Odlomci knjiga koje volimo

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
Dakle, bila je već noć i izašao pun mesec. Nad mestom gde se šuma proredila, nad prosekom i čistinom iznad stabala, zasjao je mesec tako srebrno i tako divno da je Voržišeku (pas) zaigralo srce od radosti. A stabla su šumela kao da neko svira na harfi.

Sad je Voržišek trčao kroz šumu kao kroz nekakav tamni hodnik. Zatim je opet izašao na čistinu. Pred njim je odjednom svetlo zasjalo jače, a harfe kao da su zaigrale brže. Na njemu se naježila svaka dlaka. Sćućurio se na zemlji i gledao kao zaslepljen.

Pred njim livada sjaji u srebru, a na livadi plešu pseće vile. Bili su to beli psi, sasvim beli, gotovo prozirni i lagani da ni rosu s trave nisu stresli.

Dakle, bile su to pseće vile. Odmah je to znao jer im je nedostajao onaj karakterističan, poseban miris po kome psi prepoznaju pravog psa.

Leži tako Voržišek u travi i gleda. A vile plešu, love se, rvu se međusobno ili se vrte za sopstvenim repom, ali sve tako lako, tako prozračno da se ni jedna travčica nije ganula.

Voržišek je dobro gledao: ako se i jedna od njih počne grepsti ili otresati buve onda to nisu prave vile nego obični psi.
Ali nijedna se nije grebla. Nijedna nije ni škljocnula zubima za buvom.

Dakle, kao sveto, bile su to vile.

A kad se mesec uspeo na najvišu svoju tačku, vile su počele tako divno i tako mekoo zavijati i pevati da tako lepo ne može ni orkestar u Nrodnom pozoruštu. Voržišek je naprosto zaplakao od ganuća, a želeo bi i zapevati sa njima, ali se bojao da sve ne pokvari.

Kad su pseće vile završile pesmu, polegale su okolo jedne uzvišene pseće starice. Bila je to neka moćna vila, čarobnica, sva od srebra i veoma stara.

„Pričaj nam nešto“ molile su pseće vile tu pseću staricu.

Stara pseća vila se malo zamislila a zatim je počela pričati:

„Pričaću vam – rekla je – o tome kako su psi stvorili čoveka. Nekada, veoma davno, sve životinje živele su u raju. Tamo se rađale i sretne i zadovoljne umirale. Samo su psi bili žalosni. A kad su postali još žalosniji, zapitao ih je Gospod:

„Zašto ste vi, psi žalosni, kad su sve druge životinje radosne?“

Najstariji pas u raju odgovori:

„Vidiš, Gospode, svim ostalim životinjama ništa ne manjka. Mi psi imamo u glavi malo soli, pa stim razumom razaznajemo da ima i nečeg više od tebe – nekog većeg od tebe. Sve možemo njušiti, samo tebe ne možemo. A to je ono što nama psima nedostaje. Radi toga nam gospode ispuni želju i stvori nam takvog Boga kojeg ćemo moći njušiti.“

Gospod se nasmeja i reče:

“Donesite mi nešto kostiju i ja ću vam napraviti Boga kojeg ćete moći njušiti.“

Psi se rastrčaše na sve strane. Kad su se vratili, svako je nosio po neku kost. Jedan lavlju, jedan konjsku, onaj kamilinu, ovaj mačiju. Ukratko, doneli su po neku kost od svih životinja. Samo pseću kost nije doneo ni jedan pas, jer ni jadan pas neće dotaći pseće meso, pa ni pseće kosti.

Tih kostiju je bila čitava gomila. Od njih je Gospod napravio čoveka, kako bi psi imali svog Boga kojega mogu njušiti i kome se mogu klanjati.

I tako je čovek napravljen od kostiju svih životinja izuzev pseće. On zato ima osobine svih životinja: snagu lava, izdržljivost kamile, lukavost mačke, velikodušnost konja, samo nema pseće vernosti. Da, samo pseće vernosti nema čovek!

