Ples sa djavolom

...

Izbrusila sam
sve prijetnje samoća.
Izglancala do sjaja.

Praznu polovinu stola
popunjava posušeni buket
sa davnog rođendana.
Miriše na poljupce.

Dišem sa zidovima,
što pamte iste dodire
i odriču se pesmama,
koje dave milim notama.

Čak sam navikla oči
da ne gledaju u sat
sa poklopljenim kazaljkama

i kažem – u redu je,
uhvatila sam ritam;

ali to nema veze s plesom.

Senada Smajić
 
Gde to ljubav umire,
da umrem i ja
na tom svratištu tuge,
u koje me guraš
svakim danom iznova.

Gde to čovek ponovo živi,
da oživim i ja
na tom suncu,
da probudim reči
i strasti zaspale naše.

Kaži mi draga,
ti koja si kao igla ljubavi
zauvek zabodena
u moju venu, srce i dušu.


Dalibor Djokić
 
Izgoreh!
Pretvaram se u pepeo,
u prašinu smrti
koju ćeš rasuti
po pučini
moga postojanja.

Taj plavičasti prah
ćeš prosejati
nepreglednim stazama
moje duše,
koja te sanja,
i želi
i voli.

Ti koji samo
u meni postojiš,
rastrgnuću te
zajedno sa postojanjem
toga što se osećanje zove,
i u meni strašno boli…
 
Izbegavam prolece, ja sam jesen.
Izbegavam filozofiju: "Istine venu, lazno cvece".
Izbegavam zenu koja mi kaze: "Dodji u mene".
Izbegavam reku, suvise ogledala koja mi zlo nanose. Izbegavam razum koji stalno ponavlja "Treba, ne treba vise". Izbegavam pesmu kao sirce na mojim krastama. Izbegavam pisanje jer moje reci su divlje patke. Izbegavam jadikovku i uzdah, svet je lep u svojim strvinama. Svet je cist sto sebe ne prihvata.
Izbegavam svoju dusu, ona je LOMNA.
 
Jednom sam usnio tebe, usnio delić zime
Najmanje što se moglo od one davne boli:
Bilo je kao vrisak, kao da grumen soli
Prinose mi na ranu; nije ti čak ni ime

Zaostalo u mom sluhu, sišla si niz sutone,
Kao srušen vetar, postala senka leša:
Da krenem i ja za tobom, kao vuk kojeg gone,
I budem iznova sam, i budem iznova grešan.

Uzalud tamnim putem mamiš me u krv slapa,
Razišle su se reči koje sam za tebe skrivo;
Ostade samo san da jedem meso živo,

U noći koja pritiska kao samrtna šapa;
Od tada te nije bilo u mome hlebu i vinu,
Kao zazidan odjek sišla si u prazninu.

Kristivoje Ilić
 
TIH DANA



Tih dana
izasle su sve spodobe pakla
u svaki cosak moje sobe
skrila se po jedna.
Svaki moj korak
pratile su tamne sjeni
i svaki moj osmjeh
brisale su crne ptice

Tih dana
crni andjeo bjese mi
pratilac u stopu
i nista ga otjerati ne mogase
ni molitve ni vapaj srca
okovanog slutnjom
ni vjera ni nada ni ljubav
ni novi dan.

Tih dana
pakao bjese otvorio vrata
osjetih kako je na samom dnu
uzalud bjehu pruzene ruke
ostadoh nijema na hladnom kamenu.

Tih dana
ne bjese sunca
zavladala paklena tama
samo su me iz mrkle noci
gledale te zle oci
i cekale svoj tren
pred kojim ostanes zauvjek nijem.

Tih dana
umirala je svjetlost
na rukama pakla.
Tih dana
umirala je nada na
na dnu crnih vatri,
tih dana
gasila se vjera
u pepelu od zivota,
tih dana
ruze su cvale crne
i crni su bili puti.

Tih dana...
Pakao je otvorio svoja vrata
 
Avet proslosti

Koracam kroz maglu i nocnu tamu
korak mi olovan, trom
aveti neke nazad bi da me povuku
hladni prsti proslosti
nemilosrdno mi stezu ruku.

