p
ERje nose perjanici, svakako sERbi tako je, po meni nastala lat.rijec
persona za licnost. jer to perje u koje bi se oblacili je maska, i uloga, drustvena. Evo dokaza:
U studiji,tekstu,Od maske do licnosti,mitropolit Jovan Zizjulas pise. "Izraz PERSONA znaci ulogu koja se odigrava bilo u pozoristu bilo u drustvenom zivotu.Strucnjaci raspravljaju o tome do kog stepena je jelinska upotreba izraza prospopn uticala na rimsku,i da li se izraz persona izvodi iz jelinskog ili nekog drugog korena...licina,maska..OZNACAVA ULOGU KOJU NEKO IGRA U SVOJIM DRUSTVENIM I PRAVNIM ODNOSIMA,PRAVNO LICE..."
Dakle Zizjulas pise nesto sto sasvim ne razumije,a ne zna nasu anticku istoriju (ni mi je ne poznajemo) i da je rumsko persona od serboraske rijeci perjanik,perje...perjanici su slika,uloga nebeske vojske,andjela koji sprovode red u drzavi,kao neka policija,vojska...elitna. zato i danas kazemo da je neko persona,u uzvisenom smislu,jer persona nije neki cigo koji pretura po kontejnjerima... i izraz persona non grata,je za neku uzvisenu drustveno licnost koja je negdje zbog necega nepozneljna iz politickih razloga. Eto,sve se objansjava iz naseg slavenskog ugla!
http://www.etymonline.com/index.php?term=person borrowed from Etruscan phersu "mask." kicenje tudjim perjem,dakle uzimati sebi zasluge.. perjem su se kitili,da bi bili kao andjeli bozji na zemlji! eto etrurska rijec tj rasenska,jer oni su sebe zvali raseni,od ratari,slavenski zemljoradnici.medju njima je bilo srba a to je bila elita.perjanici.persone! Srbi su nebeski narod jer su slika andjela.Identicno je ono sto Spasitelj kaze da ce andjeli pokupiti gresne i odvesti ih u oganj vjecni i Holecek sto pise kako perjanici kneza Nikole dovode prestupnike na sud i u zatvor na Cetinje... Kod Srba je oruzje sveta stvar,osveta je svetost,bozji osvetnici.zato je rijec svetost i osveta identicni,zvucno.ko se ne osveti taj se ne posveti.to je hriscanstvu dijametralno suprotno,ali samo dokazuje da je to tradicija starija od hriscanstva! Kako je mac bio svet tako je krst postao sila i znamenje,predmet svetog postovanja,tek vise od Konstantina. U cg cak smatraju u blizoj istoriji da se orzuje skrnavi ako se ubije losa osoba... Dakle ona prica o maski=prosopon,persona,Zizjulasu nija jasna kako je doslo do poistovjecivanja ,on kaze:
"Covekovo mesto u ovom "logosnom" jedinstvenom svetu predstavlja temu drevne jelinske tragedije.Upravo se tu slucajno (?) javlja izraz prosopon,lice sa drevnim jelinskim znacenjem. Naravno,ovaj izraz je prisutan u recniku drevnih Jelina i van pozorisne upotrebe. IZGLEDA da je on njajpre oznacavao upravo onaj deo glave,ispod lobanje.To je njegovo "anatomsko"znacenje. (ovo bi nazvao etimoloskim bulaznjenjem) NO KAKO I RADI CEGA SE DOGODILO DA SE VRLO BRZO POISTOVETI OVAJ POJAM SA MASKOM koja se upotrebljava u pozoristu? Kakve veze ima izmedju maske glumca i covekovog lica. Da li prosto zbog toga sto maska na neki nacin podseca na pravo lice.ILI MOZDA POSTOJI NEKI DUBLJI RAZLOG koja spaja ova dva nacina upotrebe izraza prosopon?
