PESMARICA

Ruke koje su ljubile


Kad čovek umre, ruke prve zaneme:
Ruka umrlog ko noćno voće zri,
Ko uspavane ptice čija srca još streme,
Tako ćute te ruke, dok oganj pod njima vri.

Belje no teški mesec koji više neće da nose,
One se razlistavaju već u istrulelo cveće;
Niti će provući prste kroz sunca zračne kose,
Tako spuštene mirno na grudi – brežuljak sreće.

Ispod livada vlažnih, i svežih crnih kora,
Ove ruke ožive preobraženjem u zvezde,
I probijaju se kroz zemlju u pravcu dalekih mora;
Izmeđ vulkana i neba ruke umrlog jezde.

I provlače se lagano, fosforno ponorne reke,
Tankim mlazima sjaja, ruke koje su ljubile,
Kroz tamnu ponoć zemlje, izmeđ žilica smreke,
Ispod toliko bilja koje su svud sadile.

A te sam ruke negda toliko ljubio,
Osetio im tad svežinu da spira glavobolju;
Trag divnih ruku pod knjigama se izgubio, -
No pređoše odjednom same u tajnu životnost bolju.

Odjednom u svom toku, probivši bok planina,
Izbiju te svetle reke ko zračni izvori;
Ko oganj daljnji kraj kog spavaju psi čobanina,
Ta prva plamena zvezda, na mračnom nebu, gori.

Rastko Petrović

****

Crno umorno popodne

Popodne je danas crno, umorno,
po dvoru pada mrak i plaču modre sjene,
koplje pogleda mog o sive se lomi stijene.

Koplje pogleda mog se lomi o stijene sive,
čađave, crne i tužne, bez perspektive.
Svjetiljka šumi i bolesni ginu glasovi
ptica,
u povorci plaču umorni večernji časovi
i pada tmica.

Krleža
 
Poslednja izmena:
bravo.

* * *

Jednoj devojci

Ne sviđa mi se vaših
Skrštenih ruku tromost,
Ni stidljiva vaša plašnja,
Ni spokojna skromnost.

Lik iz Turgenjevljevog romana,
Gordi ste, nežni i bez mana,
Ima u vama mnogo jesenje-neolujnog
Kao u aleji kad kruži lišće rujno.

Vi ne verujete nikad nikom
Dok sve ne uskladite sa svojim likom,
Vi nikad nećete krenuti nikud
Dok na mapi ne nađete put.

I taj lovac ludi vama tuđ je
Što vinuo se uz strmu stenu
I pijan od sreće i nejasne tuge
Pravo u sunce šalje strelu.

Nikolaj Gumiljov
 
verovatno je neko stavio

lep i nežan stih

za moju dušu



Vladislav Petkovic Dis - Pijanstvo
Ne marim da pijem, al` sam pijan često.
U graji, bez druga, sam, kraj pune čaše.
Zaboravim zemlju, zaboravim mesto
Na kome se jadi i poroci zbraše.

Ne marim da pijem. Al` kad priđe tako
Svet mojih radosti, umoren, i moli
Za mir, za spasenje, za smrt ili pak`o,
Ja se svemu smejem pa me sve i boli.

I pritisne očaj, sam, bez moje volje,
Ceo jedan život, i njime se kreće;
Uzvik ga prolama: "Neće biti bolje,
Nikad, nikad bolje, nikad biti neće."

I ja žalim sebe. Meni nije dano,
Da ja imam zemlju bez ubogih ljudi,
Oči plave, tople kao leto rano,
Život u svetlosti bez mraka i studi.

I želeci da se zaklonim od srama,
Pijem, i zaželim da sam pijan dovek;
Tad ne vidim porok, društvo gde je čama,
Tad ne vidim ni stid što sam i ja čovek.
 
I ja volim Disa, ovu pesmu naročito.
****

I tvrda, hladna reč je pala

I tvrda, hladna reč je pala
Na žive grudi, kocka jada.
Svejedno, sve sam to već znala
I smirit’ ću se, bar se nadam.

Još mnogo posla predstoji meni:
Treba i spomen da posivi,
Treba, da duša okameni,
Učiti opet kako da živim.

Svejedno, vrelo šumi leto,
Kao da praznik neko slavi.
Odavno ja sam znala sve to,
I pustu kuću i dan plavi.

Ljubomoran, nemiran

Ljubomoran, nemiran, ali ne od grubih
Voleo me je kao svoje kosti
Ali moju belu pticu ubi
Da ne bi pevala o prošlosti
O zalasku uđe u moju sobicu:
''Voli me, smej se, piši stihove!''
A ja zakopah veselu pticu
Iza starog bunara, pokraj jove
Obećala sam da neću plakati
Ali srce pretvorih u stenje
I, čini mi se da su moji sati
Ispunjeni pesmom ptice ubijene


Ana Ahmatova
 
Ђура Јакшић

Отаџбина

И овај камен земље Србије,
Што претећ сунцу дере кроз облак,
Суморног чела мрачним борама,
О вековечности прича далекој,
Показујући немом мимиком
Образа свога бразде дубоке.

