Piti ili ne piti, pitanje je sad

Zašto pijete?

Da li istinski volite da pijete?

Da li tolerišete alkohol, al' ste kako li se ono kaže društveni opijač. Solidarišete se sa ostalima i povezujete alkohol na isti način kao i pozorište il' bioskop.

Neki kažu da ne treba piti sam, tj. da je to tzv. solo drinkanje najgora stvar. Međutim, ako piće nije za vas nešto u čemu istinski uživate, to znači da su vam potrebni drugi da ga zaista procesuirate, ali to onda znači da vam se kao takav, kao konzument koji uzimate u svoje telo, suštinski i ne sviđa? U toj situaciji, to znači da ste ili konformisti koji prihvataju da se utope u krdo, gubeći svoje ja, što će reći i da žrtvujete deo sopstva zarad prihvatljivosti drugih ljudi dok govorite da radite ono što vam se, navodno, zaista sviđa. No, ako ipak zaista volite piće, onda bi trebalo da je jednako dobro ako ste okruženi s desetak ljudi ili pijete sami uz večeru? Ili je soc-drinkanje tu zato što želite da se oslonite na druge da ne preterate, što znači da ste slaba ličnost koja mora na sebi poraditi da ne bi bila dete u telu odraslog čoveka, koje se opije da bi se i možda vratilo u neke godine, oslanjajući se na to da će drugi paziti? Ili je društvo kao celovita pojava samo izgovor koji govorite sebi i/ili drugima, da pokrijete neke prave istine ispod površine, kao što je možda bolesna ovisnost? Posebno ukoliko društvo kojim se okružujete deli iste — ili barem približno slične — osobine?

Ili se alkoholišete, i to ne vezano da li u društvu ili ne, zato što se — zapravo — narkomanišete? Zato što su to jedini momenti bekstva iz onoga što je za vas neprihvatljivo, ali posle se možda i kajete jerbo se to što bi trebalo da bude bekstvo zapravo pretvori u vaše najjasnije trenutke (potpune) lucidnosti? Da li vam treba čašica jer krijete (svoju i tuđu) nesreću, jerbo ste malčice i razmaženi i pohlepni, gledajući u lice siromašnog crnčića u podsaharskoj Africi koje se smeje iako ima deset puta manji razlog da bude srećnije od vas, što vas samo još više rastužuje i nervira; zato što vaš pokvareni um traži razlog da bude srećan, a nije mu dovoljno da prihvati ono što u životu jeste? Da li imate problem i pokušavate da alkoholisanjem privučete pažnju, praveći razne incidente, uključujući i dolazeći u opijenom stanju na anonimni forum na internetu, kucajući stvari zbog kojih ćete se kasnije kajati?

Zašto (ako) pijete?
ponekad
malo da se opustim
 
a nisam ja sad neka neporocna zena. nisam ni mislila da moralisem Slavenu niti bilo kome. Prosto, moje je misljenje da je alkohol najgori porok koji covek moze da odabere jer unistava i njega i sve oko njega. I ne govorim o tome da covek nikad ne popije, u redu je popiti, u redu je i ponekad se napiti ali nije dobro svakodnevno anestezirati sebe pijanstvima.
Ovde smo jedni za druge, da pomognemo onima kojima je pomoc potrebna a ne da ih guramo dublje u provaliju, a svakodnevna pijancenja su bas to, ambis.
Casa vina ili dve piva dnevno nisu nikakav alkoholizam, umetnost
zivljenja je znati prestati posle te jedne ili dve case jer ces moci i sutra
i prekosutra da uzivas u njima. Isto vazi i za hranu , a bogami i za
nikotin.
I u to ime odoh u podrum po jedno pivo :)
 
piti !

sve najlepse ljubane pesme nisu napisane dok je plakao umetnik, vec dok je pijan plakao za ljubavi ... o devojci o otadzbini o majkama o zivotu ....

Piti ali umereno da ne dodje do totalnog pomracenja svesti jer nekada kada iz Tebe izleti onaj "vuk zla" koga ne zelis da hranis moze doci do problema...

Sve sto je umereno ne skodi ... ZIVELI 🍻
 

Zato da se osjećam bolje, jer mi barem na kratko mozak radi na raketno gorivo.
Da li istinski volite da pijete?
Da.
Da li tolerišete alkohol, al' ste kako li se ono kaže društveni opijač. Solidarišete se sa ostalima i povezujete alkohol na isti način kao i pozorište il' bioskop.

