NISTA

Идеја апсолутног ништа јесте псеудоидеја
Ideja jednog apsolutnog ništa, shvaćenog u smislu uništenja svega, jeste jedna sama po sebi razorna ideja, jedna pseudoideja, jedna obična reč. Ako uništiti neku stvar znači zameniti je drugom, ako je misliti otsustvo neke stvari moguće samo više manje izraženom pretstavom prisutnosti neke druge stvari, najzad ako uništenje znači najpre zamenu, onda je ideja uništenja svega isto toliko besmislena koliko i ideja četvrtastog kruga. Besmislica ne pada u oči, jer nema toga objekta koji se ne može zamisliti uništen: ali, iz toga što nam nije zabranjeno da uništavamo, u mislima, jednu po jednu, sve stvari, zaključuje se da je moguće zamisliti ih uništene sve zajedno. Ne vidi se da uništavati stvari, jednu po jednu, znači baš zamenjivati ih, jednu po jednu, nekom drugom stvari, i da samim tim uništenje apsolutno svega prikriva jednu stvarnu protivrečnost u izrazima, pošto bi ova radnja značila uništiti sam uslov koji joj dopušta da se izvede.

Бергсон из "Стваралачке еволуције"

У ових неколико Бергсонових реченица сведена је сва суштина заблуде у којој већина људи плива.

"Било је некада ништа, па онда нешто!"

Ето, ово је темељ мишљења уобичајеног здравог разума, на којем је изграђена скоро свака теорија о свету и животу.
Маше се једним буквално апсурдом, једним "чевтртастим кругом" као некаквом аксиоматском чињеницом. Као да су сви неспособни да схвате једноставну чињеницу да је "ништа" псеудоидеја. Да тако нечег осим у наивној заблуди нигде другде нема. Нешто нема супротност.

Самим тим руше се основе много чега на том темељу изграђеног.
Питање "Зашто нешто уместо ништа?" које је вековима мучило филозофе губи значење.
Исто тако губи значење и некакав творац који је из ништа све створио.

Али најважније од свега, ми сами као свесна бићa јесмо нешто, а не ништа (шта више у то, како је Декарт говорио, једино можемо бити апсолутно сигурни), самим тим ако смо нешто, то нешто смо били и пре рођења, и нешто смо и после смрти. Нема никакве везе што је то "нешто" нашем убогом апарату сазнања сада непојмљиво, оно није ништа мање нешто због тога. Ми нисмо створени, нисмо дошли из ништа. Јер, опет понављам.. нешто нема супротност.
 
Poslednja izmena:
Идеја апсолутног ништа јесте псеудоидеја


У ових неколико Бергсонових реченица сведена је сва суштина заблуде у којој већина људи плива.

"Било је некада ништа, па онда нешто!"

Ето, ово је темељ мишљења уобичајеног здравог разума, на којем је изграђена скоро свака теорија о свету и животу.
Маше се једним буквално апсурдом, једним "чевтртастим кругом" као некаквом аксиоматском чињеницом. Као да су сви неспособни да схвате једноставну чињеницу да је "ништа" псеудоидеја. Да тако нечег осим у наивној заблуди нигде другде нема. Нешто нема супротност.

Самим тим руше се основе много чега на том темељу изграђеног.
Питање "Зашто нешто уместо ништа?" које је вековима мучило филозофе губи значење.
Исто тако губи значење и некакав творац који је из ништа све створио.

Али најважније од свега, ми сами као свесна бићa јесмо нешто, а не ништа (шта више у то, како је Декарт говорио, једино можемо бити апсолутно сигурни), самим тим ако смо нешто, то нешто смо били и пре рођења, и нешто смо и после смрти. Нема никакве везе што је то "нешто" нашем убогом апарату сазнања сада непојмљиво, оно није ништа мање нешто због тога. Ми нисмо створени, нисмо дошли из ништа. Јер, опет понављам.. нешто нема супротност.

Nesto - to su rasponi medju polovima, ako ima manje jedne krajnosti imace vise druge. Ako ima manje hladnoce imace vise toplote, ako ima manje svetla imace vise mraka.

Ali ako ima manje vode ili metala ili plastike...cega ce onda imati vise ?

Ni Nesto nema suprotnost, nesto u smislu elementarne iskonske energije. Njega ne moze biti ni manje ni vise, Njega uvek ima isto.