Koracam, a put kao da nema kraja
kao da nikad iz noci izaci nece
samo se proslost sablasno smije
dok je noc svojim plastom krije
u stopu me prati i samo se smije.

Pobjegla bih, al' noge su sve teze
i polako posrcem od umora vec
i pitam se, cak i da zabijeli dan,
da li bih vidjela njegov sjaj.

Od umora i vjecne tame
moje se oci zaklopise same
i sve svjetlosti nestadose, potonuse
avet proslosti ih zarobi, okova
okovima magle i vjecne noci.
 
KRVNIK

Nocas sam krvnik postala.
Da.
Ljubav sam ubila.
Nekoga ranila.
Sahranila.
Ubica sam.
Bez milosti.
I ova suza
ne opra krv.
Fleke su svud
po svim zidovima
moga okrutnog ja.
Da.
Odavno sam ubica postala
za mene je lako
krv gledati
u krvi se kupati
u krvi usniti.
Sve moje zrtve
nocas mirom mirisu
jaukom uzdisu
jecajem boje noc,
ja
ja ih ne cujem
ne vidim
ne osjecam,
moje je srce kameno
moja ruka krvava
svaka ljubav
u mojoj sebicnoj bezdani
bez imena pokopana.
Nocas sam krvnik postala.
Da.
ljubav sam ubila.
 
Adrijen


Adrijene nemoj da se duris!
Vrati se!
Adrijene nemoj da se duris!
Vrati se!
Grudva snega
koju si bacio na mene
u Samoniju
prosle zime...
sacuvala sam je!
Eno je na kaminu
pokraj svadbenog venca
moje pokojne majke
koju je ubio
moj pokojni otac
sto je giljotiniran
jednog tuznog zimskog jutra
(ili proletnjeg ...)
Gresila sam, priznajem,
znala sam ostati
duge godine
ne vracajuci se
kuci
Ali nikada ti nisam rekla
da je to zato sto sam bila u zatvoru.
Gresila sam priznajem...
cesto sam tukla psa
ali sam te volela!
Adrijene nemoj da se duris!
Vrati se!
I Vrbova grana,
tvoj mali foksterijer
koji je crk'o prosle nedelje
sacuvala sam ga!
Eno ga u frizideru
i ponekad kad otvorim vrata
da uzmem pivo
ugledam jadnu zivotinju
i to me strashno rastuzi!
A ipak to sam ja uradila
jedne veceri da skratim vreme
dok sam te cekala ...
Adrijene nemoj da se duris!
Vrati se!
Sa vrha kule Sen-Zak
bacila sam se
prekjuce...
zbog tebe sam se
ubila!
Juce su me zakopali
u jedno divno groblje
i mislila sam na tebe
i veceras sam se vratila
u sobu
po kojoj si se setao go
u vreme dok sam jos bila ziva
i cekala te.

Adrijene nemoj da se duris!
Vrati se!
U redu...gresila sam...
duge godine nisam se vracala kuci
ali sam ti uvek krila
da je to zato sto sam bila u zatvoru!
Gresila sam... priznajem...
cesto sam tukla psa
ali sam te volela!

Adrijene nemoj da se duris!
Vrati se!



Zak Prever
 
Kad ljubav shvati da je voljena više neće biti ljubav… Postati će sreća. Eh, kad ljubav shvati da je ljubimo poljupcem će postati. A kada ti shvatiš da si moja ljubav ja ću nestati i samo biti prošlost i sjećanje, slovo i slika na nadgrobnom kamenu. I onda pusti suzu na crnu zemlju pa onda možda i ona shvati da je ljubav usamljena crnija od nje.


