Nikita Kulganov
Buduća legenda
- Poruka
- 37.589
Sire se glasine da ce NDH biti iskljucivo katolicka drzava te da ce, nakon obracuna sa Srbima i Zidovima, vlast obracunati i s muslimanima. Takve tvrdnje medju muslimanskim masama stvaraju zabrinutost. Nespokojstvo povecavaju i razni nezvanicni predstavnici vlasti, s izjavama poput Prosao je vakat turski, ili pjesmama A oj Ante [Pavelicu] odrijesi nam ruke, da pobijemo po Bosni Turke«.
Muslimani su u NDH proglaseni ''hrvatskim cvijecem'' sto je bio plan ustasa da se radi na asimilaciju Muslimana u Hrvate. Bili su u vladi NDH na visokim polozajima neki Muslimani, ali zapravo da njih niko nije ni birao i nisu predsatavljali Muslimane. Na pocetku rata jedan deo Muslimana je prisao partizanima, jos manji deo ustasama, a vecina se drzala sa strane. Muslimanska elita je odmah osudila ustaske zlocine prema Srbima pisuci brojne rezolucije Pavelicu. Pocinjeni su cetnicki pokolji Muslimana, a NDH nije htela da ih zastiti.Kao sto se moze videti na primeru Banja Luke da je stalno bilo trzavica izmedju Muslimana i ustase tokom celog rata , a dolazilo je cak i do medjusobnog obracunavanja, takva situacija je bila vise manje u svim gradovima BiH. Srbi su prekrstavni i prelazili u katolicanstvo, ali su imali puno problema od strane ustasa ako bi hteli da predju na Islam, tako da su verski imai protestovali zasto se Srbi teraju da predju u katolicanstvo, a ne mogu da predju u Islam ? Posle potpisivanjem sporazuma o saradnji izmedju vlasti NDH i cetinika, jos je vise doprinelo nepoverenju Muslimana prema NDH. Musimani su hteli da se BiH izdvoji iz NDH i formira kao posebna drzava, poslat je i memorandum Hitleru o jihovom zahtevu. Tako da vecina Muslimana za vreme rata nije podrzavala NDH, a vremenom je vecina podrzala partizane.
Ustaški pokret Ante Pavelića i dijela njegovih istomišljenika (Mile Budak, Mladen Lorković) intenzivno propagirati pripadnost muslimana hrvatskoj naciji, po načelima pravaške percepcije BiH kao hrvatske povijesne zemlje. Percepcija muslimana kao dijela hrvatskog naroda temeljila se u ustaškom pokretu na više tvrdnji, gdje su osim narodnog jezika isticane uspomene iz prošlosti, kultura i zajednički zemljopisni prostor, odnosno etnički teritorij koji će postati koncept velikohrvatskog prostora. To je načelo posebno isticano 1941., kada su naglašavani suverenost hrvatske države i neprekinuti kontinuitet hrvatske državnosti koji uključuje BiH, kao i rasna teorija o bosanskim muslimanima kao najčišćem dijelu hrvatskog naroda. Kontekst krvi i srodstva ustaška je propaganda često upotrebljavala pri naglašavanju hrvatstva bosanskohercegovačkih muslimana. Homogenost ost po rasi i distinktivnost po vjeri bili su ključ ustaške definicije hrvatske nacije. Također, teritorij Bosne istican je kao »zemlja-jezgra«, »srce« hrvatske države.
Djelovanje najistaknutijih muslimana koji su prihvatili hrvatsku naciju te kao takvi postali muslimanska politička elita u NDH, od Ademage Mešića i Džaferbega Kulenovića do ustaških ministara Mehmeda Alajbegovića, Hakije Hadžića, Osmana Kulenovića, Mehe Mehičića i Hilmije Bešlagića. Analizom muslimana u vladajućoj strukturi NDH zaključuje kako oni nisu uspjeli nacionalizirati široke muslimanske mase u hrvatskom smislu, pa su one ostale indiferentne prema hrvatskom nacionalizmu te pogotovo prema ustaškom pokretu. Propast NDH politički je otrijeznila većinu muslimanskih političara koji su bili vezani uz ideju o pripadnosti muslimana hrvatskoj naciji te ih nagnala da političke i nacionalne ideje isključivo vežu uz identitet Bosne, kao zemlje matice bosanskih muslimana.