„Pričaj nam još nešto“ ponovo su molile pseće vile pseću staricu.

Stara pseća vila se malo zamislila a zatim nastavi:

„Ispričaću vam kako su psi došli na nebo. Poznato je da ljudi posle smrti odu na zvezde. Psi nisu imali svoje zvezde na koje bi mogle otići posle smrti. Oni su posle smrti ostali spavati na zemlji. Tako je to ostalo sve do vremena Hristovih.

Onda su ljudi Hrista privezali za krst i jako ga bićevali. Na tom mestu je ostalo mnogo prolivene njegove krvi, i jednom je jedan gladan pas, lutalica, bez svog gospodara, došao i počeo lizati tu krv.

Anđeli sa neba su to videli i povikaše:

Majko Marijo! Pas je primio krv Hristovu.

Kad je to čuo Bog, reče Anđelima:

Pošto je pas primio krv Hrista, primićemo pseće duše na nebo.

Zatim Bog napravi novu zvezdu za pse. Da bi se znalo koja je to zvezda, Bog joj po ugledu na psa napravi rep. Kad je prva pseća duša došla na tu zvezdu, ona se tako silno obradovala da je počela leteti i juriti po Svemiru, kao pas kada juri po livadi. Samo ne tako pravilnim putem kao druge zvezde.

Te pseće zvezde, koje lutaju po nebesima i vuku sa sobom svoj rep, zovu se zvezde repatice....

Karel Čapek ..Psece Bajke
 
NA PO PUTA /Aleksa Santic/


Ostale su za mnom bašte jorgovana,
Sjaj proljeća moga, šum, pjesme i vrela...
Studena me jesen na po puta srela,
I po meni pada suho lišće s grana.

Kô ranjena tica, što bi nebu htjela,
Otima se duša iz olovnih dana,
Ali kobni vjetar grabi je sa strana,
Pa se natrag trgne premrzla i svela,

Moji vrti, više ne čekajte na me,
Vratiti se neću iz studene tame
Svog života... Sunce polagano gasne...

Hladni suton pada... Noć sve bliže ide...
Jednu crnu ruku moje oči vide -
I ja čujem samo udar tvrde krasne.
 
NESPORAZUM
Kao očaran prstima lagano prelazi preko listova nove knjige upoznajući je.
Danima su zajedno.
Poslije godinu dana ostavljena knjiga sa vrha police optužuje ga da ju je iskoristio.
On se ne osvrće, jer kao očaran prstima lagano prelazi preko listova nove knjige...

Najkraće priče 2004
 
Prelistao sam silne knjige nadajući se da će Tajna samo zasjati medu stranicama, kao presovani listak staniola, prelistao sam silne oblake, grickajući onu sladunjavu travku koja raste jedino u podnožju Mladosti, slušao sam šta zbore Pametni, poturao ogledalce pred Opsenare, loveći Rešenje u njihovim obrnutim likovima, a onda sam preplivao čak na drugu obalu Čekanja, i tek otud video da su crkve mudrosti tamo odakle dolazim...

Srećom njihovi vrhovi dizali su se iznad šume vremena dovoljno visoko da se po njima dalje orijentišem...

Djordje Balasevic...Dodir Svile
 
"Ponovo se smejala, pa pokusala nanovo da pocne da ga njuska,ali on je video kako joj pogled postaje ukocen od ocajnicke zelje. Da bude srecna. Da je ne ostavi samu. Da joj se vrate prosli dani - pre nego sto je on previse radio, previse pio, pre nego sto se probudila jednog jutra, a svet odjednom izgledao isuvise blestav, odvec glasan, previse hladan."

Shutter Island - Dennis Lehane
 
Tako je govorio Nikola Tesla
»Mi živimo u vremenu tehničkih otkrića bez presedana, koja vode sve potpunijem ovladavanju silama prirode i neutralisanju vremena i prostora. Ali ovaj razvoj, iako doprinosi našem komforu, udobnosti i sigurnosti života, ne ide u pravcu istinske kulture i prosvetljenja. Sasvim suprotno, on je destruktivan za ideale...
 
