Svako pronalazi svoj put. Za neke ljude spoznaja bilo čega je moguća isključivo i samo u okviru saslušanja ljudi koji nose zvanja ili su nešto ''postigli'' u životu.
To je Jarčevski princip.
Ali, i to je komunikativni princip.
Šta takav čovek obojen Jarčevskim energijama zapravo radi? Naime, polazi od internog kompasa koji kaže sledeće: ''želim da budem kao taj neko i da pobegnem od života u kom živim''(novac, slava, status), i kada se takvi statusni kicoši prepoznaju, makar i površno, ka njima sva ta Jarčevska energija stremi. I lakše će od njih da se informacije preuzmu, nauče i održavaju. Tu se ogleda, heh, kapricioznost prema ljudima koji imaju sve potrebno znanje sveta, ali nemaju zaista neko zvanje ili status. Za ovakve Jarčevske energije je bitno da postoji sklad između statusa i znanja, a često uzima zdravo za gotovo tvrdnju da su ljudi na statusnim pozicijama oni od kojih se može najviše naučiti. Situacija u kojoj su u stanju da poznaju ili održe kontakt sa ''nekom od'' osoba statusnih kicoša je princip od apsolutne važnosti. Za te vrste Jarčevskih energija, to je kao da im je neko dao olimpijsku baklju da nose dalje. U stvari se svodi na idealizaciju i fiksaciju koja je svoj udeo pronašla u čistom konzervatizmu koji se pretvara naglašavajući da je potpuno liberalan i pošten. Ovo je blještava kontradiktornost, koja je svoj sivi put pronašla u aleji velikana. Upravo onih velikana, recimo, o kojim isključivo na površnoj osnovi može da prozbori reč il' dve.
Tu se stvara jedna lopta sačinjena od tri faktora
- Idealizacija
- Fiksacija
- Konzervatizam
U toj centrifugi koja Jarčevskim energijama pomuti razum, ovi faktori se koriste isključivo radi zadovoljenja sopstvene strasti, iako ona može delovati mlako ili relativno platonski čak. Ta strast se ogleda u praćenju ''klasika'' koji predstavljaju jednu vrstu sigurne kuće. One sigurne kuće u kojoj se čuvaju od svakodnevnog batinjanja onih vrsta gluposti koje su sami odabrali da ih kažnjavaju svakodnevno. Možemo da kažemo da su to evergreen filmovi, glumci i glumice sive kinematografije, mrtvi sjaj Holivuda ili, pak, neke političke nakaze sa TV-a koja u svoj toj Neptunovskoj boji pruža ručicu sa temporarnim fiksom iliti zanimacijom, dok se sve te Jarčevske energije kriju u ćošku te sigurne kuće sakupljajući klikere na kojim piše ''Jarac u horoskopu'', ''Jarac u horoskopu'', ''Mesec u Jarcu'', ''Još jedan Jarac'', ''Čuvam Jarca za Crne dane''. U džepić svaki klikerčić. Da ne čuje zlo. Ili tako nešto. Kada se iscrpe klasici, dolazi period tuge, bola, patnje, nesreće i očaja. Tu se jarčevska energija lagano upija u alkoholu i brže, bolje hvata za onu vrstu Krsta koju nosi na svojim leđima. Dok ga drži savijen na kolenima, crnu krv ispušta i za sebe sebi prašta i oprašta.
I posle kažu da su Škorpije opsednute.