bobba
Domaćin
- Poruka
- 3.835
Pismo vjetru..
[size=+4]R[/size]eci voljena gdje prestaje ta rijeka koja me nosi veća godinama jer više ni lutanja nisu ono što su nekad bila.
O Bože jel' ta krivnja toliko golema, težak je kamen koji nosim ali ne žalim se jer nije mi ova rijeka hladna već nije topla i nije okrutna već nije mirna.
Ta moja sjećanja teža od kamenja i od rijeke bez kraja.
Te moje ljubavi koje me gone u lutanja.
Te moje tuge sakrivene duboko u daleka proljeća.
Sve to nije ništa spram moje ljubavi koju nosim u sebi za odabrane.
[size=+4]I [/size]kad sam već pomalo zaboravljao da ludo voljeti može teško boljeti dogodilo se proljeće koje nije smjelo. Zakletva kao davna uspomena isplivala kroz sjećanja, nikad izdat voljene. Kako okrutna znade biti sudbina, opet se poigrala, zar smo tako beznačajni u njenim očima.
U magli cvjetna polja, miris sijena, zelenilo šume i sunce uhvaćeno u treptaju oka, ruka na srcu i stoljeće samoće ako je potrebno za samo trenutak zaborava za sve i stisak ruke voljene.
Teška li kamena, brze li rijeke.
[size=+4]S[/size]virajte mi tugu, svirači od tuge jer mi smo pjesnici od jeseni naviknuti već na poraze.
Sve godine nagomilanog straha nek' se rastope u njenom dodiru i svi promašaji nek' se izgube u njenom pogledu kao nagrada za moje molitve.
Ne tražim puno a čini mi se kao da je sve na svijetu.
Ništa više neće biti kao prije i nikad vise neću biti onaj isti. Izvor je vodu zamutio tko će sad to ispravit.
Svirajte mi tugu, svirači od tuge jer tek sutra je novi dan
[size=+4]N[/size]e mogu ja, a ona još manje o istino okrutna prijateljice gasit zvijezde padalice, ja ne bi zbog nje nikada, riječ kriva preko usana ni za šta, a za nju sve i još više.
Pošao bih noćas i ja u planine da uhvatim vjetar da me nosi u daljine
o Bože poželjeh li se samoće i tišine.
Podari mi golube pero ili dva da poletim gdje me misli nose da zavaram sudbinu da se vratim na izvor u djetinjstvo i probudim se u krilu majke zaželjeh se priča i topline doma, predugo lutam, čije li grijehe ispaštam?
[size=+4]P[/size]robaj suzo ne nestat u oku , natopi žedne usne pa kreni putem ali neka te ne vide pokupit će te krivi ljudi a ne bi da te itko prisvaja osim nje jer za njezin si mir potekla.
Vjetre tebi pišem, ponesi mi riječi i spusti ih tiho u njeno krilo, reci joj da je volim najtiše na svijetu, moja će ljubav umrijeti sa mnom.
Tako je moralo biti.
Autor: tiho ()
Objavljeno: 4.11.2002
[size=+4]R[/size]eci voljena gdje prestaje ta rijeka koja me nosi veća godinama jer više ni lutanja nisu ono što su nekad bila.
O Bože jel' ta krivnja toliko golema, težak je kamen koji nosim ali ne žalim se jer nije mi ova rijeka hladna već nije topla i nije okrutna već nije mirna.
Ta moja sjećanja teža od kamenja i od rijeke bez kraja.
Te moje ljubavi koje me gone u lutanja.
Te moje tuge sakrivene duboko u daleka proljeća.
Sve to nije ništa spram moje ljubavi koju nosim u sebi za odabrane.
[size=+4]I [/size]kad sam već pomalo zaboravljao da ludo voljeti može teško boljeti dogodilo se proljeće koje nije smjelo. Zakletva kao davna uspomena isplivala kroz sjećanja, nikad izdat voljene. Kako okrutna znade biti sudbina, opet se poigrala, zar smo tako beznačajni u njenim očima.
U magli cvjetna polja, miris sijena, zelenilo šume i sunce uhvaćeno u treptaju oka, ruka na srcu i stoljeće samoće ako je potrebno za samo trenutak zaborava za sve i stisak ruke voljene.
Teška li kamena, brze li rijeke.
[size=+4]S[/size]virajte mi tugu, svirači od tuge jer mi smo pjesnici od jeseni naviknuti već na poraze.
Sve godine nagomilanog straha nek' se rastope u njenom dodiru i svi promašaji nek' se izgube u njenom pogledu kao nagrada za moje molitve.
Ne tražim puno a čini mi se kao da je sve na svijetu.
Ništa više neće biti kao prije i nikad vise neću biti onaj isti. Izvor je vodu zamutio tko će sad to ispravit.
Svirajte mi tugu, svirači od tuge jer tek sutra je novi dan
[size=+4]N[/size]e mogu ja, a ona još manje o istino okrutna prijateljice gasit zvijezde padalice, ja ne bi zbog nje nikada, riječ kriva preko usana ni za šta, a za nju sve i još više.
Pošao bih noćas i ja u planine da uhvatim vjetar da me nosi u daljine
o Bože poželjeh li se samoće i tišine.
Podari mi golube pero ili dva da poletim gdje me misli nose da zavaram sudbinu da se vratim na izvor u djetinjstvo i probudim se u krilu majke zaželjeh se priča i topline doma, predugo lutam, čije li grijehe ispaštam?
[size=+4]P[/size]robaj suzo ne nestat u oku , natopi žedne usne pa kreni putem ali neka te ne vide pokupit će te krivi ljudi a ne bi da te itko prisvaja osim nje jer za njezin si mir potekla.
Vjetre tebi pišem, ponesi mi riječi i spusti ih tiho u njeno krilo, reci joj da je volim najtiše na svijetu, moja će ljubav umrijeti sa mnom.
Tako je moralo biti.
Autor: tiho ()
Objavljeno: 4.11.2002
...