U ropstvu



Nekad smo svi znali jasno,
od najnepismenijeg seljaka
pa do gospode i dece njine,
šta je rodoljubivo i časno,
i šta treba da čine
potomci negdanjih junaka.

Ne mogu da poznam narod
čije su pevali vrline
pesnici od Branka do sada.
Srpsko stado malo
sve do poslednjeg runa
razbilo se i ošugalo.

Postali smo zemlja
robova i potkazivača
i stokatnih zelenaša.
Pune su nam ulice sada
poštovanih zlikovaca,
a zatvori nevinih robijaša.

Na ledjima kao da grbu
nosim od bola i stida,
i ulicama kad idem,
kao da mi blato baca
pogled oholih stranaca
u lice, i svakog dana
veo mi se po veo skida
sa rugoba naših rana.

Desanka Maksimović
 
Ponekad moze biti neko zadovoljstvo biti vucen za nos. Toliko pun ocekivanja moze biti ljudski duh. Mogu coveka vuci za nos niz doline i uz planine, a ako ga neko upita: Ali zar ne zelis da ti pomognem, da te oslobodim? Covek odgovori: Ne. A, ako ga neko pita :Ali mozes li ti to da izdrzis? Covek odgovori: Da, jer ja to mogu da izdrzim, jer ja volim onu ruku koja me vuce
“Pan”, Knut Hamsun
 
Dođe vreme kad se čovek nađe pred mračnim, neprelaznim jazom koji je godinama, polagano i nesvesno, sam sebi kopao. Napred ne može, natrag nema kud. Reči nestalo, suze ne pomažu; sramota ga da jaukne; a i koga da zove? Ne seća se pravo ni svoga imena. Tada vidi čovek da na zemlji postoji samo jedno isninsko stradanje, to je: muka nemirne savesti.
And
ric
 

Čovjek ide od cilja do cilja i, bez obzira ostvario ih ili ne, dolazi do onog konačnog,
iza koga zjapi – ništa. Za ljude visokih umnih potencijala opasno je tragati za smislom života.
To traganje može ih odvesti u ludilo ili samoubojstvo. Daleko sam i od jednog i od drugog, samo
osjećam da je moj brod otišao, da ću se ukrcati u neki drugi koji mi bude suđen i kao slijepi putnik
krenuti ne znajući kamo vodi. Ne vjerujem da ću nešto otkriti neotkriveno. Prosto, ja sam čovjek koji
je za svoje godine isuviše vidio, isuviše čuo, isuviše zna, a ostao sam u tunelu vlastite izgubljenosti i
suvišnosti. Podsjetnik sam koga treba uklonuti da nikog više ne podsjeća, budilnik koga treba zaustaviti
da nikom više ne zazvoni.


-Nura Bazdulj Hubijar
 
Basta sljezove boje
(Posveta)
Knjizevniku ZIJI DIZDAREVICU
ubijen u logoru Jasenovac 1942.