To Nesto mozda nije stvoreno jer uvek postoji ali ljudski identitet, ljudska licnost, ne postoji uvek, to jest rastvara se, nestaje u onu elementarnu iskonsku energiju, kao sto oblaci nastaju i nestaju.

Da bi se ovo receno moglo potvrditi potrebno je znati sta je tacno ono Nesto, ono iskonsko, transcedentno, nesaznajno.
 
Nesto - to su rasponi medju polovima, ako ima manje jedne krajnosti imace vise druge. Ako ima manje hladnoce imace vise toplote, ako ima manje svetla imace vise mraka.
Поента је да ће увек бити нешто, ако нема светлости, биће мрака, ако нема хладноће, биће топлоте, али увек ће нешто од тога бити. Појам "ништа" односи се једино на нас, наше очекивање, нашу заблуду. Када рецимо тражимо светлост а не налазимо је, рећи ћемо да светлости ту нема, занемарујући да ИМА мрака на њеном месту. Једноставно не можемо уклонити и светлост и мрак заједно. О томе се ради.
А појам "ништа" означава управо то, нестанак свега заједно. Зато је појам "ништа" псеудопојам.

Ni Nesto nema suprotnost, nesto u smislu elementarne iskonske energije. Njega ne moze biti ni manje ni vise, Njega uvek ima isto.
To Nesto mozda nije stvoreno jer uvek postoji ali ljudski identitet, ljudska licnost, ne postoji uvek, to jest rastvara se, nestaje u onu elementarnu iskonsku energiju, kao sto oblaci nastaju i nestaju.
Da bi se ovo receno moglo potvrditi potrebno je znati sta je tacno ono Nesto, ono iskonsko, transcedentno, nesaznajno.

Зависи шта налазиш у самосвести као свој људски идентитет. Ако налазиш само некекав облик у простору, слику коју зовеш своје тело, и са којом се идентификујеш назвавши је ЈА, онда си у праву да то нестаје, јер осим у представи никакву егзистенцију није ни имало.
Али ако у самосвести налазиш "оно што нити настаје, нити нестаје" како би рекао Платон, оно што је Бергсон описао овако:
Život je psihološkog reda, a u suštini psihičkog je da sadrži nejasnu množinu članova koji se prožimaju. Moje ja, u jednom datom momentu, je li jedno ili mnogostruko? Ako ga oglasim za jedno, odmah se diže unutarnji glas i protestuje, glas osećaja, osećanja, predstava na koje se moje ja deli. Ali, ako ga odlučno oglasim za mnogostruko, moja svest se isto tako jako buni, ona tvrdi da su moji osećaji, moja osećanja, moje misli samo apstrakcije koje ja izvodim na samom sebi i da svako moje stanje sadrži sva ostala. Ja sam, dakle, - treba usvojiti jezik razuma, jer razum jedini ima jezik - mnogostruko jedinstvo i jednostavna mnogostrukost; ali, jedinstvo i mnogostrukost su samo pogledi moga razuma na moju ličnost, razuma koji je uperio svoje kategorije na mene. Ali, ja ne ulazim ni u jednu ni u drugu, ni u obe u isti mah, mada obe udružene mogu dati jednu približnu imitaciju ovog uzajamnog prožimanja i ove neprekidnosti koju ja nalazim u osnovi sebe. Takav je unutarnji život, takav je takođe život uopšte.
Бергсон

То ЈА, које као што видиш језик једва да може некако описати, не познаје категорије настанка и нестанка. Оно је одраз те вечне егзистенције, тог НЕШТО.
Није то тамо негде напољу, тамо у оној небули, оној свемирској маглини. Не, то нешто је наше сопствено биће, носилац представе, јер.
Kada neka individua oseća samrtni strah, imamo, u stvari, čudan, skoro i smešan prizor da gospodar sveta, koji sve ispunjava svojim bićem, koji jedino daruje egzistenciju svemu što jeste, klone duhom i strahuje da će propasti, da će utonuti u ponor večnog ništa, dok je, u stvari, sve njega puno, i nema mesta na kome on ne bi bio, nijednog bića u kome on ne bi živeo, jer egzistencija ne nosi njega, već on nosi nju".
Шопенхауер
 
Poslednja izmena:
...
Зависи шта налазиш у самосвести као свој људски идентитет. Ако налазиш само некекав облик у простору, слику коју зовеш своје тело, и са којом се идентификујеш назвавши је ЈА, онда си у праву да то нестаје, јер осим у представи никакву егзистенцију није ни имало.
Али ако у самосвести налазиш "оно што нити настаје, нити нестаје" како би рекао Платон, оно што је Бергсон описао овако:
...