Pravo poglavlje o Ademagi Mešiću predstavlja jedinstveni slučaj reprezentanta kontinuiteta između hrvatskog nacionalizma i bošnjačkog identiteta. Mešić, jedan od najistaknutijih promicatelja posvemašnje reforme društva bosanskohercegovačkih muslimana, prihvatio je ideologiju nacionalizma kao pozitivnu vrijednost progresivnog Zapada, odijelivši pojam vjere od pojma nacije, što je bilo revolucionarno za sredinu u kojoj je živio. To ga je dovelo u sukob s muslimanskim konzervativcima, pripadnicima izrazito turkofilski nastrojene vjerske inteligencije. Uspostavom NDH Mešić se uspinje na najviše političke položaje u ustaškom pokretu i državi, ali njegovo oduševljenje za NDH naglo je splasnulo 1943., nakon čega postaje kritičar državne politike koja nije donijela očekivani mir i stabilnost.
Muslimanska vjerska elita bila je središte intelektualne moći bosanskohercegovačkih muslimana. Ulema, vjerska inteligencija, crpila je autoritet iz znanja šerijata te je, prema autoričinu sudu, bila u moralnoj opoziciji naspram režima, ali i muslimanske političke elite u NDH. Ulema će potaknuti nastanak Muslimanskih rezolucija, kojima je osuđena ustaška politika fizičkog obračuna po rasnom i političkom kriteriju, čime su postavili klin razdora među NDH i islamskoga vjerskog vodstva. Snažan hrvatski kulturni i prosvjetni utjecaj na bosanske muslimane postojao je otprije, protežiran putem drutava poput Napretka i Narodne uzdanice, koja su često i politički usmjerivala muslimane prema preuzimanju hrvatskoga nacionalnog identiteta.
Stoga su vlasti NDH neuspješno nastojale afirmirati »islamsku varijantu« u hrvatskome kulturnom identitetu, gdje se često povlačila usporedba s dvokulturnom Španjolskom u maurskom razdoblju. Razlog neuspjeha nije bio samo u rezerviranosti muslimanskoga vjerskog vrha već i u konceptu »kulturnoga graničarstva«, gdje se naglašavala povijesna uloga hrvatskog naroda kao »predziđa kršćanstva« te se govorilo o opasnostima s Istoka, od prisjećanja na »predstražu militantnog islama« u razdoblju ratova s Osmanlijama i mistificiranja rijeke Drine kao granice prema srpskom pravoslavlju do stvaranja mita o hrvatstvu kao brani prema boljševičkoj najezdi, koja se afirmirala jačanjem partizanskog pokreta i približavanjem Crvene armije. Taj koncept, izrazito popularan kod nekih ustaških dužnosnika i režimskih intelektualaca, vidljivo je negirao orijentalnu dimenziju hrvatskoga kulturnog identiteta, odnosno, u najmanju ruku, stavio ju je u podređeni položaj naspram zapadne/ kršćanske kulturne dimenzije.
Prvotna rezerviranost većine muslimana prema NDH ubrzo se pretvorila u nezadovoljstvo i razočaranje zbog teških ratnih stradanja, pa su se okrenuli drugim rješenjima vlastitoga političkog položaja.