Autor: zucchero
 
Žalim te, smrti, koja ceš po mene doci
jednoga dana. Šta ceš zateci,
šta naci u ovoj odeci, koju vest
o dogadjaju vec davno zaboravljenom, u ovoj sobi
zidova previše visokih koju napusti deèak
da bi bacio svoj ognjeni krug
na grlic boce nekog sajma? Nepomicnu prazninu
ti ceš ispuniti svojom, ali ako meni
nije bilo dovoljno što ce tebi
ovo što je preostalo? Hladna koža guštera
koju cu ostaviti mirnu da leži, posle svega,
na ulicama svoga grada. Ako ja odbacujem
ono što ti prihvataš, hote li to biti
gubitak ili tasna trgovina kad vet danas znam
koliko je preostalo?
Žalim te, smrti,
jer ceš biti prevarena i bice potrebno
da se ponovo nadje što sam izgubio
iduci prema tebi. Vec vidim
kako oklevaš ponavljajuci da si u pravu, vidim
onaj neodluèni pokret rukom
koja drži secivo noža i preostaje mi
samo da se nasmešim znajuci
da cu ja dobiti ako ti izgubiš. Žalim te,
jer mnogo sam obecao što ne mogu ispuniti
izgovarajuci svako tvoje ime na stotinu nacina
jednako stvarnih. I ti ceš
saznati šta znaci nada svakoga dana.
Ostace samo sena pognuta u mraku
do nogu onih koji ti vec umiruci domahuju,
meso i krv u kojima ceš ti živeti
posle mene.

Žalim te, smrti,
jer vec sada mogu da vidim tvoje detinje lice
izmedju mnogih prolaznika na vratima Stanice
i srdžbu na koju ja nisam imao pravo,
dok nestrpljivom rukom prevrceš
ono sto je preostalo:
nekoliko ne suvišnih reci koje su stajale
poput zida
izmedju sveta i mene, malo
prašine i mrvica duvana, mapu
nekog izmisljenog grada, sliku žene
koja spava na jutarnjem suncu, mrlje
mastila na noktima koji još rastu
i postelju sa koje silazim, smejuci se,
dok tragaš za srcem o kome ne znam ništa
i nalaziš
samo prazan prostor
u kome još uvek
odjekuje udarac groma.
 
Uzalud zaboravljam oci koje
sam toliko volela.Uzalud tvoje
poljupce trazim u drugima,lazem
da mi prijaju dodiri,lazem...jer
jedino tako mogu opstati.

Usnulim osmehom zovem te,
misao u postelji ljubi me
uzalud znam sve je,ponekada
se osecam kao na pijaci mrznje
i sramote.

I ponovo lazem sebe,zvezdana
noc svedok je svake moje zelje.
Telo je moje na odru istine,polako
se uvijam u plast nocne tisine.

Moju sam slutnju sazidala,
srce iz grudi zauvek iscupala,
cudan svet se predamnom otvara
svet,gde moja ljubav zauvek osta da spava.
Beskraj

224823_153314828068606_100001702689210_375323_8179921_n.jpg
 
Nisi mrtav,ja to znam.
Samo me tama jeziva
Obavija.Los znak,znam
da je neka nesreca.Prolaze
ljudi,cute nista ne govore.
Plocnici nemi,pokisli kao da
i oni zale me.Sve cuti,samo
grobna tisina spusta se na odar
moje istine.Kazite mi da nije
mrtav.Vi ne znate nista.Hocu
da ga nadjem,u ovom nasem
gradu proleca i kisa.I sada dok
ovo pisem,mrakom osinuta,ja lutam
u kapi svetlosti trazeci onaj nas
izgubljeni trenutak.
Beskraj

69739_473932489908_79271884908_5421506_2286676_n.jpg
 
Crnom zemljom zalivena


Nikome nisam rekla da sam te trazila.
Da sam se za tebe posle svega
raspitivala.Odgovor nikada nisam
dobila.Samo okretanje glave,i silna
klimanja.I rukama odmahivanja.
Nikome nisam rekla da sam te opet
trazila,svaki grob prosla i nije me zelja
napustila da crnom zemljom zalivena
suza bar jednom kane.Da na tvoj
grob,crvenu ruzu stavim.I da se napokon
jednom smirim,i svoje nemire umirim.
Zelja me nije napustila,ja nemam izlaza,
necu nikada pronaci mira,jer moram stici
tamo gde nikada nisam stigla.
Ja samo hocu da svaku kap svetlosti
na taj grob prenesem,ja samo zelim da ti
kazem da moje lice je postojalo,i da moj
svet sa tobom spava.Od onog dana kada
je otkrila istinu,istinu koja je bolela
kao rafalom pokosena.
Beskraj