Neki kažu da ne treba piti sam, tj. da je to tzv. solo drinkanje najgora stvar.
Meni je najbolji osjećaj kad pijem sam. Ideje frcaju i nitko me ne ometa. U piću treba težiti dionizijskoj neumjerenosti. Umjerenost u piću je antiteza pijenja. Ali čak i u toj neumjerenosti treba biti umjereno umjeren da se ne bi prerano ukinule mogućnosti neumjerenog pijenja.
 
Елем, да одговорим.

Сутра обавезно имам главобоље и мучнину. Мучнину бих и поднео, али су главобоље ужасно јаке, и трају буквално цео дан, све до сутра ујутру, кад можда престану.

Наредног дана нисам низашта. Чак и кад попијем само 2 пива знам да ћу сутра имати главобољу, а и концентрација ми је слабија.

Раније сам викедном се једноставно мирио са тим да кад се олешим у суботу вече, да ћу у недељу да се распадам од главобоље.


Био сам пре неки дан у пивницу, попио пшенично пиво, прво 0,5, а онда сам додао и 0,3.

То није много. Нисам се напио или било шта слично. Али ме ујутру дочекала блага главобоља (јер нисам превише попио), која је брзо прошла (не би прошла да сам локао као нездрав), али сам тог дана имао лошију концентрацију.


Те главобоље ме спречавају да се олешим од алкохола, па и ретко пијем.

Елем, ових дана сам био на летовању, и локао сваки дан. Кад претерам, пред спавање, само кокнем кафетин или два, и сутра нема главобоље.
 
Zašto pijete?

Da li istinski volite da pijete?

Da li tolerišete alkohol, al' ste kako li se ono kaže društveni opijač. Solidarišete se sa ostalima i povezujete alkohol na isti način kao i pozorište il' bioskop.

Neki kažu da ne treba piti sam, tj. da je to tzv. solo drinkanje najgora stvar. Međutim, ako piće nije za vas nešto u čemu istinski uživate, to znači da su vam potrebni drugi da ga zaista procesuirate, ali to onda znači da vam se kao takav, kao konzument koji uzimate u svoje telo, suštinski i ne sviđa? U toj situaciji, to znači da ste ili konformisti koji prihvataju da se utope u krdo, gubeći svoje ja, što će reći i da žrtvujete deo sopstva zarad prihvatljivosti drugih ljudi dok govorite da radite ono što vam se, navodno, zaista sviđa. No, ako ipak zaista volite piće, onda bi trebalo da je jednako dobro ako ste okruženi s desetak ljudi ili pijete sami uz večeru? Ili je soc-drinkanje tu zato što želite da se oslonite na druge da ne preterate, što znači da ste slaba ličnost koja mora na sebi poraditi da ne bi bila dete u telu odraslog čoveka, koje se opije da bi se i možda vratilo u neke godine, oslanjajući se na to da će drugi paziti? Ili je društvo kao celovita pojava samo izgovor koji govorite sebi i/ili drugima, da pokrijete neke prave istine ispod površine, kao što je možda bolesna ovisnost? Posebno ukoliko društvo kojim se okružujete deli iste — ili barem približno slične — osobine?

Ili se alkoholišete, i to ne vezano da li u društvu ili ne, zato što se — zapravo — narkomanišete? Zato što su to jedini momenti bekstva iz onoga što je za vas neprihvatljivo, ali posle se možda i kajete jerbo se to što bi trebalo da bude bekstvo zapravo pretvori u vaše najjasnije trenutke (potpune) lucidnosti? Da li vam treba čašica jer krijete (svoju i tuđu) nesreću, jerbo ste malčice i razmaženi i pohlepni, gledajući u lice siromašnog crnčića u podsaharskoj Africi koje se smeje iako ima deset puta manji razlog da bude srećnije od vas, što vas samo još više rastužuje i nervira; zato što vaš pokvareni um traži razlog da bude srećan, a nije mu dovoljno da prihvati ono što u životu jeste? Da li imate problem i pokušavate da alkoholisanjem privučete pažnju, praveći razne incidente, uključujući i dolazeći u opijenom stanju na anonimni forum na internetu, kucajući stvari zbog kojih ćete se kasnije kajati?