Векова тавних то су трагови,
Те црне боре, мрачне пећине;
А камен овај, ко пирамида
Што се из праха диже у небо,
Костију кршних то је гомила
Што су у борби протиб душмана
Дедови твоји вољно слагали,
Лепећи крвљу срца рођеног
Мишица својих кости сломљене, -
Да унуцима спреме бусију,
Оклен ће некад смело презирућ
Душмана чекат чете грабљиве.

И само дотле, до тог камена,
До тог бедема -
Ногом ћеш ступит можда , поганом!
Дрзнеш ли даље? ... Чућеш громове
Како тишину земље слободне
Са грмљавином страшном кидају;
Разумећеш их срцем страшљивим
Шта ти са смелим гласом говоре,
Па ћеш о стења тврдом камену
Бријане главе теме ћелаво
У заносноме страху лупати!
Ал један израз, једну мисао,
Чућеш у борбе страшној ломљави:
"Отаџбина је ово Србина!"
 
Carol:

(Nikolaju Gumiljovu)

znam da je ona bila u braku s njim,
ali ne uspevam već duže da nađem neku njegovu zbirku,
čak i na internetu ima vrlo malo njegovih pesama.
(ili ja ne znam gde da gledam.)

****

Noć duža od snova

Pevam da mi dan ovaj ne ode u priviđenja.

Tol’ko se minulog leta srušilo sunčanih jata,
toliko zvezdane vatre u oči prazne od bdenja,
da obnevideh odjednom pod pljuskom ognja i zlata
i glava mi se pomuti od nenadnog pomračenja.

Pa tek što sam sveo oči da se od bola umire,
zaiskah opet da vidim, još jednom, visoke boje,
al Sunca više ne beše: crni se koluti šire
i samo na obalama iskre se poslednje roje.

Ne znadoh da je s vidika odavno Sunce klonulo,
jer skitah spuštene glave jedino bleskom zanesen,
i ne slutih a je leto u svoju sen utonulo,
da je noć duža od snova i da se smrknula jesen.

Pa prihvatih se za granu, tražeći od nje spasenja.
‘Grana je, grana je!’ - šanuh. O, našto ta
iskušenja?

Nasmej se da ti dan ovaj ne ode u priviđenja!

Nebeskih svetlila nema, al pomrčinom ne bludim,
jer sam tog zlatnog leta toliko sjaja skupio
da mi se već kazivalo da mesto zora ja rudim
i da svud razlivam sjajnost koju sam s neba upio.

Budim se, a iz mog tela, gle, svetlost sama izvire!
Pođem li, pod mojim hodom zračna se staza stvara,
preda mnom sva ustreperi, ali već za mnom umire,
a istkana je od mora, i sva je od nebeskog žara.

Izdignem ruku ka nebu - u tavnom srcu svemira
novoizniklo sazvežđe od moje šake zablista.
Oslonim li se na stablo, zapitam se pun nemira
da l krošnja mog krvotoka il srebrom maslina lista.

Ko kuca? Je li to damar u grani jesenjeg zrenja,
il moje udara srce, već ludo od uzbuđenja?

Pa ridaj da ti dan ovaj ne ode u priviđenja!

I vidim da, osim mene, svuda zare iz polutame
dozivi, bilje i stenje, i luče svetlost ko u snu.
I plime morske promatram kako se varniče same
i dime sumpornim sjajem kad međe kopna zapljusnu.

Sve što se napilo sunca - rasipa zračenja noću.
Glas prhne, a za njim sjaji, još dugo, drhtava struna.
Kroz lišće mraka bukti po grumen Sunca u voću,
a mesto Meseca greje svakog drveta kruna.

Negdašnja sazvežđa više s neba dažditi neće,
al druga, okolo mene, sada nad zemljom lete:
iz tame smokve i nara zvezdano kolo uzleće
i mladu Putanju Mlečnu maslina od granja plete.

Varnicu hvatam u letu, sav skrhan s nepoverenja:
svitac mi na dlanu gori. Ne, neću ja snoviđenja!

Zastrepi da ti dan ovaj ne ode u priviđenja!

Kamen li dohvatim rukom - iskra u njemu sneva,
i tinja u svakom cvetu po jedan ugarak skriven.
Žut odsjaj ilinskih munja u grudima mi još ševa
i sav sam od mesečine i sav od sunca saliven.

I vidim: gube se međe između noći i dneva,
Moj život, zvezde i bilja prominu u magnovenju,
al istrajaću sve dotle dok sjaj iz mene izgreva
da opet prigrlim Sunce pri njegovome rođenju.

