Intro
Padobranci znaju zašto ptice pjevaju
Padobranstvo je posebna disciplina. Neki kažu sport. Ali to nije samo sport. Istina, ljudi se natječu, osvajaju medalje i titule, teže uspjehu. No oni ne treniraju padobranstvo. Oni ga žive. Osjećaju ga djelićem svoga bića. Dio su njega i ono je dio njih. Malo je stvari usporedivo sa skokom iz aviona. Sličan osjećaj može se postići samo u drugim X-tream sportovima. Mnogi govore kako je to samo izazivanje sudbine ili pak, pokušaj da se nekome nešto dokaže. Nijedan pravi padobranac, onaj kojemu je padobranstvo život, ne bi se s time složio. Što znači izazivati sudbinu? Jer ako ćemo tako razmišljati, možemo se strpati pod stakleno zvono. Ne treba se bojati života. A što se tiče dokazivanja… onda za svaku stvar u životu možemo reći isto. Ljudi naprosto nisu navikli na nesputanost, život u kojem se ne zaustavlja pred preprekama, nepostojanje fizičkih ograničenja, straha ili nervoze. I zato to nazivaju ludošću. A radi se samo o osjećaju izvanredne slobode, posvemašnje opuštenosti, osjećaju da ste dio prirode. Citiram: ''da je dobri Bog htio da čovjek ostane na zemlji, dao bi nam korijenje.''
Citat: ''padobranstvo nije samo stvar života i smrti… to je nešto mnogo važnije od toga.'' Skakanje mijenja sve; način življenja, nazore, prioritete. Baveći se ovim sportom počinjete osjećati veće poštovanje prema zraku, zrakoplovstvu, vremenu, prirodi. Na sve gledate drugim očima. Više niste zatvoreni u sivilu gradskih nebodera, užurbanost prometnica, anonimnosti ljudi koji hodaju oko vas i gledaju praznim pogledom pred sebe ili dolje, na cestu sivu poput njihovih misli. Upirete pogled prema gore i počinjete primjećivati bezbroj stvari koje nikad prije niste – plavetnilo i prozirnost neba, smjer i snagu vjetra, miris zraka. Očaraju vas oblaci, termika, ptice u letu. Dane više ne dijelite na lijepe i ružne, kišovite, već na čarobne, pogodne za skakanje i bijedne. Postanete svjesni snage prirode i koliko ste maleni spram nje. Unatoč tome puni ste nekog toplog, novopronađenog samopouzdanja. Upijate sve boje, mirise i zvukove oko sebe. Trzate se na svaki zvuk aviona jer vam trenutno pred očima bljesne slika vas u zraku.
Osjećate se ispunjeno, sretno, neograničeno.
Citiram: ''Zrak! Čovjek ima viziju letenja – ne tutnjajućeg micanja teškog malaksalog stroja, već tihe ljupkosti lebdenja na ispruženim rukama koja svima nama dolazi u snovima.'' I zato ljudi izlaze iz aviona. Jer, citiram: ''ako je vožnja avionom letenje, onda je vožnja brodom plivanje. Ukoliko želite iskusiti element, izađite iz vozila.''
U posljednjih 25 godina, psiholozi su zaključili kako bavljenje visokorizičnim sportom nije toliko negativno. Bruce Oglivie, profesor psihologije, proveo je istraživanje na 293 sportaša koji se bave rizičnim sportovima, uključujući padobrance, vozače utrka i akrobatske pilote, a služeći se testovima i intervjuima. Zaključio je kako su ljudi spremni na rizik orijentirani prema uspjehu, vrlo druželjubivi i otvoreni, natprosječni su u apstraktnim sposobnostima i superiorni po inteligenciji u odnosu na ostalu populaciju. On drži kako su ti sportaši rijetko nepromišljeni u svojim postupcima, već je njihovo prihvaćanje rizika hladno i proračunato. Procjenjuje kako 6% onih koji se bave rizičnim sportovima to čini iz bijesa ili dubokog osjećaja inferiornosti ili kako bi se dokazali. Ostalih 94% su emocionalno posve stabilni. Oglivie smatra kako su ti ljudi odrastali u ''go for it'' svijetu u kojem su bili trenirani da vjeruju kako se nešto može naučiti samo ako se pokuša, pa makar i izgubili. U međuvremenu, njihovim se prijateljima govorilo: ne čini to, ozlijedit ćeš se.
Ernest Hemmingway je rekao, citiram: '' Jedna je stvar biti u blizini smrti, znati (više ili manje) što je ona, a sasvim je druga tražiti je.'' No citiram: ''Mi smo prva generacija koja je u mogućnosti letjeti vlastitim krilima.'' Bilo bi šteta ne iskoristiti tu mogućnost.
Pat Works kaže kako je zrak još okrutniji nego more prema onima koji čine pogreške. S time će se svi padobranci složiti. Jer priroda je surova. Ne oprašta. Ali, ako odbacimo strahove i zadržimo poštovanje, eliminirat ćemo i velik dio pogrešaka.
Citiram: ''Zrak je tvoj prijatelj… pruža ti mogućnost lebdenja i stvara čarobne doline oblaka kojima se diviš i koje ti prave društvo dok padaš…
Dodirni zrak; može biti topao ili leden.
Osjeti ga; može biti toliko mekan da ne pruža nikakav otpor ili toliko tvrd da jedva možeš pomicati ruku…
Poslušaj ga. U školjci zvuči kao more. U slobodnom padu kao svi bjesovi Pakla.
Leti na njemu. Ikarus je letio; ti također možeš.
Zrak je pročišćena voda. Buddha je rekao da je Um poput neba. Nebo je nešto mistično što osjećaš dok padaš. Ponekad jašeš na vjetru. Ponekad padaš kao čekić. Osjetiti zrak znači jahati vjetar.''.
Na kraju, nudim Vam citat čovjeka koji se tijelom nikada nije digao u nebeske visine, ali je svojim umom oduvijek tamo prebivao. Njegove riječi, iako izrečene u vrijeme kada su avioni bili luda fantazija, u potpunosti izražavaju ono što svaki padobranac osjeća. Citiram: ''Ako si ikada probao letjeti, šetat ćeš zemljom pogleda uprtog k nebu – gdje si bio i gdje se čezneš vratiti.''. – Leonardo da Vinci
http://www.padobranstvo.hr/
. Cestitam na odlicnom snalazenju i organizaciji. Sto bi narod reko "Obelili ste obraz". 
Vi ste pravi primer da nikad ne treba odustajati, ma koliko delovalo neizvodljivo.