Jos kao klinac osecao sam razliku izmedju mene i Boga, ta dva pojma mi nisu bili jedno te isto. Samosvest takodje nije samo moje telo, naravno. Pomenuo sam licnost i identitet a znamo sta znace ta dva pojma i kako se definisu. To obuhvata sve ono sto cini mene, kompleksan sklop osobina, izuzev, mozemo reci te sveobuhvatne iskonske elementarne sile Necega, koja se inace nalazi u svim zivim i nezivim stvarima i koja je bezlicna. Licnosti i identiteti imaju svoj pocetak i kraj. Ono neprolazno, sto nazivamo JA, nema ni licnost ni identitet. Kada se budemo vratili u JA gubimo licnost i identitet i ponavljam time ne mislim da gubimo samo telo.
 
Jos kao klinac osecao sam razliku izmedju mene i Boga, ta dva pojma mi nisu bili jedno te isto. Samosvest takodje nije samo moje telo, naravno. Pomenuo sam licnost i identitet a znamo sta znace ta dva pojma i kako se definisu. To obuhvata sve ono sto cini mene, kompleksan sklop osobina, izuzev, mozemo reci te sveobuhvatne iskonske elementarne sile Necega, koja se inace nalazi u svim zivim i nezivim stvarima i koja je bezlicna. Licnosti i identiteti imaju svoj pocetak i kraj. Ono neprolazno, sto nazivamo JA, nema ni licnost ni identitet. Kada se budemo vratili u JA gubimo licnost i identitet i ponavljam time ne mislim da gubimo samo telo.

Не "изузев", већ је та свеобухвата исконска сила основа личности и идентитета. Она је основа из које апарат сазнања "исеца" слике са којима ћеш се онда идентификовати ређајући их једне до друге, правећи од њих скуп који ћеш звати "личност и идентитет".

Права личност и идентитет је егзистенција ткз. "квалитативног мноштва" . Она садржи у потенцији све облике, сва стања свести, мисли и предстве.

Друга је ствар што смо заборавили на то наше право ЈА, идентификујући се са његовим одразима.
Ispod homogenog trajanja, ekstenzivnog simbola pravog trajanja, pažljiva psihologija razaznaje jedno trajanje čiji se heterogeni trenuci prožimaju, ispod numeričke množine svesnih stanja, kvalitativnu množinu; ispod našeg ja, sa stanjima jasno definisanim, jedno ja gde uzastopnost podrazumeva fuziju i organizaciju.
Međutim, mi se najčešće zadovoljavamo prvim, to jest senkom našeg ja projektovanom u homogen prostor. Svest, mučena nezasitom željom da razlikuje, zamenjuje realnost simbolom ili realnost uočava samo kroz simbol. Kako tako prelomljeno i samim tim izdeljeno ja mnogo bolje odgovara zahtevima društvenog života uopšte a jezika posebno, svest mu daje prevagu i postepeno gubi iz vida suštinsko ja.

Бергсон
 
Друга је ствар што смо заборавили на то наше право ЈА, идентификујући се са његовим одразима.

Ne boj se, kad budemo umrli, svakako cemo prestati da se identifikujemo sa odrazom i onda ces imati svu vecnost da se identifikujes sa tvojim pravim JA.

No stvar je predodredjena, ocigledno, nismo mi zaboravili niti se namerno identifikujemo sa "iluzijom", nema tu mnogo krivice, nego tako treba da bude. Sta imas od toga sto se sada secas svog pravog JA, u cemu si bolji od ostalih ? Ako ces zbog toga ici u "raj" onda i treba da se secas. Zivot je dat da se zivi a ako treba nekog ili necega da se secamo, onda bi se secali, imali bi tu sposobnost.
 
Поента је да ће увек бити нешто, ако нема светлости, биће мрака, ако нема хладноће, биће топлоте, али увек ће нешто од тога бити. Појам "ништа" односи се једино на нас, наше очекивање, нашу заблуду.
Zavisi kako definises odsustvo necega. U praksi je moguce totalno odsustvo svetlosti, ili toplote. Suprotnost neceg opipljivog, kao sto je voda, bi bilo totalno odsustvo istog, sto je u praksi takodje izvodljivo. Prema tome ne mozemo reci da je totalno odsustvo neceg konkretnog na odredjenom mestu i dalje to nesto.
 
