.... A za macice sam se vezala, sad ne znam kako da ih dam. Kako ih vi date?
Teško.
Već si uveliko trebala početi da tražiš udomitelje. Znaš kako to ide, neko čuje pa kaže drugome pa onda on trećem koji želi mačiće. To zna da potraje dok ne naiđeš na prave, ozbiljne ljude. Ja sam počinjala da ih nudim čim se mačići rode.
Obično sam udomljavala kod ljudi koje lično poznajem, ali ako je to nemoguće, onda najpre dobro proverim kandidata: da li zaista hoće mače ili će ga dati nekom detetu kao poklon, da li je i pre imao mačke, koliko će voditi računa o njima, da li je svestan da mačka nije igračka nego član porodice sa svim svojim pravima i izdacima.
Ako mogu, dovedem ga kod mene da upozna mačiće a i oni njega (a ja da diskretno ošacujem kako se ponaša prema macama), ako ne, onda ga zovem telefonom.
Ako je sve u redu, dogovorimo se da posle preuzimanja mačića ostanemo u kontaktu. To je vrlo važno jer mačići imaju svoje navike i lični karakter koji novi vlasnik još ne razume. Najbolje je ako posle 2 dana mogu macama da odem u posetu. Mačići se beskrajno obraduju, novom vlasniku uživo pomognem oko smeštaja i hrane, a i meni je savest mirna.
Posle još par puta zovem telefonom da čujem kako su se snašli i to je sve.
Ako bih primetila da se sa macom ne postupa po onim standardima koje smo dogovorli - ladno bih je vratila nazad.
Srećom, još se nije desilo da moram da ih vraćam...
Jedini put kad sam bez ikakvog daljeg ispitivanja pristala da mačići odu kod usvojitelja je bio kad je mačiće poželela "hronična" mačkarka. Kad sam joj istresla sve moje uslove, žena je rekla: "Ne brini, sve ja to radim, još im i pred spavanje pričam bajke..." Osvojila me žena totalno. Ali mačići nisu bili moji već kumini, i kad je došlo vreme da idu - a moja kuma obesila nos i kaže: "Ne mogu da ih dam, suviše sam vezala za njih."
I tako, sad ima 3 mačke koje spavaju sa njom na krevetu...