U medjuvremenu su se vlasti NDH morale suociti s ustankom srpskog stanovnista. Do ljeta 1941., dijelu onih koji su bili u drzavnom sustavu, pa i ustaskim duzonosnicima, postalo je jasno kako je dotasnjan politika terora nad tim dijelom stanovniπtva imala krajnje negativne posljedice. Kao jedan od primjer dopis koji je Husein Muradbegovic, ustaski logornik za kotare Bosanska Krupa i Bosanski Novi, pocetkom kolovoza 1941. uputio osobno Anti Pavelicu. Muradbegovic je napisao da je do pobune Srba« u Bosanskoj krajini doslo zato jer su ih ustase bezrazlozno ubijali u gomilama«. Tako su se Srbi nasli u bezizlaznom polozaju, zakljucivsi da im pod hrvatskim nebom i u hrvatskoj zemlji nema mjesta«, pa su u nagonu za samoodrzanjem podigli ustanak. Muradbegovic je naglasio da ustanici uglavom nemaju vatrenog oruæja, nego su se, iz ocaja, digli na ustanak naoruzanih toljagama, starim austrijskim sabljama i poljodjelskim alatkama.41 Muradbegovic je zamolio Pavelica da sto pre donese naredbu, kako bi se sprijecilo klanje Srba« koji nemaju veze s pobunom, te da se sprijeci klanje nevinih zena i djece. Ne zna se da li je Pavelic i procitao Muradbegovicev dopis, no pretpostavljam da je ono sto je izneseno u tom dopisu, odgovaralo spoznajama zbog kojih je nedugo nakon toga pavelic razrijesio duænosti sve ustaske duznosnike i naredio prekid djelovanja takozvanih divljih ustasa« za Banja Luku.
Naprotiv, i odnos nekih katolika prema muslimanima sveo se na uvrede i izazivanje, pa su teznje hrvatskih nacionalista, kako katolika, tako i muslimana, da stvore bratstvo tih dvaju dijelova hrvatskoga naroda, pred opasnoscu da doziveti potpuni slom«. Bilo je i katolika koji su prijetili muslimanima, da ce dozivjeti istu sudbinu kao i Hriscani tj Srbi.
Nadalje, u predstavci je navedeno da su ne samo divlje ustaSe«, nego i pripadnici redovitih postrojbi Ustaske vojnice, vrsili nasilje nad muslimanima. Tako su muslimani bili zaprepasceni kada je jedan ustasa , katolik, u Banja Luci ubio umobolnog hoddzu, a postavljeno je i pitanje je li taj ustasa uhicen, odnosno priveden pravdi zbog ubojstva.54 U predstavci je navedeno da su elementi« koji su provodili nasilje nad Hriscanima « u to uvukli i dio muslimanskog olosa «, zbog cega je izneseno zaljenje i ti su muslimani osudjeni. Takodjer je spomenuto da su ustase, katolici, u nekim slucajevima, noseci fesove, ili na druge nacine, zeljeli prikazati kako nasilje nad Hriscanima « vrse Muslimani.55
poticanje prelaska Srba na katolicku vjeru u drugim dijelovima dræave, za vlasti NDH moglo je predstavljati prizeljkivano rjesenje«, ali u Bosni i Hercegovini, gdje su ziveli i muslimani, prelazak Srba na katolickuku vjeru vodio je do novih problema, odnosno do sloma prethodne ravnoteze triju vjera — katolicke, pravoslavne i muslimanske.64
Tako su brojni Srbi, odnosno grkoistocnjaci, koji su bili potpuno obespravljeni, formalnim prelaskom na katolicku vjeru postali punopravni« Hrvati. Nasuprot tome, prelazak Hriscana « na islam nije pruziio sigurnost kao prelazak na katolicku vjeru. Zato je u predstavci, medjuu ostalim, zatrazenono da se svim stanovnicima NDH osigura sloboda vjere«.67
Kad su njemacki novinari, tijekom lipnja 1942. godine, posjetili Bosnu, razgovarali su i s Munirom ahinovicem Ekremovim, koji je tada bio na duznosti nadstojnika ispostave Drzavnog izravnateljstva u Sarajevu. Sahinovic Ekremov je izjavio pred njemackim novinarima da su bosanskohercegovacki muslimani nezadovoljni zato sto vecina velikih zupana, onih velikih zupa koje obuhvacaju dijelove Bosne i Hercegovine, nisu muslimani nego katolici. Takodjer je izjavio da su se odnosi izmedju muslimana i katolika znatno pogorsali.