Zavisi kako definises odsustvo necega. U praksi je moguce totalno odsustvo svetlosti, ili toplote. Suprotnost neceg opipljivog, kao sto je voda, bi bilo totalno odsustvo istog, sto je u praksi takodje izvodljivo. Prema tome ne mozemo reci da je totalno odsustvo neceg konkretnog na odredjenom mestu i dalje to nesto.

Нико овде не тврди да је "одсуство нечега конкретног и даље то нешто", из чега си то извео?
Поента је, опет понављам, да то што можемо уништити у мислима сваки конкретан објект, (самим тим и из постојања јер свет је представа) не значи да их можемо уништити све заједно. О томе се ради.

"Ne vidi se da uništavati stvari, jednu po jednu, znači baš zamenjivati ih, jednu po jednu, nekom drugom stvari, i da samim tim uništenje apsolutno svega prikriva jednu stvarnu protivrečnost."

"Ideja jednog apsolutnog ništa, shvaćenog u smislu uništenja svega, jeste jedna sama po sebi razorna ideja, jedna pseudoideja, jedna obična reč. Ako uništiti neku stvar znači zameniti je drugom, ako je misliti otsustvo neke stvari moguće samo više manje izraženom pretstavom prisutnosti neke druge stvari, najzad ako uništenje znači najpre zamenu, onda je ideja uništenja svega isto toliko besmislena koliko i ideja četvrtastog kruga. Besmislica ne pada u oči, jer nema toga objekta koji se ne može zamisliti uništen: ali, iz toga što nam nije zabranjeno da uništavamo, u mislima, jednu po jednu, sve stvari, zaključuje se da je moguće zamisliti ih uništene sve zajedno. Ne vidi se da uništavati stvari, jednu po jednu, znači baš zamenjivati ih, jednu po jednu, nekom drugom stvari, i da samim tim uništenje apsolutno svega prikriva jednu stvarnu protivrečnost u izrazima, pošto bi ova radnja značila uništiti sam uslov koji joj dopušta da se izvede".

Бергсон из "Стваралачке еволуције"
 
Rekao si ako nema svetlosti bice mraka, kao da je u nasem primeru mrak nesto. Mrak je odsustvo svetla, znaci nema nista od svetla. Kao sto odsustvo vode znaci da vode nema. To ne zavisi od nasih misli. Licno ne mislim o tome da u sred bela dana u vodenoj dubini od nekoliko kilometara nema ni trunka svetla, pa opet nema svetla, nezavisno od moje predstave ili mojih misli. Isto je tako i sa ljudskim identitetom ili licnoscu, danas jeste sutra nije.

Naravno uvek ima neceg drugog, premda iskonska energija nije ogranicena identitetom i licnoscu kao covek.
 
Rekao si ako nema svetlosti bice mraka, kao da je u nasem primeru mrak nesto. Mrak je odsustvo svetla, znaci nema nista od svetla. Kao sto odsustvo vode znaci da vode nema. To ne zavisi od nasih misli.

Зависи од наших мисли. Мрак или црно је "позитивни осећај са негативним узроком.
Проблем позитивних идеја са негативним узроцима, разматрао је Џон Лок у "Огледима о људском разуму". Он је рекао да свако може да види да сенка коју тело баца иако је одсуство светлости итекако је позитиван осет. Јер ја могу да покажем на нечију сенку као на нешто постојеће (реалан осећај црног ) а не као одуство нечега, у овом случају одсуство светлости.

Ево како је то Лок објаснио:
Ali ja neću ovde da odlučujem da li je to tako ili nije, već ću pozvati svakog da kaže iz iskustva, nije li ljudska senka, mada ne predstavlja ništa drugo nego nedostatak svetlosti (što je nedostatak svetlosti veći, to je senka jasnija), kad je čovek posmatra, kadra da proizvede u njegovom duhu isto tako jasnu i pozitivnu ideju kao i čovek sam, makar bio sav u jasnoj sunčanoj svetlosti!
Slika senke je takođe pozitivna stvar.Mi doduše imamo i negativnih imena koja ne označavaju direktno pozitivne ideje, već njihovo odsustvo, kao što su „neukusan", „tišina", „ništa"; one u stvari govore o pozitivnim idejama (tj. „ukusu", „zvuk", „biće"), označavajući njihovo odsustvo.
Имам утисак да се ти, кроз све делимичне излете у метафизику, упорно држиш реализма и материјализима, као морнари који се држе обале не усуђујући се да заплове на отворено море.
Ова тема о ништа проистиче из идеализима, не сировог материјализма.
Дух је супстанција а не објективни свет. Нема објективног света изван нечије представе, изван нечије сазнајуће свести.

