POznata mi je sredina u kojoj dominira islam kao religija.
Iz godine u godinu sam svjedok dolaska ramazana i ramazanskog posta. Po svemu sudeći, to je prilično težak post. Naročito onda kada "pada" u periodu dugodnevnice i ljetnjih vrucina.
"Ne ne, ja postim!" Rečenica je koja se s ponosom izgovara i koja se tako često čuje u te dane kada revnosnog muslimana ponudite slučajno nekim jelom ili pićem.
Taj samopravdenički post umiruje savjest milona ljudi. Pušač neće zapaliti cigaretu u vrijeme posta, ali čim nastupi doba dana kad post prestaje, ispušit će cijelu kutiju bez grižnje savjesti jer, on je postio. I tako trideset dana. Svoju samopravednost zadovoljavaju i savjest ljudi umiruju također i takozvanim kršćanskim postovima.
Uvjek sam se pitao tko je uobličio pravila posta za kršćane. Kakve opasnosti vrebaju iza toga? I na koncu očekuje li danas Bog od ljudi da mu postom ugađaju?
Post Ivanovih učenika.
Sumirajmo sva četiri Evanđelja koja govore o tome.
Pa, proslo je oko godinu dana nakon sto je Isus bio na Pashi oko 30. n.e.
Ivan Krstitelj je nekoliko mjeseci bio već u zatvoru. Neki od tih Ivanovih učenika prisli su Isusu i pitali ga: "Zasto mi i farizeji provodimo post, a tvoji učenici ne poste?"
Farizeji su provodili post dva puta nedjeljno kao obred svoje religije. Ivanovi učenici vjerojatno su postili na sličan način. Sasvim je vjerojatno da su postili i zato sto žale za Ivanom, te su se sada pitali zašto im se Isusovi učenici ne pridružuju u tom izrazu žalosti.
Isus im objašnjava. "Imaju li prijatelji ženikovi razloga za žalovanje sve dok je ženik s njima? Ali doći ce dani kada će im se ženik uzeti i tada će postiti."
Ivanovi učenici bi se trebali prisjetiti da je Ivan govorio o Isusu kao o ženiku. Sve dok je Isus prisutan, Ivan ne bi smatrao prikladnim postiti, a isto tako ni Isusovi učenici. Kasnije, kada je Isus umro njegovi učenici žale i poste. Međutim, kad je uskrsnut i uzdignut na nebo, i kad kao najvažnija duhovna osoba poslije samog Boga, aktivno vodi svoju skupštinu, oni više nemaju razloga za žalost i post.
Najveći majstor u pričanju u usporedbama Isus objašnjava: "Nitko ne prišiva zakrpu od neskupljene haljine na staru gornju haljinu; jer bi ova svojom punom snagom otgrla sa haljine i poderotina bi bila još veća. Isto tako, ljudi ne stavljaju novo vino u stare mjehove, jer ako to učine izlije se vino i propadoše i vino i mjehovi. Ali ljudi sipaju novo vino u nove mjehove i oboje je sačuvano."
Isus je želio pomoći Ivanovim učenicima da uvide kako nitko ne bi trebao očekivati od njegovih učenika da se drže starih običaja židovstva, kao sto je obredni post. On nije došao da krpi i produljuje stare iznošene sisteme obožavanja. Kršćanstvo se nije trebalo usklađivati sa židovskim vjerovanjem tog vremena kojim su prevladavale ljudske tradicije. Ne, to bi bilo kao da se nove zakrpe stavljaju na staru haljinu ili kao da se novo vino sipa u stare mjehove.
Kršćanstvo nije automatski zamjenilo židovski sustav obožavanja. Biblijska izvješća o periodu širenja kršćanstva o tome lijepo govore. Uočavamo kako židovima koji su prihvarili kršćanstvo nije bilo lako se odreći židovskog načina obožavanja koji više nije imao svoju svrhu. Tako čitamo o nedoumicama u svezi obrezivanja "ljudi iz nacija" isl. Ta pitanja su se polako rasvjetljaala u razvoju kršćanske skupštine, a u tome su obilato pomogle poslanice apostola i njihova revna aktivnost.
Post danas ne doprinosi obožavanju. Naprotiv, doprinosi odgajivanju duha vlatite samopravednosti.
Bog od pravih Kršćana zahtjeva obožavanje duhom i istinom i drugu vrstu žrtve, a nju je ponajbolje izrekao Pavao u poslanici Rimljanima 12:1
"Zato vas braćo usrdno molim Božjim samilostima, da svoja tijela date kao žrtvu živu, svetu, prihvatljivu Bogu, u svetoj službi uz snagu razuma."
Koja je to služba uz snagu razuma? Naravno, ona o kojoj je Isus govorio u čuvenom prorocanstvu iz Matej 24:14
"Ova vijest o Kraljevstvu propovjedacet se sirom nastanjene zemlje, i tada ce doci kraj"
A kakva je priroda te zrtve?
Pavao odgovara:
"Preko njega (Isusa) uvijek prinosimo Bogu žrtvu hvale, to jest plod usana koje daju javnu izjavu za njegovo ime"
Dakle, propovjedanje.
Rimljanima: 10:13–15
"Jer svatko tko priziva Jehovino ime, bit će spašen. No kako će prizavti onoga u kojeg ne povjerovaše? A kako će povjerovati u onoga za koga nisu čuli? A kako će ćuti ako nitko ne bude propovijedao? A kako će propovjedati ako ne budu poslani? Kao što je napisano: 'kako su krasne noge onih koji objavljuju dobru vijest o dobrim stvarima'!"
Već je prilično mnogo ljudi širom svijeta uvidjelo da od: mahanja tamjanom, pjevanja pjesama koje nitko ne razumije, hodanja na koljenima, ponavljanja beskrajnih molitava, samomučenja, meditacija, molitava za mir u svijetu, proglašavanja svetaca, papinih mirotvornih putovanja, čudotvornih hodočašća, ukazanja «gospi», pustinjaštva, monaštva, kaluđerstava, namaza, asketizama, svih vrsta posta itd. itd. nema nikakve koristi.
Već prilično mnogo ljudi znaju sada što Bog zahtjeva od njih i to čine.
"...neki ce kasnije otpasti od vjere....zbog licemjera ljudi...koji zabranjuju ženiti se i zapovjedaju uzdržavati se od jela koja je Bog stvorio da ih sa zahvaljivanjem uzimaju...jer sve sto je Bog stvorio dobro je..."
( 1.Timoteju 4:1-4)
pa najvise ih ima u posnoj hrani i vocu