Dragi moj Zijo,
Znam da pisem pismo koje ne moze stici svom adresantu, ali se tjesim time da ce ga procitati bar onaj koji voli nas obojicu.
Kasna je noc i meni se ne spava. U ovo gluvo doba razgovara se samo s duhovima i uspomenama, a ja, evo, razmisljam o zlatnoj paucini i srebrnoj magli tvojih prica, i o strasnom kraju koji te je zadesio u logoru Jasenovac.
Pisem, dragi Zijo, a nisam siguran da i mene, jednom, ne ceka slicam kraj u ovome svijetu po kome jos putuje kuga s kosom.
....
Tih istih godina, ja sam, slucajem, izbjegao tvoju sudbinu, ali, evo, ima neko doba kako me, za mojim radnim stolom, osvoji crna slutnja: vidim neku noc, prohladnu, sa zvijezdama od leda, kroz koju me odvode neznano kud. Ko su ti tamni dzelati u ljudskom liku? Jesu li slicni onima koji su tebe odveli? Ili braca onih pred kojima je otisao Goran? Zar to nisu tamne Kikiceve ubice?
...
Umnozavaju se po svijetu crni konji i crni konjanici, nocni i dnevni vampiri, a ja sjedim nad svojim rukopisima i pricam o jednoj basti sljezove boje, o dobrim starcima i zanesenim djecacima.....Prije nego me odvedu zurim da ispricam zlatnu bajku o ljudima.Njeno du mi sjeme posijali u srce jos u djetinjstvu i ono bez prestanka nice, cvjeta i obnavlja se.
....
Eto, o tome bih, Zijo, da sapucem i pisem svoju bajku. Ti bi najbolje znao da nista nisam izmislio i da se u ovome poslu ne moze izmisljati, a pogotovu ne dobri ljudi i sveti bojovnici.
Na zalost,ni one druge nisam izmastao, mrke ubice s ljudskim licem. O njima ne mogu i ne volim da pricam. Osjecam samo kako se umnozavaju i rote u ovome stijesnjenom svijetu, slutim ih po hladnoj jezi, koja im je prethodnica, i jos malo, cini se, pa ce zakucati na vrata.
Neka, Zijo... Svak se brani svojim oruzjem, a jos uvijek nije iskovana sablja koja moze sjeci nase mjesecine, nasmijane zore i tuzne sutone.
Zbogom, dragi moj. Mozda je nekom smijesna moja starinska odora, pradjedovsko koplje i ubogo kljuse, koje ne obecava bogzna kakvu trku. Jah, sta ces...

Branko Copic
 
"Sve ima svoje granice." - Kako je jednostavno ponoviti te reci banalne klasicne istine.
Kako lako prihvata tu istinu onaj koji nikad ni u cemu nije osetio potrebu ni pokusao da ide daleko i tako se nije ni mogao naci na nekoj granici. Uostalom, u detinjstvu, dok su covekove snage nerazvijene, pitanje granica i ne postavlja se pred nas, jer se ozbiljno i ne sukobljavamo sa njim; tek sa mladoscu i zrelim godinama pocinju nasi sudari i nasi obracuni sa granicama, a starost i smrt i nisu drugo do poslednje granice nasih granica i naseg trajanja. Tada je i samo nase postojanje, kao takvo, nerazdvojno vezano sa pojmom granice, i to svuda i u svemu. I nasi najveci usponi i 'uspesi' u stvari su samo granice nasih moci i nastojanja, tek obrnuto protumacene i drugim imenom nazvane. Ono sto ponekad u nasem ili tudjem zivotu nazivamo 'vrhunac srece' samo je jedna od tih granica, a nas grob, koji nas pouzdano ceka negde, u zemlji ili u kamenu, poslednja je od nasih granica. Tek kad jednom i njega, zajedno sa nama, nestane u prostoru i secanju, mozemo se nadati da cemo se osloboditi prokletstva granice i uci, valjda, u bezgranicno carstvo nepostojanja.



"Znakovi pored puta" - Ivo Andric
 
Otvorio sam knjigu nasumice i naisao na pricu o Aleksandru Makedonskom. Car je, prica se tu, dobio na poklon divne posude od stakla. Poklon mu se veoma svidio, a ipak je sve polupao.

"Zasto? Zar nije lijepo?" pitali su ga.
"Bas zato" odgovorio je on. "Toliko su lijepe, da bi mi bilo tesko da ih izgubim. A s vremenom bi se jedna po jedna razbijala, i ja bih zalio vise nego sada.

Prica je naivna, a opet me zaprepastila. Smisao je gorak: covjek treba da se odrece svega sto bi mogao da zavoli, jer su gubitak i razocarenje neizbjezni. Moramo se odreci ljubavi, da je ne izgubimo. Moramo unistiti svoju ljubav, da je ne uniste drugi. Moramo se odreci svakog vezivanja, zbog moguceg zaljenja.