Dakle postoji dublji razlog ali je Mitropolitu pergamskom to nepoznato,a meni nije nepoznato

Jos jedan dokaz kako nije dovoljno biti samo teolog, ililingvista ili istoricar treba od svega znati da bi se nesto zakljucilo, bar kada je u pitanju dublja starina za koju nema previse podataka.
Evo i Lehsandar Veliki u celjustima lava, bar bi mu to oblacenje u masku moglo biti jasnije, ali on je pripadnih grcke tradicije,pa je logicno da mu i ovo ostaje nejasno:
Otuda i rijec personifikacija ima znacenje ozivljavanja mrtvih predmeta, jer ti mrtvi leopardi,lavovi,tigrovi,orlovi i sl u sta su se nasi preci oblacili su ozivljeni osobom koja ih nosi!
http://hr.wikipedia.org/wiki/Personifikacija
Personifikacija je figura u kojoj se neživim predmetima pridaju osobine živih bića. Može značiti i davanje ljudskih osobina prirodnim pojavama, stvarima, životinjama ili biljkama, ali je to značenjem bliže antropomorfizaciji. Prozopopeja (grč. προσωποποιία, prosopōn poeìn = staviti masku) bilo je retoričko sredstvo kojom se govornik ili pisac obraćao publici kao da govori nekoj drugoj osobi ili predmetu. Od toga se razvila i personifikacija kao figura, premda je ona sama prisutna u ljudskome govoru još od samih početaka.
Antropomorfizacija (grč. anthrōpos = čovjek, morphē = oblik) davanje je ljudskih osobina stvarima, pojavama, biljkama i životinjama, a koje oni sami ne posjeduju.
Često se odnosi na neviđene stvari i nepoznate sile, a posebno je česta u religiji. Primjer su za to prikazivanja božanstava u raznim religijama u ljudskome obliku. To je posebno bilo često u grčkoj mitologiji gdje su bogovi imali ljudske karakteristike. Iste je karakteristike, ljudske vrline i mane, bogovima dao i Homer.
Jasno je da je ovo objasnjenje tanko,da se odnosi samo na pozoriste, jer Grci nemaju sta drugo da ponude,ali mi imamo. Pogledati jos jednom deliju iz Jedrena,Srbina:
http://forum.krstarica.com/showthread.php/614213-Serbin-je-ratnik-od-antike-do-danas
Nikola de Nikole DE NIKOLE 1551.g.
Brodarenje i putovanje po Turskoj Nikole de Nikole iz Dofineje...Anvers 1576.g.
O delijama, njihovom poreklu, vojnickoj ulozi, izgledu, nacinu odevanja i naoruzanja
Gl.XXIII
O pustolovima zvanim delije ili zatocnici
Delije su pustolovi, kao laki konjanici, kojima je zanat da traze pustolovine na najopasnijim mestima, gde im se pruzi prilika da svojim ratnickim podvizima dokazu svoju hrabrost i junastvo. Zbog toga oni rado slede sultanovu vojsku bez ikakve plate (kao i akindzije). Ipak se vecina od njih hrani i izdrzava na trosak pasa, beglerbegova i sandzakbegova, jer svaki od ovih drzi u svojoj pratnji izvestan broj najhrabrijih i najsrcanijih delija. Oni se nalaze na predelima Bosne i Srbije koje, s jedne strane, granice sa Grckom, a s druge, Ugarskom i Austrijom. Danas se nazivaju Srbima i Hrvatima, a to su pravi Iliri, one koje Herodijan, u Severovom snu, opisuje kao ljude veoma hrabre, krupne, dobro gradjene, snazne, lavlje boje lica, ali po prirodi veoma zlobne, vise nego varvare po svojim obicajima, nespretne u svom lukavstvu tako da ih je lako prevariti. Jer, oni su se cak usudjivali, katkad, da preduzmu osvajanje Makedonije. Turci ih nazivaju delijama, sto znaci ludi i smeli. Medjutim, izmedju sebe, oni se zovu zatocnici, sto na njihovom jeziku