Ja ću ga čekati mirno da put prevali do mene,
no ako mi pre te zore crn dvojnik Sunčev zasja,
pašću u njegovoj senci pod kojom sve mre i svene,
al umiranje će moje i njegov mrak da obasja.

Pa zato ne strepim više od potpunog uništenja,
jer mojim prestankom zračim i Sunčev dvojnik se
menja

…I pevam da mi čas ovaj ne ode u priviđenja.

Milan Dedinac
 
Poslednja izmena:
znam da je ona bila u braku s njim,
ali ne uspevam već duže da nađem neku njegovu zbirku,
čak i na internetu ima vrlo malo njegovih pesama.
(ili ja ne znam gde da gledam.)

prvi prevod pesama gumiljova kod nas (kakav-takav) je objavljen, čini mi se, krajem devedesetih. zbirka se zove 'lomača' (našao sam je pre nekoliko godina u gradskoj biblioteci u knez mihailovoj, dok po knjižarama nema ni gumiljova, ni mandeljštama). postoji nekoliko 'antologija' ruske poezije dvadesetog veka u kojima se nađe poneka pesma, ali uglavnom preovladava majakovski, pasternak i tako, pesnici oktobra. na internetu postoji ceo njegov opus na ruskom, a jedino na šta sam ja naišao sem toga, bili su pojedini kišovi prevodi ('šuma' i pesma koju sam gore postavio) i 'rasipačica zvezda'. njegovo ime se provlači na par mesta kod nabokova, koji navodi da je, arogantnog aristokratskog držanja sa mladalačim poletom ka putovanjima, africi i lavovima, gumiljov bio omiljeni pesnik za adolescente. kod kiša u 'grobnici za b.d.', u pripoveci 'kratka biografija a.a.darmolatova', iza čijeg imena se krije pesnik mihail aleksandrovič zenkevič, koji je 1948. preveo 'gorski vijenac' - 'uz greške i netačnosti, bez pravog pjesničkog dara, zenkevič i njegov prepjev danas imaju samo istorijski značaj' (r.marojević), što se poklapa sa kišovom verzijom, kao i saznanje da je upravo on 'otkucao' gumiljova. kod njega je kopija izveštaja u kom se nalazila lista učesnika u tagancev zaveri - mnogi su bili zenkevičevi poznanici. đeržinski je pokrenuo krvavu mašineriju, a polupismeni boljševici nisu pravili razliku.

inače, imam mandeljštamovu zbirku 'tristia' u prevodu miljkovića, kad budem došao kući prekucaću i to.
 
Perom papir trovati i sjeći
grijem ti ga pod rukom što luta
Spomenuću te noćas bezbroj puta
I slušati pod prozorom zimu kako plače
Ranjavajući tišinu...
 
I po ko zna koji put na forumu:

A ja cu ti draga opet reci tada
otuznu pesmu o ljubavi.
Kako ceznem i stradam i ljubim te,
mada u tom trenu ne osecam tako.

Iskrena pesma, Milan Rakic

I jedna od omiljenih:

Paris at night

Tri sibice upalih u noci.
Prvu da ti vidim lice.
Drugu da ti vidim oci.
Trecu da ti vidim usta.
I citava tama da se toga secam,
dok te u narucju stezem srecan.

Zak Prever

ili pak:

Doručak

Sipao je kafu
U šolju
Dolio mleko
U šolju sa kafom
Promešao
Kašičicom
Popio belu kafu
I spustio šolju
Ne govoreći ništa
Zapalio
Cigaretu
Pravio kolute
Dima
Otresao pepeo
U pepeljaru
Ne govoreći mi ništa
Ne gledajući me
Digao se
Stavio šešir
Na glavu
Obukao
Kišni mantil
Jer je padala kiša
I izašao
Na kišu
Bez reči
Bez pogleda
A ja sam
Zarila glavu u ruke
I plakala.

Prever
 
prvi prevod pesama gumiljova kod nas (kakav-takav) je objavljen, čini mi se, krajem devedesetih. zbirka se zove 'lomača' (našao sam je pre nekoliko godina u gradskoj biblioteci u knez mihailovoj, dok po knjižarama nema ni gumiljova, ni mandeljštama).

da nije tu zbirku 'lomača' prevodio neki vladimir jagličić
(mislim da sam naletela na njegovo ime negde kad sam čitala o prevodu gumiljova)?

postoji nekoliko 'antologija' ruske poezije dvadesetog veka u kojima se nađe poneka pesma, ali uglavnom preovladava majakovski, pasternak i tako, pesnici oktobra. na internetu postoji ceo njegov opus na ruskom, a jedino na šta sam ja naišao sem toga, bili su pojedini kišovi prevodi ('šuma' i pesma koju sam gore postavio) i 'rasipačica zvezda'.