Zašto (ako) pijete?

Volim sve vrste opijata, imao sam i problema jedno vreme. Krenuo sam kao klinac jer me palilo to, gledao sam filmove tipa Deca sa stanice Zoo i Trainspotting i to je tad delovalo kao sjajan život. Danas isto mislim kao i tad.

Naravno bilo je i pritiska društva, ako ne piješ otpadaš, pička si. A ja sam želeo društvo po svaku cenu, kao što i sad želim. Samo ne bilo koje društvo, a dvehiljaditih je sve bilo najobičnije sranje i ljudi su jeli govna na svim frontovima.

A i uvek sam po prirodi bio nihilista i pomalo melanholik i smatrao sam da nema bolje stvari nego kad se uništiš pa ne znaš za sebe, hteo sam da lutam ulicom i pravim sranja. Nažalost život iz Trejnspotinga nisam doživeo, realnost je nešto drugo, a ako si siromašan pa udješ u heroin ne čekaju te Frenk Begbi i ekipa nego dugovi i mučenje, prezir okoline i obijanja trafika za pare. Tako da se nisam na to navukao.

Danas se ovi klinci uništavaju onako američki, i radije bih da sam bio deo ove generacije netflixa i spida, kokaina... život je generalno sranje, voleo bih da sam Amerikanac iz Njujorka sa nekim kapitalom i da jedno deset godina proživim ko čovek, pa posle šta bude. Nemam snage a ni volje za drugo, sve bih sad i odmah.

Inače u pubertetu (naročito danas kad se sve modernizovalo medju omladinom) treba piti, uzimati sve,, probati sve i ne biti povučeni selja. Bar se sad ljudi ne kriju i sve je dobilo ubrzanje, ako čovek ne udje u to neće se socijalizovati i postaće otpadnik bez bitnih milestona za svakog čoveka. To je bitno za kasnije funkcionisanje, ako se nisi do kraja iživeo (kao ja npr.), kako ćeš da radiš i jedeš govna na poslu za pare? Mladost ti je bila generalno sranje, i sad si odrastao i rmbačiš za gazdu. To je pakao.

 
Volim sve vrste opijata, imao sam i problema jedno vreme. Krenuo sam kao klinac jer me palilo to, gledao sam filmove tipa Deca sa stanice Zoo i Trainspotting i to je tad delovalo kao sjajan život. Danas isto mislim kao i tad.
Да, такав сам био и ја. Али никада нисам узео халуциноген илити психоделик. Више ми се свиђало да вежбам Вољу и риѕикујем
шивот са хероином док ми није досадило. А оно допамински шок који доживиш кад убризгаш у вену је сто пута јачи од
просечног оргазма.
 
A imaš li neki drugi porok, evo precrtali smo alkohol 🙏
Ja npr kako starim sve opreznije Aka manje pijem, pre sam se baš razvaljivao od žestine..
Sada mi je pola litre vodke dosta za veće.
Može i pivo ali ne preterano , nismo alkosi kako ćemo pijani u EU...
Englezi jesu pa su se odvojili.

Minimalno je okay radi užitka ali za postizanje stanja van svoga odgovornog ja uglavnom završi negativno po osobu koja je preterala.

Takođe posledice su sve krupnije i komplikovanije u starijem životnom dobu ukoliko se ova droga ne konzumira koliko telo može da podnese. Alkosi obično nisu ljudi zadovoljni i zahvalni sopstvenim životom, ma šta postigli ili imali u životu....

U mom slučaju vrlo malo. Nit nešto uživam u alkoholu nit sam u društvu alkoholičara....
 
Живот без алкохола је могућ само оним духовно највишима које ми, обични смртници никад нећемо достићи, а с друге стране могуч је и онима који у себи немају никакву искру и чежњу за самоспознајом.

Ретко сам сретао људе који не пију а да су ми били интригантни у било ком смислу.

Ја пијем јер пијући понирем у најдубље пећине свога бивства и тамо сваки пут упознам неко ново ЈА које трезан не могу да видим од маски и улога које је наметнуо живот.

Треба увек бити пијан, а чиме се опијати, питајте Бодлера.
 

Back
Top