Misao je surovo beznadna. Ne mozemo unistiti sve sto volimo, uvijek ce ostati mogucnost da nam to uniste drugi. ..."


Mesa Selimovic "Dervis i smrt"
 
"Jer,smrt je besmisao, kao i zivot. Covek je proklet i zali za svim putevima kojima nije prosao. Jer neka noc mora biti poslednja, i nesto mora biti sto boli, uvek. Nikakva traga od njega nema vise na svetu. Sve sto je ostalo to je u meni. Ono sto je rekao planulo je kao oslepljujuci bljesak ,a onda je nastao mir. Voda je zuborila spokojno. Cuo sam pticu u granju. Eto, svrseno je, mislio sam. Trebalo bi ubijati proslost sa svakim danom sto se ugasi. Izbrisati je, da ne boli. Odlazi senko, nista nije moglo biti drukcije, i naslo bi se nesto drugo da boli."

------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

"Pocinjem ovu svoju pricu, nizasto, bez koristi za sebe i za druge, iz potrebe koja je jaca od koristi i razuma, da ostane zapis moj o meni,zapisana muka razgovora sa sobom, s dalekom nadom da ce se naci resenje kad bude racun sveden, ako bude,kad ostavim trag mastila na ovoj hartiji sto ceka kao izazov. Ne znam sta ce biti zabiljezeno, ali ce u kukama slova ostati nesto od onoga sto je bivalo u meni , pa se vise necui gubiti u kovitlacima magle, kao da nije ni bilo, ili da ne znam sta je bilo. Tako cu moci da vidim sebe kakv postajem, to cudo sto uvijek nisam bio i ono sto sam sad."
-------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

"...Koji je to neznani grijeh zbog koga me kaznjavas, moj Boze Trebalo bi ubijati proslost sa svakim danom sto se ugasi. Izbrisati je, da ne boli. Lakse bi se podnosio dan sto traje, ne bi se mjerio onim sto vise ne postoji... Moja molitva i moja pokora, moj zivot i moja smrt, sve to pripada Bogu, stvoritelju svijeta, ali moja zalost pripada meni..."

Mesa Selimovic
 
Razmislila sam i oslobodila se nekih zabluda. Volim te ali ti ne verujem, nemam u tebe poverenja.
Pošto ovo među nama nije stvarnost, znači da je igra. A pošto je igra, potrebna su pravila...
Razmislila sam i smatram da je to najbolje rešenje : da radim isto što i ti, da živim za svoj
račun i da te volim, ali izdaleka. Ne želim da čekam tvoje telefonske pozive, ne želim da sebe
sprečim da se zaljubim.... Ja sam drugačije gledala na stvari. Ali, na kraju krajeva, zašto da ne?
Želim da pokušam. Šta, uostalom, imam da izgubim? Jednog muškarca kukavicu? A šta mogu
da dobijem? Zadovoljstvo da ponekad spavam u tvom zagrljaju... Razmislila sam, želim da probam.
Na tebi je da odlučiš. Uzmi ili ostavi...


Ana Gavalda - "Voleo sam je"
 
Ono što nas očarava, istovremeno nas vodi i štiti. Strasna predanost bilo čemu što volimo rađa lavinu čarbnih sila koje osvatljavaju put u budućnost, pojednostavljaju pravila, omekšavaju prepreke, stišavaju negodovanja, nose nas preko provalija, strahova i sumnji. Lišeni snage te ljubavi, postajemo lađe zarobljene u moru dosade, a to je ravno smrti. Što smo duhovniji, sve je manje nade da će bilo ko biti u stanju da nam se približi. Što smo posvećeniji, sve je verovatnije da ćemo biti usamljeni. Želja je uvek praćena snagom da se pretvori u stvarnost. Da bi bilo šta uneo u svoj život, zamisli da je već kraj tebe.

