Pre svega, posla
uvek ima.
Setio sam se jednog lika… Pre pet ili šest godina stao mi je auto na auto-putu, podigao sam haubu, proverio sam sve što sam ja znao i nije vredelo. Onda je do mene niotkuda dotrčao neki lik. Pita me jel može da pomogne. Pa može, ako umeš. Napolju je bio užasan pljusak, sedeo sam u kolima dok se on više od pola sata preznojavao nad motorom. I na kraju ga pitam za cifru i platim mu. Popričali smo, čovek je automehaničar bez posla. Ali je umeo sam da ga nadje. Stoji pored auto-puta i po kiši i po snegu i zaslužuje svako dobro koje ga snadje, jer ne čeka da mu neko nešto udeli.
Jel mogu ja ovde da nabrojim poslove koje sam radio a da to neko ne proglasi za sujetu? Znam da sam radio od srednje škole, na raspustu, dok su moji vršnjaci spavali... Dakle, u srednjoj školi – očitavanje električnih brojila, branje kukuruza, okopavanje kukuruza i šećerne repe, kopanje kanala. Posle toga, zaradjivao sam kao novinar, šanker, štander, fizikalac u diskoteci, DJ, majstor svetla&zvuka u pozorištu, amaterski glumac, fizikalac i pomoćnik tehnologa u fabrici hemije, saradnik-analitičar u agenciji za politikološka istraživanja, radnik službe obezbedjenja državne ustanove, operater u Vizi, vozač... Znam da sam nešto zaboravio
Dodaću ako se setim. I još sam zaradjivao kao individualni prodavac ilegalnih supstanci
Ako ovo čita neko od predstavnika organa reda, znajte da je zastareo zločin, da se ne trudite uzalud
To je bila velika, ali loša kinta.
I hteo sam da spomenem našeg prvog i velikog režisera, tvorca prvog igranog filma kod nas, Mihajlo Al. Popovića... Čovek je i u vreme kad je bio veliki režiser, kad su ga svi slavili, u pauzama snimanja bez problema i bez blama istovarivao ugalj i radio slične stvari.