whispers_in_the_night_by_andygoth666-d3eve6d.jpg
 
Dešavalo mi se da se probudim u dva-tri sata ujutru i da ne mogu više da zaspim.
Tada bih ustajao iz kreveta, odlazio u kuhinju, sipao sebi viski i pio ga. S čašom u ruci, dugo bih s prozora posmatrao groblje u tmini i podno njega,
na putu, farove automobila koji su tuda prolazili. Ti sati koji su vezivali noć i praskozorje, bili su dugi i mračni.
Ponekad sam pomišljao da bi mi bilo lakše kad bih mogao da zaplačem. Ali, nisam znao zbog čega bih plakao.
Nisam znao ni zbog koga bih plakao. Bio sam previše samoživ da plačem zbog nekog drugog, i prestar da plačem zbog sebe samog.
 
Znam da upravo u ovom zanosnom trenu uživam u "grešnim čarima",svesna zveri koja svojim vrelim dodirom,dahom ostavlja djavolji žig,koji neću moći sprati u zaboravu.Kojom me je spretnošću naveo da sledim njegov poriv bludne razuzdanosti?Žednim usnama koje su me puno puta omamile,našla bih zvuk slatkih čula do tada neistraženih.
Vihorom svoje gladi upijao se u mene s tolikom lakoćom,da ga nisam ni na tren pokušala zaustaviti...Probudio je u meni nepoznatu ženu,koja je sablasno plašila svojom pojavom.Oko nje se okretalo Zvezdano Nebo pevajući pesmu samo za nju,noseći je srebrnim krilima andjela...Otkriće o vlastitom telu zgrozilo me.Gurnulo ravno u ponor ništavnosti...Tek nešto kasnije,stekavši izvesno iskustvo,mogla sam donekle prosuditi koliko je ON još ublažio silovitost želje,dok me nije sasvim ukrotio...Kao što lovac nosi lovinu koju je dugo vrebao...
Ali ON zaista nije bio kao drugi ljudi.ON bi se sklupčao pokraj mene u nemoj noći,čula bi ga kako se mislima smeje.
Sad vidim da nemo i govori.Čujem ga sad kad ga napokon i VIDIM...
S visokog tornja moga Zamka gleda u Nebo nadmoćnim znanjem,kako se zavetuje paklu i daje razvratna bića naša...Zgrožena svojom spoznajom,zatvaram u strahu prestravljene oči i satrana otkrićem nemo čekam da ode svojoj tami...
16784517731937897650710.jpg
 
Vrisak nek postane cutanje.
Tisina i bol su sada sapat mog
disanja.Poruka odnegde navire.
Zmija sam,zena sam prestani
vise kaznjavati me.Dosta sam
kaznjena,tvojom kletvom zauvek
ubijena.Mrtva sam,moja je koza
sarama obavijena.
Suza sam,rana sam otrov sam
grehom bele haljine zauvek obucena.
Kamenovana,razapeta na krst srama.
Slobodno prodji pored mene,pljuni me
zgazi me istrpecu sve uvrede.Samo
mi srce u grudima ostavi,ne diraj ga
nemoj ga cupati njega cu sama sahraniti.
Svoj sopstveni grob cu svojim rukama iskopati.
Beskraj

40948_143932255629695_123011597721761_293818_6194178_n.jpg
 
Dok lezim ovako pokosena i ubijena.
Od svih analiza zivotnih toliko sam
savijena.Toliko sam vec umorna.
Hocu da zivim,i da ne mislim sta sam
sve propustla,sta sam sve mogla da
uradim,a nisam jer hrabrosti nisam
imala.Ubija me to razmisljanje,da li sam
kriva?Sto nisam ovako uradila?Zasto
znacku nisam promenila.A onda shvatam
zasto lezim ovako pokosena.Neznanje
i moja geografija nemira.Dodir koji sam
prihvatila,nisam se od zla znala sacuvati
otkrivenu zabludu nisam znala prepoznati.
Hranila se i dozivala djubre koje sam na
svojim ledjima nosila.Zlatnu slobodu u
zabludi ljubila.A onda se probudila,na svoje
noge stala i napokon se dozvala.
Svoj bol sahranila,i ponovo se rodila.
Beskraj