da, našla sam ja mnogo pesama na ruskom,
ali ne znam nijedan dobar translator na netu da bih nekako mogla da pročitam,
sve je nekako sklepano ili mi se samo čini. :roll:
a to što je d.k. prevodio nisam.


kod kiša u 'grobnici za b.d.', u pripoveci 'kratka biografija a.a.darmolatova', iza čijeg imena se krije pesnik mihail aleksandrovič zenkevič, koji je 1948. preveo 'gorski vijenac' - 'uz greške i netačnosti, bez pravog pjesničkog dara, zenkevič i njegov prepjev danas imaju samo istorijski značaj' (r.marojević), što se poklapa sa kišovom verzijom, kao i saznanje da je upravo on 'otkucao' gumiljova. kod njega je kopija izveštaja u kom se nalazila lista učesnika u tagancev zaveri - mnogi su bili zenkevičevi poznanici. đeržinski je pokrenuo krvavu mašineriju, a polupismeni boljševici nisu pravili razliku.

ja nikako da uzmem tu knjigu.
mislim da nemam dovoljno predznanja.



ovu posebno volim:

Poruka

Vrata koja je neko otvorio
Vrata koja je neko zatvorio
Stolica na koju je neko seo
Mačka koju je neko pomilovao
Voće koje je neko zagrizao
Pismo koje je neko pročitao
Stolica koju je neko oborio
Vrata koja je neko otvorio
Put po kome još neko trči
Šuma kojom neko prolazi
Reka u koju neko skače
Bolnica u kojoj neko umire.
 
Izvinite ako je neko već napisao.

jeste, d.maksimović, ali nema veze.

da nije tu zbirku 'lomača' prevodio neki vladimir jagličić
(mislim da sam naletela na njegovo ime negde kad sam čitala o prevodu gumiljova)?

moguće da je on, zaista nisam zapamtio ime (inače slabo pamtim imena).
ono što mi je, ipak, ostalo u sećanju, bila je jedna rečenica iz predgovora koji je napisao dotični gospodin, parafraziram - 'zbog toga francuska nije izrodila nijednog značajnog pesnika u XX veku. neko bi rekao - tako im i treba, kad su stvorili nadrealizam'

itd. sličan difamatorski daltonizam.

da, našla sam ja mnogo pesama na ruskom,
ali ne znam nijedan dobar translator na netu da bih nekako mogla da pročitam,
sve je nekako sklepano ili mi se samo čini. :roll:

haha. :D
veruj mi, to nema smisla.
prevod pesme je kao žena. ili je lepa, ili je verna. :P

a to što je d.k. prevodio nisam.

http://www.okf-cetinje.org/OKF-Nikolaj-Gumiljov-Suma_344_1

(mislim da je to iz knjige 'život, literatura' ili nekog sličnog op.posth. d.k.)

ja nikako da uzmem tu knjigu.
mislim da nemam dovoljno predznanja.

eh, ako tako gledaš,
kiš je i govorio u nekom intervjuu o savršenom čitaocu koji bi bio upoznat sa svim činjenicama, tako da može da uživa u obradi materijala.

tako sam se ja, prvi prvom čitanju, više divio sižeu nego njegovoj obradi, a onda se upoznao sa građom (sledi spisak od bogapitajkolko knjiga, prvo što mi pada na pamet je borhes - 'univerzalna istorija beščašća', zatim roj medvedev - 'neka istorija sudi' (on je skoro objavio knjigu pod naslovom 'ko je ovde lud'), džojs, (ovo postaje čorba) solženjicin, šalamov - 'priče sa kolime' (što je teško naći), štajner - '7000 dana u sibiru' (nemoguće naći), itd, a to je ono što je kiš svesno uneo u tekst. ), tako da mi je perspektiva bila potpuno drugačija pri svakom narednom čitanju.

a zamisli tek ovako nešto:

INELUCTABLE MODALITY OF THE VISIBLE: AT LEAST THAT IF NO MORE, thought through my eyes. Signatures of all things I am here to read, seaspawn and seawrack, the nearing tide, that rusty boot. Snotgreen, bluesilver, rust: coloured signs. Limits of the diaphane. But he adds: in bodies. Then he was aware of them bodies before of them coloured. How? By knocking his sconce against them, sure. Go easy. Bald he was and a millionaire, maestro di color che sanno. Limit of the diaphane in. Why in? Diaphane, adiaphane. If you can put your five fingers through it, it is a gate, if not a door. Shut your eyes and see.

Joyce, Ulysses

:arrow:

INELUCTABLE MODALITY OF THE VISIBLE:

jer je aristotelova ideja, izložena u delu 'o čulima', da suština opaženog predmeta nije sadržana niti u obliku niti u boji opažajne slike.

Snotgreen, bluesilver, rust: coloured signs.

ponovo aristotel. boja je ono što omogućava da predmeti budu opaženi čulom vida.

