Evo, možeš da pitaš ovog iz Mrčajevaca. On ti je skroz pismen, i pravi je profajler: ima da ti prepozna praznu glavu ko ništa.
Inače, pravi sjajan roštilj, go do pasa, mastan od znoja i pivskog stomaka obraslog dlakama; kakav seda i za stol.
Apropo teme: đe me nađe? (da, Mrčajevci, ovo "đe" je zato što sam nepismena
) Ne mislim da je patrijarhat privilegija u današnje vreme, čak i tamo gde je još uvek zastupljen. Nekada, kad te je tvoj ćaća (Mrčajevci, obrati pažnju na nepismeno!..) imao pravo prodat u drugo selo za lanac zemlje i kravu šarulju, to je imalo određenog smisla. Danas, kad su većina muškaraca ili: ******, ili: metrosexualci; patrijarhat ti dođe ko sviranje onoj stvari. Ko poslednji bedem odbrane onih od tog pola koji nit zajahuju druge muškarce, nit briju noge. S druge strane, matrijarhat, a kako su me učili moji profesori istorije; kao takav nikad nije postojao. Odnosno, nije postojao u smislu kakvim ga većina doživljava. Matrijarhat
nije bio vladavina žene. Imaš plemena u americi koja su matrijarhalna i dan danas, i koja bi ti objasnila šta to u stvari znači.
Ne znači ono što većina podrazumeva.
Ono u šta ja verujem, jeste skroz politički nekorektno u današnje vreme, jer verujem u muške i ženske podele. Ja verujem da postoje poslovi koje žene ne bi trebale da rade, kao što postoje poslovi koje ne bi trebali radit muškarci. I, u principu, kad god danas čujem žene da se bacaju ciglama na patrijaraht, uvek sumnjam. Uvek se pitam
zašto se bacaju. Zato što ih je velik broj koji to radi iz skroz pogrešnih, a ličnih, razloga. Upravo su te i takve žene iznele feminizam na zao glas, i razlog zašto mi je teško da ga uzmem za ozbiljno.
Više.
Možda ima nekog smisla u teoriji da su muškarci danas ugrožena vrsta. Osveštene feministkinje će ti reć: pravo im budi, i fala bogu. (Mrčajevci, obrati pažnju na još jedno nepoznavanje pravopisa.) Reći će ti: najzad smo dočekale. Meni je to mišljenje ružno i mutantno, i poduprto maltene ničim
osim lezbejskog nepodnošenja muškaraca uopšte. Ja nemam problem s muškarcima, i u principu ih žalim. Muškarci se danas moraju mnogo više pazit nego žene; od eventualne političke nekorektnosti do sexualnog uznemiravanja koje im, možda, nije bilo ni na kraj pameti. Ali ih trenutni zakoni tako tumače. I, osim toga, ne volim taj osvetoljubivi ženski rezon: pravo im budi. Kome pravo? Muškarac je prirodni parnjak žene. Koja je logika da mu se svetim?
Možda bih mislila drukče (Mrčajevci, pozor!) da sam svoja rođena baba, i nemam pravo raspolagat svojom rođenom imovinom i štatijaznam sve ostalo. Ali nisam, i govorim u kontextu današnjice. Zapadne. Neka nesretnica u Iraku verovatno bi bila mnogo produktivnija na jednoj ovakvoj temi. Zato što mene, ovde, trenutno, danas, patrijarhat ne muči naročito. Najposle, plaćena sam bolje od svog muškog kolege na poslu.
Svakako da postoje ružne strane patrijarhata, ali mislim da se današnja žena većine takvih strana oslobodila, i da je taj fenomen danas mnogo veći problem muškarcima nego ženama.
Sutra, kad se probude, feministkinje će me gađat ciglom. Večeras, ako još uvek ide lajkovačkom prugom, Mrčajevci će ti pobrojati sve pravopisne greške koje sam napravila. Svaku rečenicu koju sam počela sa "ja", i svaku reč u koju sam ubacila degenerično američko "x", nauštrb čistote srpskog jezika; i svaki lokalizam koji sam upotrebila nasuprot školskog, bukvarskog srpskog.
Mnoge feministkinje su, prosto, idealisti. Mrčajevci su budala. Ako te zanima drugačiji osvrt na patrijarhat, onaj originalan, srednjevekovni, salemski; pitaj njega.
Nemoj primat srcu kad te nazove: snajka. To se tako radi u njegovim pasivnim krajevima.