Od koje godine života imate sećanje?

Zato se mi ne uklapamo s pojedinim forumašima! :D
Game Show Genius GIF by ABC Network
 
Recimo meni najdalja sećanja idu negde do otprilike 2 godine kad sam imao. Primer jednog: Bila je noć, išao sam sa tetkom do prodavnice, kad me prodavačica pitala koliko imam godina nisam znao da kažem pa sam pokazao prstima 2 (ali nepravilno, pokazao sam kažiprst i palac, pa mi je tetka rekla ,,ne pokazuje se tako nego ovako" :)), onda sećam se kad sam šetao sa babom pa nas uhvatila kiša, pozajmili smo kišobran od jedne žene, posle je pukao zbog nevremena pa smo se sakrili ispod drveta. Isto sam imao tako 2 godine. Sećam se tad su mi kapljice te kiše delovale ogromne, jer ipak koliko je dete od 2 godine, a baš je bio pljusak.
Sa 4-5 godina, verovatno bliže 5. Znam da su to moja sećanja, a ne priče roditelja i rodbine. Moja sećanja su satkana od detalja, tuđe priče su samo maglovite slike. Da ne znam tu razliku mogla bih da kažem da imam sećanja od nepunih godinu dana.....
 
Prvo moje, pravo dečije sećanje je kada sam imala 6 godina. Sećam se kako sam bila ljubomorna na sestru koja je tad bila beba. Htela sam da je bacim u kontejner ili da u dvorištu iz sve snage gurnem njena bebi kolica, kako bi ona ispala iz njih.
Mnogo, mnogo godina kasnije, pričale smo o tome i sestra mi je rekla uz smeh " Nikada ti neću oprostiti što si htela da ispadnem iz kolica" 🙂

Drugo sećanje je kako sam plakala u predškolskoj grupi ( posebnoj grupi formiranoj za nas koji nismo išli u obdanište ).

Plakale smo i ja i moja drugarica jer smo htele da budemo u istoj grupi sa još jednim dečakom koga smo poznavale iz komšiluka. Naime, tada je u tom obdanišu bilo te grupe u dve smene, prepodnevna i rano popodneva. Nismo svi bili zajedno.
Mislim da su nam ispunili tu želju, kako bismo prestale da plačemo.

Za sva ostala rana sećanja saznala sam preko priča mojih roditelja i preko priča babe i dede.
 
Kada smo kod plakanja, sjećam se dvosatnog plakanja u vrtiću.
Spremali smo predstavu Kekec i ja dobila mušku ulogu. Nisam se odmah bunila, čak naučila sav tekst i pred sam izlazak na scenu meni padne na pamet da odustanem. Čvrsto sam odlučila da ne ucestvujem. Nagovarali, molili, ljutili se, obećavali, ali neeee...
Poslije priredbe plakala sigurno 2 sata. Nije me niko tjesio.
 

Back
Top