Limits of the diaphane. But he adds: in bodies.

i još jednom. hattrick.
'boja je granica prozirnog u svakom telu'.

Then he was aware of them bodies before of them coloured. How?

circulus vitiosus.
odnosno - ako se predmeti opažaju bojom, a boja se određuje predmetom - kako?

dedalusov dvojnik daje odgovor:

By knocking his sconce against them, sure.

tako što je glavurdom tresnuo o njih, svakako.

Bald he was and a millionaire,

tradicionalne predstave o aristotelu.

maestro di color che sanno

dante, 'l'inferno'.

itd. naravoučenije, treba ti šuma fusnota da bi se snašla. postmoderna.



p.s. lažem za štajnera - http://rapidshare.com/files/283488377/SK-_7DUS.rar . evo.
 
Crnjanski - Trag

Želim
da posle snova
ne ostane trag moj na tvom telu

Da poneseš od mene samo
tugu i svilu belu
i miris blag...

puteva zasutih lišćem svelim
sa jablanova.


Dis - Orgije

Pijemo nas nekoliko propalih ljudi
I polusvet:
Bez svega, i bez radosti; mada nam grudi
Ceznu za cvet.

Zvuci violina, vino, jak dodir zena
Daju nam pir,
Al' svuda se krecu senke mrtvih vremena,
Umrli mir.

Muzika s pesmom pruza nam stare jauke,
Opela trag;
Zgrljaj, za navek skrstene ruke
I zivot nag.

U samoci nam stanuje, k'o u cutanje,
Veliki strah;
Bez leka smo. S nama tu je, nocu i danju,
Ledeni dah.

U igri, u pupoljcima trazimo besno
Izraza, sna;
Placemo mrtvim sto je u paklu tesno,
Kad nema dna.

Jer svaki zivi u grobu svom, samo sto nece
Da vidi grob,
Ni svoje dane, sto gore k'o mrtvom svece,
Ni svoju kob.

Pijemo s usta i casa. Mastom ludila
Stvaramo zrak;
Sve nas je dovela tajna sto nas ubila,
Otkala mrak.

Pijemo nas nekoliko propalih ljudi
I polusvest;
I znamo, radost ne moze da se probudi,
Opao cvet.




Mika Antic - Epilog


ovo nije ispovest.
ovo je gore nego molitva.

hiljadu puta od jutros
kao nekad te volim.
hiljadu puta od jutros
ponovo ti se vracam.

hiljadu puta od jutros
ja se ponovo plasim
za tebe,
izgubljenu u vrtlogu geografskih karata,
za tebe,
podeljenu kao plakat
ko zna kakvim ljudima.

da li sam jos uvek ona mera
po kojoj znas ko te boli?
po kojoj znas koliko su pred tobom
svi drugi bili goli?

ona mera po kojoj znas ko te otima,
a ko placa?

da li sam jos uvek
medju svim tvojim zivotima
onaj komadic najcistijeg oblaka u grudima,
i najkrvavijeg saca?
previse bi bilo da stavljam celu pesmu..


Mika Antic - Expres za sever


Mozda niko nije umeo da te zeli ovako
kao ja nocas.

Tvoje ruke bele kao samoca.
Tvoja bedra sa ukusom platna i voca.
Tvoj malo sustavi glas.

Sa nosom decackim prilepljenim
uz okno vagona,

nejasan samom sebi
kao oprostajno pismo padavicara,

i cudno uznemiren toplinom
kao razmazen pas,

putujem, evo, putujem
da natrpam u glavu jos neslucene predele,
da drvecu pozelim najlepsu laku noc
na svetu,

da se vrtim kao lisce,
kao vetar po travnjacima,
kao zvezde i ptice.

Da malo nemam plan.

Da imitiram klavijature,
liftove
i okean.

Da zaboravim ruku na tvom struku.
I lice uz tvoje lice


Milan Kundera - Zasto si tako lepa

Zašto si tako lepa?
Ne budi tako lepa
Hoću da budeš od mesa,
ne od sunčevog sjaja.

Zašto si tako lepa?
Kad bi bar imala pege
da ih večno po tvome licu skupljam.
Kad bi bar bila razroka!
Celog života bih na kolenima
ubeđivao razroko oko.
Ali ti si lepa.

Da, od sunčevog si sjaja.
Ali ja ne mogu stalno živeti u tom sjaju.
Ne mogu na pozornici živeti
Sve mi se vidi.
Svaka moja ružnoća.
Svaki posrtaj.
Ne mogu živeti pod reflektorom.
Shvati to.

Nemoj plakati.
Ne mogu živeti sa tobom.
Suviše si lepa.

:heart:
 
jeste, d.maksimović, ali nema veze.