Самим тим сваки осећај у свести јесте егзистенција. Осећај мрака, исто као и осећај светлости, нема разлике.
Уклони осет светлости, замениће га осет мрака, уклони осет мрака, замениће га неки други осет, али никада не можемо на тај начин доћи до уклањања свих осета заједно.
А оно што покушавам овде нагласити јесте да појам "ништа" означава управо то, нестанак свих осета заједно, оно што је немогуће, дакле означава једну заблуду.
 
Зависи од наших мисли. Мрак или црно је "позитивни осећај са негативним узроком.
Проблем позитивних идеја са негативним узроцима, разматрао је Џон Лок у "Огледима о људском разуму". Он је рекао да свако може да види да сенка коју тело баца иако је одсуство светлости итекако је позитиван осет. Јер ја могу да покажем на нечију сенку као на нешто постојеће (реалан осећај црног ) а не као одуство нечега, у овом случају одсуство светлости.

Ево како је то Лок објаснио:

Имам утисак да се ти, кроз све делимичне излете у метафизику, упорно држиш реализма и материјализима, као морнари који се држе обале не усуђујући се да заплове на отворено море.
Ова тема о ништа проистиче из идеализима, не сировог материјализма.
Дух је супстанција а не објективни свет. Нема објективног света изван нечије представе, изван нечије сазнајуће свести.

Самим тим сваки осећај у свести јесте егзистенција. Осећај мрака, исто као и осећај светлости, нема разлике.
Уклони осет светлости, замениће га осет мрака, уклони осет мрака, замениће га неки други осет, али никада не можемо на тај начин доћи до уклањања свих осета заједно.
А оно што покушавам овде нагласити јесте да појам "ништа" означава управо то, нестанак свих осета заједно, оно што је немогуће, дакле означава једну заблуду.
Sve je relativno. Kazes da odsustvo necega (svetla) moze biti realan osecaj crnog kao nesto postojece, (senka postoji) i tu si u pravu. Mozemo reci da postoji (senka) a mozemo reci da ne postoji (svetlo), zavisi kako gledas na stvari . To me podseca na kvantnu fiziku gde sve ono sto jeste u isto vreme nije, to je jos gore i od metafizike. Jedna cestica jeste materija a u isto vreme nije materija i jedno i drugo je istina. Nemoguce je da postoji nista ali je u isto vreme i moguce jer ako kazemo da je sve moguce onda je moguce i nemoguce. To je taj apstraktni nivo u kome nemas pravo reci, iako si u pravu, kako je nesto nemoguce (nistavilo), jer u isto vreme to je i moguce. Jer predstava, iluzija u stvari ne postoji i postoji u isto vreme. Postoji iskonska energija koja nije predstava ali koja je toliko misticna da mozemo reci da u isto vreme i ne postoji, da je veca predstava od same predstave.
 
Poslednja izmena:
Smorio se Ozi, posle pet godina povampirio temu :)

Doduše zanimljiva rasprava bila.
Moglo je svašta i da se nauči.

Bilo bi interesantno da se posle skoro desetak godina vrate svi oni forumaši sa ove teme da vidimo koliko smo se svi promenili.
Prelistao sam sve ovo od početka i mogu ti kažem interesantno bijaše.
U međuvremenu sam iščitao neke stvari uključujući Šopenhauera.
Ništa duže nisam čitao u životu. Naročito Svet kao volja i predstava. Čitao sam samo to gotovo godinu dana.
Delo je, u najmanju ruku, fascinantno i otrežnjujuće.
Jasnije mi je zašto si pričao sve ovo što si pričao.
Mogu da kažem i da te bolje razumem, tebe lično.
Ali to je deo mene, profesionalno i lično.
Možda ćeš posle ovih godina i ti mene da razumeš bolje tj šta sam hteo da kažem sve vreme ako si postao malo fleksibilniji sagovornik u međuvremenu :D
 