208412_219384301409481_164709013543677_1011234_3548451_n.jpg
 
SLUTIM HRABROST OVOG TESKOG TRENA

Slutim hrabrost ovog teskog trena
Lutam i stalnom lutam, dok mi se dusa razmeta
U svetu mira i nemira.
Tamu sam odbacila,svetlost sam dozvala
Iako sam se tog koraka bojala
Morala sam odluku doneti sopstvena krila skratiti.

Hrabrosti se igrati,mramorne zedji se napiti
Radost dohvatiti u krugu vidika
Anjele pozvati , spaliti sve misli crnog sumraka
Biti ponovo raj nekih novih dana
Radovati se ponovo pesmi koja je u snu ispevana
Obojiti samleveni nemir korena u nedrima
Stati ponovo na sopstvena kolena
Tragati za onim jatom gde bi se napajala.

O,nepoznata zvezdo sjajna
Volje imam
Odluku sam donela
Godinama stojim i tapkam u dusi nemam mira.

Ti ces mi pomoci ja to znam
Emotivno sam sa prosloscu raskrstila
Stakore iz duse sam izbacila
Koracima se u nazad vise ne vracam
Okove sam skunula
Gorim za trenutak koji me poziva.

Ti si moja nada,koja je dosla iznenada
Roba koga si oslobodio od svih stega
Eh,neko si koga si spasio
Novu poruku sunca doneo
A,sreli smo se na putu izmedju da i ne.
Beskraj

69894_159406010758733_151398704892797_340124_3273375_n.jpg
 
Dokle cu u zivotu imati vremena za male beznacajne ljude.Ljude koje ja zovem crvima,gmizavcima...i ostalim insektima.Ljude koji nemaju svoje zivote,ili ljude koji prosto nikada nisu imali svoje zivote pa sada pokusavaju da svoj zivot zive kroz tudji.Njihove reci,njihove misli...a sta je tu njihovo?Plagijatori svega,koji kazu nekom tisinom koracaju.Oni tisinom zive ali ne koracaju oni tapkaju u jednom mestu.Druge nazivaju jadnike,drugima se groze,stalno su u nekom cudu.A ja ih samo posmatram svoji ocima i ne mogu da im se nacudim.Ko zna koliko puta sam rekla a tako i radim za takve ljude nemam vremena,ne zelim da svoje vreme uopste provedem sa takvim ljudima.Ali kako neko rece desava se to draga moja cak i onima koji znaju sta ce od zivota.Moj savet ti je nastavi samo tako,nastavi u svom slepilu da hodas ali nemoj da budes ubedjena da je taj cilj [ako uopste znas sta znaci ta rec]neizbezni ishod vremena.A do tada veruj mi ja necu da stojim kao sto nikada nisam stajala,niti cu da ista cekam jer nikada nisam imala vremena da cekam.Pocicu u susret kako otrovu tako i slasti.
Beskraj

250215_10150258471583863_260179203862_7681453_4474794_n.jpg
 
Postojali su za mene uvek putevi koje sam volela,putevi kojima sam se
radovala.Ali svaki moj put je bio posut trnjem,posut onim mracnim
zvezdama koje se desavaju na svakih par godina.Ja sam prosto navikla da
moja nijedna zvezda nema onaj sjaj ,onaj sjaj koji ti obasjava put.Moje
puteve sam krcila i probijala se sama,dok je iza mene stalno led pucao i
pokusavao da se otopi.Jos uvek pamtim onu ivicu jer na toj ivici ti si
najmracnija zvezda od svih mojih zvezda bio.Jer si uspeo da me zavijes u
najcrnji dusevni rub koji me je prosto vukao u bezdan.Sta je posle
svega ostalo,mozda navika,preorano dno koje jos uvek grizem i nesreca
koja mi dodje kao boravisna taksa.
Beskraj

208146_211465205547951_100000534180642_787001_2044466_n.jpg
 

Back
Top