:lol:

moguće da je on, zaista nisam zapamtio ime (inače slabo pamtim imena).
ono što mi je, ipak, ostalo u sećanju, bila je jedna rečenica iz predgovora koji je napisao dotični gospodin, parafraziram - 'zbog toga francuska nije izrodila nijednog značajnog pesnika u XX veku. neko bi rekao - tako im i treba, kad su stvorili nadrealizam'

simpatičan gos'n.

haha. :D
veruj mi, to nema smisla.
prevod pesme je kao žena. ili je lepa, ili je verna. :P

hahhah. xD

http://www.okf-cetinje.org/OKF-Nikolaj-Gumiljov-Suma_344_1

(mislim da je to iz knjige 'život, literatura' ili nekog sličnog op.posth. d.k.)

hvala.


eh, ako tako gledaš,
kiš je i govorio u nekom intervjuu o savršenom čitaocu koji bi bio upoznat sa svim činjenicama, tako da može da uživa u obradi materijala.

tako sam se ja, prvi prvom čitanju, više divio sižeu nego njegovoj obradi, a onda se upoznao sa građom (sledi spisak od bogapitajkolko knjiga, prvo što mi pada na pamet je borhes - 'univerzalna istorija beščašća', zatim roj medvedev - 'neka istorija sudi' (on je skoro objavio knjigu pod naslovom 'ko je ovde lud'), džojs, (ovo postaje čorba) solženjicin, šalamov - 'priče sa kolime' (što je teško naći), štajner - '7000 dana u sibiru' (nemoguće naći), itd, a to je ono što je kiš svesno uneo u tekst. ), tako da mi je perspektiva bila potpuno drugačija pri svakom narednom čitanju.

o, bože. ne znam kad ću se nakaniti..:lol:


itd. naravoučenije, treba ti šuma fusnota da bi se snašla. postmoderna.

'život i smrt izgovaram s fusnotom.'


zahvaljujem još jednom. : )

Nadrealista:
a i đe bi ga druđe našao.

hah, mislim đe,zaista.

@honey colored eyes

sjajan izbor ;)
 
Natura Morte

A l’horizon jedna ptica
A u tanjuru hladna pizza.

Sunce zalazi, sjedim u shadow
takvoj se sreći nisam nado;
takvoj se nisam nadao sreći
(evo stiže i batak pileći)

Uskoro ću Herren und Damen,
prileći
zauvijek
pod ciklame(n).

Amen.

Jean Slamni.
 
Sećanje na šetnju sa Andre Bretonom

Video sam najboljeg prijatelja
kako dubi ulicama grada
Svim ulicama i gradom jedne večeri
Dugačak tunel svoje tuge

On je nudio
Ženama
Ružu jednu odabranu
Ružu nad ružama
Sličnu pijanstvu zeđ nezasićena

Molio ih je smerno
Da prime
taj mali nezaboravak
Ružu blistavu i smešnu
U ruci koja misli
Ruci rascvetanoj.

Pol Elijar
 
Možda te niko nikad neće ovako tesno grliti,
uznemirenu i belu,
ovako presno,
šašavo,
i sumanuto
i riđe.

Možda ti niko nikad neće ovako u krvotok uliti
poslednju nežnost celu
i ne umeti nikad iz tebe da izađe.

Možda nikada više nećeš ovako divno truliti
u običnom hotelu,
penjući se samo kad znaš da siđeš.

Ti si najukusnija krv sveta koju sam upio hlebom
mog mrkog dlakavog trbuha.

Ti si so sa oteklih usana
koje smo oljuštili očnjacima
i prosuli po mojim ramenima i tvojim dojkama.

Ti si najbeskonačnije,
najubitačnije nebo kraj mog rumenog uha.

Ti si najbesraminija devojka
koju sam sreo među ženama
i najstidljivija žena koju sam sreo među devojkama.
__________

Možda nikada niko nije uspeo da te želi ovako
kao ja nocas:
tvoje ruke bele kao samoća,
tvoja bedra sa ukusom platna i voća,
tvoj malo šuštavi glas…

Sa nosom dečački zalepljenim uz okno vagona,
nejasan samom sebi, kao oproštajno pismo padavičara
i čudno uznemiren toplinom kao razmažen pas,

putujem,
evo,
putujem da natrpam u glavu neke neslućene predele.
Da drveću poželim najlepšu laku noć na svetu.
Da se vrtim kao lišće,
Zvezde
i Ptice.

Da malo nemam plan.

Da imitiram klavijature,
liftove
i okean.

Da zaboravim ruku na tvome struku
i lice uz tvoje lice.
________

Ovo nije ispovest.
Ovo je gore nego molitva.
Hiljadu puta od jutros kao nekad te volim.
Hiljadu puta od jutros ponovo ti se vraćam.
Hiljadu puta od jutros ja se ponovo plašim
za tebe, izgubljenu u vrtlogu geografskih karata,
za tebe,
podeljenu kao plakat ko zna kakvim ljudima.