Идеја апсолутног ништа јесте псеудоидеја



Самим тим руше се основе много чега на том темељу изграђеног.
Питање "Зашто нешто уместо ништа?" које је вековима мучило филозофе губи значење.
Исто тако губи значење и некакав творац који је из ништа све створио.
Slazem se sve osim da Tvorac gubi smisao da je iz Nista sve stvorio.
Posto je Nista pseudo pojam i kao sto sam ranije govorio,oznacava
meru kvantiteta necega (sto je ljudska zabluda-jer kako nista moze imati
meru) sto ne postoji i to Nista je samo ideja kao kada bi rekli da je casa
do pola puna vodom a od pola prazna,to znaci da je casa uvek puna
ali od pola nje se nalazi vazduh i on je nesto,ali,ali,ali,nas um odsustvo
necega smatra za nista i to necega odredjenog kao u ovom slucaju vode
u drugom delu case.
I,posto je nista rec koja oznacava odsustvo necega a ne apsolutno
nicega sto je ne moguce ,jer uvek postoji nesto,tako je i Tvorac iz
-nicega- sve stvorio,ali to Nista je bilo nesto sto recimo nismo bili mi sada
i nije bio UniverzUM kao sada ,ali je to sve evoluiralo i on sam sa svim
time...
 
I,posto je nista rec koja oznacava odsustvo necega a ne apsolutno
nicega sto je ne moguce ,jer uvek postoji nesto,tako je i Tvorac iz
-nicega- sve stvorio,ali to Nista je bilo nesto sto recimo nismo bili mi sada
i nije bio UniverzUM kao sada ,ali je to sve evoluiralo i on sam sa svim
time...
Па да. Не можеш без некаквог "творца", да му се молиш, да му се шлихташ, да му служиш.

А не пада ти на памет да је то "нешто" твоја сопствена непосредна свест. Можеш послати у ништа сваки облик који креираш у својој представи, не и саму представљајућу свест. Можеш послати у ништа сваку кулу у песку коју направиш, не и сам песак.
 
A gde se nalazi ta Svest ozi? Pa u nasem UM-u Zar ti mislis da si odvojen od Boga gledajuci u nebo puno zvezda
tj. kroz predstavu ili u nesvesti da si odvojen UM-om od Boga,nisi...
Bogu trebaju i oni koji negiraju sami sebe ,jer je to u interesu opstanka svih nas...
 
Kako je nastao Bog i kako je SVE nastalo,po mom misljenu.
Ovo nije iz naucnog ugla vec ugla filozofskog...
Mogucnosti koje teze da se ostvare su uplivale u Agoniju,to je
kao belo i crno-jin i jang.Mogucnosti kao materija a Agonija koja
predstavlja ne mogucnost izrazavanja,prelivom mogucnosti je
stvorila prostor i vreme i kao ne mogucnost izrazavanja postala
sam pokretac izrazavanja.Mi smo sacinjeni svi i sve od te dve
tvari i one se ne nalaze nigde drugde do u nasem UM-u,znaci
spoljni svet je samo iluzija-predstava je iluzija-predstava je nase
Telo a ono naj vrednije sto je stvoreno tim prelivom je nasa Dusa,
koja je deo Duha.
Dakle UM-Telo i Dusa-sveto trojstvo.
u ime Oca-Um-a
i sina-Tela
i Svetoga Duha-Nase Duse
Amin-neka tako bude
 
A gde se nalazi ta Svest ozi?

DR HOU питање:
Koliko je velika ta sfera, to četvorodimenzionalno Jastvo? Ne mogu a da ne odgovorim da je veliko koliko i sam univerzum.

PROFESOR JUNG одговор:
"To je zaista filosofsko pitanje i odgovor na njega zahteva dobar deo teorije saznanja. Svet je naša predstava o njemu. Samo nezreli ljudi veruju da je svet zaista ono što mislimo da jeste. Predstava sveta je projekcija sveta Jastva, baš kao što je potonje (Jastvo) introjekcija tog sveta. Ali, samo će um filosofa zakoračiti u oblast izvan uobičajene predstave sveta u kojoj su stvari statične i izolovane. Ukoliko zađete izvan te predstave, izazvaćete zemljotres prosečnog uma, čitav kosmos će biti poljuljan, najsvetija ubeđenja i nade će biti dovedeni u pitanje i ne vidim razloga za unošenje nespokoja. To ne bi koristilo ni pacijentima ni doktorima; to je, možda, korisno filosofima".
 
Dobro,tu se slazemo...
Ali odgovori mi sta za tebe predstavlja to jastvo?

"Оно што све сазнаје а ни од кога није сазнато јесте субјект. Он је по томе носилац света, општи, увек претпостављени услов свих
појава, сваког објекта, јер само за субјекат јесте све што уопште јесте".

Шопенхауер
 

Back
Top