Noćas...

1650047906264.jpg
 
" ... noću sve se čuje...
Koliko puta smo to čuli, izrekli, pomislili...Da li smo razmišljali?
Noć postavlja pitanja, a odgovore daje dan. Da li? Možda.
Reći ćeš: - Kod tebe je sve "možda". Nemaš stav.
Reći ću: - Da. Nemam.
I tu se sve završava. I noć, i dan, i stavovi i sumnje i pitanja i odgovori. Sve.
Zašto? Na to imam odgovor. Imam stav. Tu nema - možda.
To ostavljam noći... Noću, sve se čuje...
Ako ne čuješ, zažmuri. Čućeš. "

 
HERMAN HESSE-Herman Lauser
Besane noci-Treca noc

Stavi mi tvoju glavu na rame,jadna moja muzo! Na tvom lepom čelu vidim te ovlašne setne crte,pri povijanju tvog vrata taj umorni,bolesni pokret i takodje sam u stanju da čitam tu nežnu,nežnu igru žila tvojih jasnih,belih slepoočnica.


Hodi,plači samo!To je jesen,to je poslednja drhtava opomena nezadrživog odlaska mladosti.Ti je možes takodje u mojim očima pročitati,ona takodje stoji napisana na mom čelu i na mojim rukama,dublje no na tvojim,i u meni takodje uzvikuje to mučno,jecajuće osećanje bola:suviše je rano,suviše je rano!


Hodi, plači samo!Još nismo na kraju,ako jos možemo dalje da plačemo.Mi ćemo nad tim suzama i tom žaloscu bdeti svom ljubomornom brigom naše ljubavi.Možda iza tih suza stoji naše blago,naša poezija,naša pesma,na koju čekamo.


Prošla su kao ruža crvena naša vremena ljubavi,ali ona nas sa toliko nežnih niti jos dodiruju-pusti im njihovo lepo prolaženje.Zelimo da im doviknemo imenima od milošte i pesmama želimo da zadržimo njihove svetle uspomene kao strašljive,ljubljene goste nežnošću i negom..Takodje ne želimo više da govorimo o tome koliko proleća smo mi sami prelistali,ja i ti.Želimo da mislimo:Tako je moralo biti i ne želimo prestati da se kitimo i da čekamo-na nasu pesmu.


Naša pesma! Znaš li koliko smo sanjali o njoj u ono prvo vreme naše ljubavi?To je bilo u manastiru,u onoj veličanstvenoj crkvici sa fontanom gde se zvuk vode koja je padala tako nežno preplitao sa manastirskom ćutljivoscu gotskih hodnika.Znaš li još?Pa one večeri! Sveze,mesečinom obasjane večeri one pozne jeseni koje su tako meko i začarane snom ležale na manastirskim krovovima i na ogolelom vrtu i nad mirisnim i svežim brdima! Vetar je prolazio kroz kameno prozorsko cveće i dobijao zvuk u crnim ukrštenim sudovima,mesečina je prelazila preko širokih simsova i belog poda oratorijuma.A ja sam u skrivenoj prozorskoj niši pricao svom prijatelju Vilhelmu o dalekom mračnom vremenu kada su kada su manastiri i velike kuće božje rasli rasli iz zemlje i o osnivacima,vitezovima,graditeljima i sveštenicima čiji su nadgrobni spomenici ukrašeni slikama čudno i avetinjski ležali dole u manastirskim hodnicima na beloj mesečini.Onda sam imao više prijatelja,medju kojima mi je Vilhelm bio miljenik.Ti si ga često vidjala sa mnom,naročito za vreme takvih mesečinom obasjanih noći,a takodje i druge ;vitke odusevljene dečake slične meni.Nemoj pitati gde su oni i šta je bilo od našeg prijateljstva!Sada takodje imam prijatelja,dva,tri-medju njima nema ni jednog odondašnjih.Ali ti si još tu i još me volis,i pre ili docnije,kada ne bude ni jednog čoveka da samnom govori o mojoj mladosti,ti ćeš još uvek biti kraj mene i ponekad me moliti da govorim o prošlim,lepšim vremenima.