Da li sam jos uvek ona mera
po kojoj znaš ko te boli
i koliko su pred tobom svi drugi bili goli?

Ona mera po kojoj znaš ko te otima
i ko plaća?

Da li sam još uvek među svim tvojim životima
onaj komadić najplavljeg oblaka u grudima
i najkrvavijeg saća?

Morao sam da izmislim da si nešto sasvim,
sasvim trajno.
Drukčije ne bih izdržao
okovan u ova usijana rebra.

A o meni ne pitaj.
Ko sam ja?
Niko.
Trava.
Ja sam rođendan slona,
i smrt mrava,
na istoj slamarici.
Zaista,
ti mene tako divno ne znaš.
Hiljadu prašuma češlja kosu
u mom ušećerenom oku.
Sanjam te sa tugom, noćima,
kao vojnik tuđu pornografsku sliku...

Sad više ništa nemam.
Samo ovo srce,
ogromno,
gadno,
i gladno.
Ovo je rezervat divljih bubnjeva
i hipnotisani zoološki vrt.
Pokazaću ti nilske konje moje tuge.
Zebre moje neozbiljnosti.
I majmune moga pijanstva.

Tebe, zaista, niko nije želeo
ovako stravično, kao ja noćas.

Mika Antić
 
SVAKIDAŠNJA JADIKOVKA

Kako je teško biti slab,
kako je teško biti sam,
i biti star, a biti mlad!

I biti slab, i nemoćan,
i sam bez igdje ikoga,
i nemiran, i očajan.



I gaziti po cestama,
i biti gažen u blatu,
bez sjaja zvijezde na nebu.

Bez sjaja zvijezde udesa,
što sijaše nad kolijevkom,
sa dugama i varkama.

- O Bože, Bože, sjeti se
svih obećanja blistavih,
što si ih meni zadao.

O Bože, Bože, sjeti se
i ljubavi, i pobjede,
i lovora, i darova.

I znaj da Sin tvoj putuje
dolinom svijeta turobnom
po trnju i po kamenju,

od nemila do nedraga,
i noge su mu krvave,
i srce mu je ranjeno.

I kosti su mu umorne,
i duša mu je žalosna,
i on je sam i zapušten.

I nema sestre ni brata,
i nema oca ni majke,
i nema drage ni druga.

I nema nigdje nikoga
do igle drača u srcu
i plamena na rukama.

I sam i samcat putuje
pod zatvorenom plaveti,
pred zamračenom pučinom,

i komu da se potuži?
Ta njega niko ne sluša,
ni braća koja lutaju.

O, Bože, žeže tvoja riječ
i tijesno joj je u grlu,
i željna je da zavapi.

Ta besjeda je lomača
i dužan sam je viknuti,
ili ću glavnjom planuti.

Pa nek sam krijes na brdima,
pa nek sam dah u plamenu,
kad nisam krik sa krovova!

O Bože, tek da dovrši
pečalno ovo lutanje
pod svodom koji ne čuje.

Jer meni treba moćna riječ,
jer meni treba odgovor,
i ljubav, ili sveta smrt.

Gorak je vijenac pelina,
mračan je kalež otrova,
ja vapim žarki ilinštak.

Jer mi je mučno biti slab,
jer mi je mučno biti sam
(kada bih mogo biti jak,

kada bih mogo biti drag)
no mučno je, najmučnije
biti već star, a tako mlad!
 
Smiraj

Setim se, kako su u ljubavi,
dragi prvi dani.
Kad su ruke tople,
kad se oči slede,
preletajući one kolutove blede,
oko usana...

Što drhte, protkani,
mutnom tišinom,
u kojoj su osmeh i tuga pomešani
nesigurno i tamno.

Klatno zvona
teško i tmurno
u grudi udara me.

Tad se dižem,
i, u mutna oka prozora,
puna sitnih glasova večeri,
šapućem, nesigurno,
i moje ime.

Miloš Crnjanski
 
Nocas bih mogao napsiati stihove

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Napisati, na primer:
"Noć je posuta zvezdama,
Trepere modre zvezde u daljini.
Noćni vetar kruži nebom i peva."

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Voleo sam je,
a ponekad je ona i mene volela.

U noćima kao ova bila je u mom naručju.
Ljubih je, koliko puta,
ispod beskrajnog neba.

Volela me, a ponekad i ja sam je voleo.
Kako da ne volim njene
Velike nepomične oči.

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Misliti da je nemam,
osećati da sam je izgubio.

Slušati noć beskrajnu,
još mnogo dužu bez nje.
I stih pada na dušu kao rosa na pašnjak.

Nije važno što je moja ljubav ne sačuva.
Noć je posuta zvezdama i ona nije uza me.