POKRET OTPORA U SARAJEVU 1941 – 1945. GODINE
https://ff.unsa.ba/files/zavDipl/19_20/his/Drazen-Janko.pdf
https://sr.wikipedia.org/wiki/Сарајевска_резолуција
https://sr.wikipedia.org/wiki/Приједорска_резолуција
https://sr.wikipedia.org/wiki/Мостарска_резолуција
http://www.politika.rs/sr/clanak/420315/Muftija-koji-je-sprecio-pokolj-Srba
https://sr.wikipedia.org/wiki/Босна_и_Херцеговина_у_Народноослободилачкој_борби
Muslimani su u NDH proglaseni ''hrvatskim cvijecem'' sto je bio plan ustasa da se radi na asimilaciju Muslimana u Hrvate. Bili su u vladi NDH na visokim polozajima neki Muslimani, ali zapravo da njih niko nije ni birao i nisu predsatavljali Muslimane. Na pocetku rata jedan deo Muslimana je prisao partizanima, jos manji deo ustasama, a vecina se drzala sa strane. Muslimanska elita je odmah osudila ustaske zlocine prema Srbima pisuci brojne rezolucije Pavelicu. Pocinjeni su cetnicki pokolji Muslimana, a NDH nije htela da ih zastiti.Kao sto se moze videti na primeru Banja Luke da je stalno bilo trzavica izmedju Muslimana i ustase tokom celog rata , a dolazilo je cak i do medjusobnog obracunavanja, takva situacija je bila vise manje u svim gradovima BiH. Srbi su prekrstavni i prelazili u katolicanstvo, ali su imali puno problema od strane ustasa ako bi hteli da predju na Islam, tako da su verski imai protestovali zasto se Srbi teraju da predju u katolicanstvo, a ne mogu da predju u Islam ? Posle potpisivanjem sporazuma o saradnji izmedju vlasti NDH i cetinika, jos je vise doprinelo nepoverenju Muslimana prema NDH. Musimani su hteli da se BiH izdvoji iz NDH i formira kao posebna drzava, poslat je i memorandum Hitleru o jihovom zahtevu. Tako da vecina Muslimana za vreme rata nije podrzavala NDH, a vremenom je vecina podrzala partizane.
Ustaški pokret Ante Pavelića i dijela njegovih istomišljenika (Mile Budak, Mladen Lorković) intenzivno propagirati pripadnost muslimana hrvatskoj naciji, po načelima pravaške percepcije BiH kao hrvatske povijesne zemlje. Percepcija muslimana kao dijela hrvatskog naroda temeljila se u ustaškom pokretu na više tvrdnji, gdje su osim narodnog jezika isticane uspomene iz prošlosti, kultura i zajednički zemljopisni prostor, odnosno etnički teritorij koji će postati koncept velikohrvatskog prostora. To je načelo posebno isticano 1941., kada su naglašavani suverenost hrvatske države i neprekinuti kontinuitet hrvatske državnosti koji uključuje BiH, kao i rasna teorija o bosanskim muslimanima kao najčišćem dijelu hrvatskog naroda. Kontekst krvi i srodstva ustaška je propaganda često upotrebljavala pri naglašavanju hrvatstva bosanskohercegovačkih muslimana. Homogenost ost po rasi i distinktivnost po vjeri bili su ključ ustaške definicije hrvatske nacije. Također, teritorij Bosne istican je kao »zemlja-jezgra«, »srce« hrvatske države.
Djelovanje najistaknutijih muslimana koji su prihvatili hrvatsku naciju te kao takvi postali muslimanska politička elita u NDH, od Ademage Mešića i Džaferbega Kulenovića do ustaških ministara Mehmeda Alajbegovića, Hakije Hadžića, Osmana Kulenovića, Mehe Mehičića i Hilmije Bešlagića. Analizom muslimana u vladajućoj strukturi NDH zaključuje kako oni nisu uspjeli nacionalizirati široke muslimanske mase u hrvatskom smislu, pa su one ostale indiferentne prema hrvatskom nacionalizmu te pogotovo prema ustaškom pokretu. Propast NDH politički je otrijeznila većinu muslimanskih političara koji su bili vezani uz ideju o pripadnosti muslimana hrvatskoj naciji te ih nagnala da političke i nacionalne ideje isključivo vežu uz identitet Bosne, kao zemlje matice bosanskih muslimana.