Onda ce mo takodje misliti na ovo danas i to tužno danas ce nam izgledati čudno daleko i milo kao neka daleka mala mladost.I možda će se onda, iz toga,davno postalog,uspomenom obasjanog danas,uzdići naša pesma!


Pesma bi onda bila meka,mirisna slika puna čarolije i duše.Iz njene bi se osnove tamnoga tona sa lebdećim konturama pojavljivali naši likovi,mekani kao san,pesnik bez sna,bodra čela,naslonjena na vrelu ruku,a na njegovo rame naslonjena lepa,umorna plava glava njegove mile na kolenima.I od mog života bez počinka ostala bi samo ta jedna nežna slika;dugo posle moje smrti bi je još kasno rodjeni prijatelji posmatrali i voleli."Jadni pesnik!"-rekli bi i zavideli bi jadnom pesniku zbog njegove jedine i besmrtne slike i njegove plave,klečeće muze.


Opet se smejes?Poljubi me,plava muzo moja! Poljubi me i oprosti meni i sebi u ime naše pesme za svu nevolju i svu pljačku mladosti koju smo jedno drugom počinili."


U vremenu u kojem moje biće sanja, trenutak je smelo bistar i dolazi s tobom kao
biser u noći oblikom zavodljivog parfema.
Od poslepodneva odlučno priprema tvoje ruke za nedoumice, što ih udaljenost
nabacuje, ne sasvim slučajno, našoj molitvi.


Ovo je godina dodira i zbog toga se sve manje budimo sami, nismo više uspavani i
skriveni drhtaji u nedrima tihih vetrova. Kameni likovi naših susreta polako
nestaju u obrisima sećanja i možemo dokučiti maštom nekadašnje mirise dalekih zagrljaja.


Po stepenicama kojima stižeš stojim budan na svim odmorištima, ostavljam misli o
beznačajnim stvarima i razmišljam u čekanju. Nisu mi važna nasleđa dedovine,
niti balava usta detinjstva, čeznem za zvucima što dopiru sa snažnim svetlom belih vrhova.

Širok kao boja jorgovana odbacujem sve svoje izvučene primedbe i napeto pratim tvoje
približavanje snu kratkim prelazom uzdaha. Naučen da ležim mirno i brinem se
prvi put štitim mesto samoće, ne ponavljam se govorom reči i ćuteći grizem dah crvene jabuke.


Pripijena uz mene, tečeš sporo i uspavano, primećujem obraćaš pažnju, a nasred postelje
uglavnom treperiš u pupoljcima zvezdanog neba. Gole ruke potapaš i buci
padajućeg mraka prilaziš oprezno i tiho, ponekad se zaustaviš i s cvrkutom ptica
pokupiš miris šumskih jagoda.


Od prvih ljubavi izabrala si zanos zaborava i deliš plavim trbuhom svaki korak na
pesku, hladovinom prezrelih šetnji oslikavaš stope. Zastaješ i pomišljaš kako
je lepo vrtlogom tek otkrivenog izvora zaroniti, utažiti žeđ i zasladiti usne
u toj vodi nepoznatog i prozirnog okusa.


Kako da se osnažim kad dođeš i kada po meni raspeš dubinu školjki, uspneš komadom
svog srca i rascvetaš pesmu celom mojom dušom ? Razvući ću se širokim
pogledom i blagosloviti svakom kapi tvojih grudi. Kako da to podelim i svako
tvoje javljanje odnesem na obronke sna ?


Stižeš i ja se podmećem kišnom zemljom ispod tvoga mekanog hoda, započinjem navikom
ravnice i pružam nebu prostor užarenih zenica. Želim te među kolenima probati i
skinuti veo strepnji u hrpi mraka i napokon nestati, kad jednom zauvek prođem kroz te vrele kapije.
 

Back
Top