MOST PREKO VEČNOSTI - RIČARD BAH
 
Oduvek su ljudi smatrali da su sreće, velike i nesrazmerne čoveku, božanskog porekla, a da su i velike nesreće samo kazne Proviđenja. Jedino su male sreće smatrane za delo čovekovo, a i male nesreće su smatrane samo čovekovim sopstvenim pogreškama. Jer u dnu svakog velikog slučaja leži jedno čudo, a nijedno pravo čudo nije umeo čovek da propiše samom sebi. – Ni nesreća ne ide na svakog čoveka, kao što bolest ne ide na svaku krv. Zatim, mada je vrlo malo ljudi istinski srećnih, isto je tako malo ljudi koji se smatraju istinski nesrećnim. Izgledalo bi kao da se ceo život i ne sastoji jedino od sreća i nesreća, nego kao da po sredini ima još jedno naročito stanje koje čovek podiže i iznad svih sreća i iznad svih nesreća. Jer je nesumnjivo: nema nijedne velike sreće bez jedne velike obmane.

Blago Cara Radovana - Dučić
 
"Kad ptica prestane voljeti drugu pticu,ona joj ne kaže; "Odleti sada hiljadu milja daleko da nebi gledala ravnodušnost kako se gomila u mojim zjenicama...!"

Jer ptica nije troma kao čovjek; daljina je za nju lepršanje slatke svjetlosti koja raspiruje ljubav.

Ne kaže joj; "Sad se sakrij hiljadu stopa duboko ispod zemlje,da ne čujež kako pjevam u predvečerje nježnu uspavanku drugoj dragani koja leži sa kljunom u mome krilu...!"

Jer ptica nije površna kao čovjek; ona zna da se otkucaji srca pod zemljom propinju još snažnije, i umjesto umirujućih zvukova uspavanke cijela bi šuma morala slušati tutnjavu podzemlja koju je izbacio bol...

Zato ptica kad prestane voljeti drugu pticu,ona ostane pokraj nje da tu umre u samoci.

...A čovjek kad prestane voljeti drugog čovjeka, od stida i pomutnje ne zna što bi,i bježeći sve dalje od njega, ugnijezdi u svom srcu njegovu tugu.... "


Vesna Parun
 
"... Kada covek dublje zagleda u dusu sveta
lako shvati da na svetu uvek postoji
jedna osoba koja ceka onu drugu,
bilo to nasred neke pustinje
ili nasred nekog velikog grada...
I kada se te osobe sretnu
i njihovi pogledi se ukrste,
sva proslost i sva buducnost
gube svaki znacaj...
i samo postoji taj trenutak..."
 
Svi mi imamo s Bogom jedan ugovor. Polovina svega što imamo, ili činimo, polovina vremena, snage ili lepote, naših poslova i putovanja ostaje nama na raspolaganju, a druga polovina ide Bogu. Tako je i sa ljubavlju. Pola naše ljubavi ostaje nama, a druga polovina ide Bogu na istinu i ostaje tamo na lepšem mestu i traje zauvek, ma šta se s našom polovinom naše ljubavi ovde desilo…

Milorad Pavić, Poslednja ljubav u Carigradu
 
Uopšte uzevši, žena neće obmanuti muža, neće ga izdati, sem ako joj on sam pokvari ili pogazi srce, ili ako je ne obeshrabri i odgurne svojom sitničavošću, svojim egoizmom, svojom uskogrudošću, svojom ništavnom i bednom prirodom. Pri tom, voli! Neka se ona ne oseća kao tvoja ženka, nego kao tvoja najdraža glava, tvoje dete, tvoj prijatelj; nosi je u nedrima, nek joj bude toplo, i budi spokojan; iz godine u godinu ona će se sve čvršće pribijati uz tebe, dok ne srastete kao sijamski blizanci. Ako joj ne daš to, ako je pokvariš, uništiš svojom ništavnošću - otići će! Otići će čim se neke plemenitije ruke pruže prema njoj, jer mora da ode, jer je njoj ta toplina i priznanje potrebno kao vazduh da bi mogla da diše.


Henrik Sjenkjevič, Život bez dogme
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top