Pravo poglavlje o Ademagi Mešiću predstavlja jedinstveni slučaj reprezentanta kontinuiteta između hrvatskog nacionalizma i bošnjačkog identiteta. Mešić, jedan od najistaknutijih promicatelja posvemašnje reforme društva bosanskohercegovačkih muslimana, prihvatio je ideologiju nacionalizma kao pozitivnu vrijednost progresivnog Zapada, odijelivši pojam vjere od pojma nacije, što je bilo revolucionarno za sredinu u kojoj je živio. To ga je dovelo u sukob s muslimanskim konzervativcima, pripadnicima izrazito turkofilski nastrojene vjerske inteligencije. Uspostavom NDH Mešić se uspinje na najviše političke položaje u ustaškom pokretu i državi, ali njegovo oduševljenje za NDH naglo je splasnulo 1943., nakon čega postaje kritičar državne politike koja nije donijela očekivani mir i stabilnost.
Muslimanska vjerska elita bila je središte intelektualne moći bosanskohercegovačkih muslimana. Ulema, vjerska inteligencija, crpila je autoritet iz znanja šerijata te je, prema autoričinu sudu, bila u moralnoj opoziciji naspram režima, ali i muslimanske političke elite u NDH. Ulema će potaknuti nastanak Muslimanskih rezolucija, kojima je osuđena ustaška politika fizičkog obračuna po rasnom i političkom kriteriju, čime su postavili klin razdora među NDH i islamskoga vjerskog vodstva. Snažan hrvatski kulturni i prosvjetni utjecaj na bosanske muslimane postojao je otprije, protežiran putem drutava poput Napretka i Narodne uzdanice, koja su često i politički usmjerivala muslimane prema preuzimanju hrvatskoga nacionalnog identiteta.
Stoga su vlasti NDH neuspješno nastojale afirmirati »islamsku varijantu« u hrvatskome kulturnom identitetu, gdje se često povlačila usporedba s dvokulturnom Španjolskom u maurskom razdoblju. Razlog neuspjeha nije bio samo u rezerviranosti muslimanskoga vjerskog vrha već i u konceptu »kulturnoga graničarstva«, gdje se naglašavala povijesna uloga hrvatskog naroda kao »predziđa kršćanstva« te se govorilo o opasnostima s Istoka, od prisjećanja na »predstražu militantnog islama« u razdoblju ratova s Osmanlijama i mistificiranja rijeke Drine kao granice prema srpskom pravoslavlju do stvaranja mita o hrvatstvu kao brani prema boljševičkoj najezdi, koja se afirmirala jačanjem partizanskog pokreta i približavanjem Crvene armije. Taj koncept, izrazito popularan kod nekih ustaških dužnosnika i režimskih intelektualaca, vidljivo je negirao orijentalnu dimenziju hrvatskoga kulturnog identiteta, odnosno, u najmanju ruku, stavio ju je u podređeni položaj naspram zapadne/ kršćanske kulturne dimenzije.
Prvotna rezerviranost većine muslimana prema NDH ubrzo se pretvorila u nezadovoljstvo i razočaranje zbog teških ratnih stradanja, pa su se okrenuli drugim rješenjima vlastitoga političkog položaja.
U medjuvremenu su se vlasti NDH morale suociti s ustankom srpskog stanovnista. Do ljeta 1941., dijelu onih koji su bili u drzavnom sustavu, pa i ustaskim duzonosnicima, postalo je jasno kako je dotasnjan politika terora nad tim dijelom stanovniπtva imala krajnje negativne posljedice. Kao jedan od primjer dopis koji je Husein Muradbegovic, ustaski logornik za kotare Bosanska Krupa i Bosanski Novi, pocetkom kolovoza 1941. uputio osobno Anti Pavelicu. Muradbegovic je napisao da je do pobune Srba« u Bosanskoj krajini doslo zato jer su ih ustase bezrazlozno ubijali u gomilama«. Tako su se Srbi nasli u bezizlaznom polozaju, zakljucivsi da im pod hrvatskim nebom i u hrvatskoj zemlji nema mjesta«, pa su u nagonu za samoodrzanjem podigli ustanak. Muradbegovic je naglasio da ustanici uglavom nemaju vatrenog oruæja, nego su se, iz ocaja, digli na ustanak naoruzanih toljagama, starim austrijskim sabljama i poljodjelskim alatkama.41 Muradbegovic je zamolio Pavelica da sto pre donese naredbu, kako bi se sprijecilo klanje Srba« koji nemaju veze s pobunom, te da se sprijeci klanje nevinih zena i djece. Ne zna se da li je Pavelic i procitao Muradbegovicev dopis, no pretpostavljam da je ono sto je izneseno u tom dopisu, odgovaralo spoznajama zbog kojih je nedugo nakon toga pavelic razrijesio duænosti sve ustaske duznosnike i naredio prekid djelovanja takozvanih divljih ustasa« za Banja Luku.