znaci: oni koji izazivaju ljude. Jer kako je svaki od njih obavezan da se ogleda s desetoricom, (ako zeli da stekne ime i obelezja delije ili zatocnika), oni docekuju svoje neprijatelje prkosnom borbom prsa u prsa, koristeci pri tome izvesna lukavstva i podvale koje su nasledili od svojih predaka, i to s toliko bvestine i smelosti da najcesce ostaju pobednici. Prvog deliju sam video u Jedrenu, kad sam sa Gospodinom d Aramonom bio u saraju Rustem-pase, velikog vezira, kome je taj delija pripadao. On nas je ispratio do naseg stana ne toliko zbog mojih molbi koliko u nadi da ce dobiti baksis, sto se i dogodilo. Tu sam, dok smo se gostili, skicirao njegov izgled i izgled njegovog cudnog odela. On je izgledao ovako. Donji deo njegove haljine i njegove duge siroke gace, koje Turci nazivaju salvarama, bili su od koze mladog medveda sa dlakom napolju. Ispod salvara imao je cipele ili kratke cizme od zutog safijana, spreda siljate, a pozadi veoma visoke, odozdo potkovane, okruzene dugim i sirokim mamuzama. Na glavi je imao kapu, nacinjenu kao kod poljskih konjanika ili Djurdjijanaca, koja mu je padala ka jednom ramenu. Ona je bila od pegave leopardove koze. Delija je na nju, na celu, prikacio jedno siroko orlovo krilo kako bi izgledao sto strasnije. Dva druga krila bila su pricvrscena velikim pozlacenim klincima na njegovom stitu koji je nosio sa strane, obesivsi ga o pojas. Njegovo oruzje bila je corda i jatagan, dok je u desnoj ruci drzao buzdovan, tj. topuz, sa zlatnim perima. Medjutim, nekoliko dana posle toga ovaj delija je krenuo iz Jedrena s vojskom koju je Ahmet pasa (onaj koji je posle toga, po sultanovom naredjenju, zadavljen u svom krevetu) vodio, umesto sultana, na Erdelj. Tada sam ga video na konju pokrivenom, umesto pokrovcem,
citavom kozom jednog velikog lava, koja je prednjim sapama bila pricvrscena na grudima konja dok su druge dve visile pozadi. Buzdovan mu je visio o zadnjem unkasu sedla. U desnoj ruci drzao je koplje duge i suplje drske, a vrha dobro zaostrenog. Imao je, u svemu, neceg osobenog, sto mozete videti, verno pretstavljeno, na sledecem crtezu. Bio sam, usto, radoznao da ga upitam preko dragomana kome narodu pripada i koju veru ispoveda. On mi, na to, na mudar nacin dade ne znanje
da je po narodnosti Srbin, ali da je njegov ded poticao od Parcana, naroda koji je u staro doba uzivao veliki glas i postovanje kao najratoborniji na citavom Istoku. A sto se tice njegove vere, on se, rece, samo pretvara kad zivi s Turcima po njihovom zakonu, jer on je hriscanin i rodjenjem, i srcem i svojom voljom. I da bi me u to bolje uverio, on izgovori na narodnom grckom i nas lovenskom jeziku Oce nas, Bogorodice djevo i Simbol vere. Ja ga jos upitah zasto se tako cudno nosi i
sto se kiti tako silnim perjem. Odgovorio mi je da to cini zbog toga da bi se svojim neprijateljima pokazao sto ljucim i strasnijim. A kad je u pitanju perje, u njih je obicaj da ga smeju nositi samo oni koji su to oicno zasluzili. Jer oni smatraju da su perjanica ukras za hrabra ratnika. I to je sve sto sam mogao doznati od ovog dicnog delije.
Dakle pERje je odlika sERba, perjanika, ARijevaca, ratnika. Otuda kod nas izreka kicenje tudjim perjem.Nije mi poznato postoji li ta izreka i u drugim narodima,ali me nebi cudilo da postoji.