i zrelih. Ali opet kazem, steci ces i popunices i tu emocionalnu bazu, sve ce biti ok, samo pusti sebe da se razvijas nezavisno od drugih. Nekome treba manje nekome vise vremena za sazrevanje. :)
 

Back
Top