Naprotiv, i odnos nekih katolika prema muslimanima sveo se na uvrede i izazivanje, pa su teznje hrvatskih nacionalista, kako katolika, tako i muslimana, da stvore bratstvo tih dvaju dijelova hrvatskoga naroda, pred opasnoscu da doziveti potpuni slom«. Bilo je i katolika koji su prijetili muslimanima, da ce dozivjeti istu sudbinu kao i Hriscani tj Srbi.
Nadalje, u predstavci je navedeno da su ne samo divlje ustaSe«, nego i pripadnici redovitih postrojbi Ustaske vojnice, vrsili nasilje nad muslimanima. Tako su muslimani bili zaprepasceni kada je jedan ustasa , katolik, u Banja Luci ubio umobolnog hoddzu, a postavljeno je i pitanje je li taj ustasa uhicen, odnosno priveden pravdi zbog ubojstva.54 U predstavci je navedeno da su elementi« koji su provodili nasilje nad Hriscanima « u to uvukli i dio muslimanskog olosa «, zbog cega je izneseno zaljenje i ti su muslimani osudjeni. Takodjer je spomenuto da su ustase, katolici, u nekim slucajevima, noseci fesove, ili na druge nacine, zeljeli prikazati kako nasilje nad Hriscanima « vrse Muslimani.55
poticanje prelaska Srba na katolicku vjeru u drugim dijelovima dræave, za vlasti NDH moglo je predstavljati prizeljkivano rjesenje«, ali u Bosni i Hercegovini, gdje su ziveli i muslimani, prelazak Srba na katolickuku vjeru vodio je do novih problema, odnosno do sloma prethodne ravnoteze triju vjera — katolicke, pravoslavne i muslimanske.64
Tako su brojni Srbi, odnosno grkoistocnjaci, koji su bili potpuno obespravljeni, formalnim prelaskom na katolicku vjeru postali punopravni« Hrvati. Nasuprot tome, prelazak Hriscana « na islam nije pruziio sigurnost kao prelazak na katolicku vjeru. Zato je u predstavci, medjuu ostalim, zatrazenono da se svim stanovnicima NDH osigura sloboda vjere«.67
Kad su njemacki novinari, tijekom lipnja 1942. godine, posjetili Bosnu, razgovarali su i s Munirom ahinovicem Ekremovim, koji je tada bio na duznosti nadstojnika ispostave Drzavnog izravnateljstva u Sarajevu. Sahinovic Ekremov je izjavio pred njemackim novinarima da su bosanskohercegovacki muslimani nezadovoljni zato sto vecina velikih zupana, onih velikih zupa koje obuhvacaju dijelove Bosne i Hercegovine, nisu muslimani nego katolici. Takodjer je izjavio da su se odnosi izmedju muslimana i katolika znatno pogorsali.
POKRET OTPORA U SARAJEVU 1941 – 1945. GODINE
https://ff.unsa.ba/files/zavDipl/19_20/his/Drazen-Janko.pdf
https://sr.wikipedia.org/wiki/Сарајевска_резолуција
https://sr.wikipedia.org/wiki/Приједорска_резолуција
https://sr.wikipedia.org/wiki/Мостарска_резолуција
http://www.politika.rs/sr/clanak/420315/Muftija-koji-je-sprecio-pokolj-Srba
https://sr.wikipedia.org/wiki/Босна_и_Херцеговина_у_Народноослободилачкој_борби