To je sve. U daljini neko peva. U daljini.
Duša je moja nesrećna što ju je izgubila

Kao da je želi približiti moj pogled je traži.
Srce je moje traži, a ona nije uza me.

Ista noć u belo odeva ista stabla.
Ni mi, od nekada, nismo više isti.

Više je ne volim, sigurno,
ali koliko sam voleo!
Moj glas je tražio vetar da takne njeno uvo.

Drugome. Pripašće drugome.
Ko pre mojih poljubaca.
Njen glas i jasno telo. Njene beskrajne oči.

Više je ne volim, zaista,
no možda je ipak volim?
Ljubav je tako kratka, a zaborav tako dug!

I jer sam je u noćima poput ove
držao u naručju,
duša je moja nesrećna što ju je izgubila.

Iako je to poslednja bol koju mi zadaje
i poslednji stihovi koje za nju pišem.

P.Neruda
 
ČEZNEM

Čeznem da ti kažem najdublje reči
koje ti imam reći; ali se ne usuđujem,
strahujući da bi mi se mogla nasmejati.
Zato se smejem sam sebi i odajem
tajnu svoju sali.
Olako uzimam bol svoj,
strahujući da bi ti to mogla učiniti.

Čeznam da ti kažem najvernije reči
koje ti imam reći; ali se ne usuđujem,
strahujući da bi mogla posumnjati u njih.
Zato ih oblačim u neistinu,
i govorim suprotno onome što mislim.
Ostavljam bol svoj da izgleda glup,
strahujući da bi ti to mogla učiniti.

Čeznem da upotrebim najdragocenije reči
što imam za te; ali se ne usuđujem,
strahujući da mi se neće vratiti istom merom.
Zato dajem ružna imena i hvalim se svojom surovošću.
Zadajem ti bol, beojeći se
da nećeš nikada saznati šta je bol.

Čeznem da sedim mirno pored tebe;
ali se ne usuđujem; jer bi mi inače
srce iskočilo na usta.
Zato brbljam i ćaskam olako,
i zatrpavam svoje srce rečima.
Grubo uzimam svoj bol, strahujući
da bi ti to mogla učiniti.

Čeznem da te ostavim zauvek;
ali se ne usuđujem, strahujući da bi
mogla otkriti moj kukavičluk.
Zato ponosito dižem glavu
i dolazim veseo u tvoje društvo.
Neprekidne strele iz tvojih očiju
čine da je bol večito svež.
R. Tagore
:heart:
 
Obletao je oko mene

Obletao je oko mene
Za vreme mnogih meseca dana i časova
I stavio je najzad svoju ruku na moje grudi
Nazivajući me svojim malim malim srcem
Istrgao mi je obećanje
Kao što se istrže cvet iz zemlje
I zadržao ga u svome sećanju
Kao što se čuva cvet u zimskoj bašti
A ja
Zaboravila sam na svoje obećanje
I cvet je brzo svenuo
Oči su mu se iskolačile
Pogledao me je popreko
I uvredio teško
A drugi je došao i nije mi ništa tražio
Ali me je celu obuhvatio pogledom
U času za njega bila sam naga
Od glave do pete
I kad me je svukao
Dopustila sam mu da od mene čini šta hoće
A nisam znala ni ko je on.


Zak Prever

Pesme tuge

Tuga

Moja si verna pratilja,
čime da te nagradim
za sve ove godine vernosti

Bol

Nimalo te ne volim
Svakog gosta za tri dana dosta,
a ti si već predugo kod mene

Strah

Što te duže znam
Sve te se manje bojim
A znam te već jako dugo

Ljubav

Opisana u Bolu, Tugi i Strahu

Život

Život mi proždire mladost
A već se sprema da otegne
dane moje starosti
Nemam pravo da mrzim ikoga
Ali sudbina zato predmet je
Mog straha, očaja i mržnje

Vi koji mislite da čovjek
je hrabri kovač svoje sreće
očigledno još život niste okusili
sve je to laž, samo utjeha
Ne čekajte nakovanj i čekić
Već molite Boga da sve ovo što prije prođe

Pitanje

Ima li smisla čekati san
kada znaš da ti neće doći
može li iko usporiti vrijeme,
kada zna da će brzo proći
ima li smisla gajiti nade
kad nezahvalnost im dobro znaš
i pjevati sreći balade
kad do tebe joj nije stalo
I da li je smisao laž
što obavija sjene života
odsjaj zlatnog omota
sopstvenog očaja zabluda
I ima li smisao smisla?
I da li bi opasno bilo
bez utjeha životnih živjeti
što kriju životno sivilo
Prezrenih ljepota na hiljade
ti ludi svijete nudiš
ali sve su tamo zablude
jer upravo ti sudiš
ko na njih ima pravo
a za većinu ljudi one
ostaju samo san.
Ima li smisao smisla?

A.Kalinovnik

umetnost.
 

Back
Top