Nikola Šubić Zrinjski, istorijska opera

[Bastiani]

Znači kažeš da tekstovi o Zrinskom iz 16. stoljeća nemaju veze s temom, ali eto "Hrvatski roman pre Šenoe" je točno na njenom tragu.

Uopšte nisam napisao da tekstovi o Zrinskom iz 16. veka nemaju vezu sa temom. Aj nađi gde sam ja to napisao. Nego sam napisao da ste skočili da dokazujete nešto što nije ni osporeno.

Mnogo fantaziraš. Mora da si ti neki Hrvat?

 

[dirigent_]

Uopšte nisam napisao da tekstovi o Zrinskom iz 16. veka nemaju vezu sa temom. Aj nađi gde sam ja to napisao. Nego sam napisao da ste skočili da dokazujete nešto što nije ni osporeno.

Vidiš u pravu si, stvarno nisi rekao da nemaju veze sa temom.
To opet ne mijenja činjenicu da si ti osjetio potrebu dokazivati da Hrvati nemaju prozno stvaralaštvo prije 19. stoljeća - makar ne samo da to nigdje u temi nije osporeno, već se nigdje u temi ne spominje.

 

[Сребрена]

Japanci na srpskom...

Jel ti čuješ prepev na japanski jezik?

 

[Mrkalj]

Juraj Zrinski, sin Nikole Sigetskog je isti onaj lik kojemu je dubrovački Mrkico-"Srbin" Zlatarić 1597. posvetio prijevod Elektru:


Elektra tragedija. Ljubmir pripovijes pastirska. I ljubav i smrt Pirama i Tizbe, iz veće tuđijeh jezika u hrvacki izložene... Prisvijetlomu i priizvrsnomu gospodinu, Gospodinu Đurđu knezu Zrinskomu, svjetniku cesarova veličanstva, vladaocu nad blagom krune Ugarske na Dunaju, momu gospodinu vazda počtovanomu..Zato bivši tijem naslađenjem ganut, jes njekoliko godišta, i za obogatit također ovi naš jezik kojomgodi stvari ka je dostojna da se čti, prinesoh iz latinskoga pastijersku pripovijes Tassovu, pjesnivca u oni jezik toliko scijenjena, koliko mnim da svak zna; i dovedši ju na izvrsnos, koliko mi od onije nezrelijeh ljeta biješe dopušteno, dah ju na svijetlo, prikazavši ju jednomu vlastelinu od našijeh, vijećniku prvomu komu dosta bijehu ugodni ovaci trudi. Stavih se zatijem s jednakom požudom učinit Hrvaćku Grkinju Elektru Sofoklovu...«


Ovo je možda najjači dio jer je Mrkvica izgubio 10 godina života dokazujući da dubrovački "Srbin" Zlatarić ne piše hrvatskim jezikom, tumačeći Zlatarićevo decidirano navođenje da lično piše hrvatskim jezikom - kao Zlatarićevu kurtoaziju prema Jurju Zrinskome koji je bio Hrvat a kojemu je knjiga posvećena. A sada odjednom Zrinski nije Hrvat nego je Mađar. Ma ne, on je Hrvat ali mu je ćale Mađar a Karnarutić se zabunio.

Pavle Ivić je to dokazao, ne ja.

Jednog dana, kad se budeš smirio, pokušaj da zamisliš situaciju: da je tebi lokalni gazda Milo Đukanović naručio prevod tri savremena dela sa italijanskog i pošteno ti platio za taj naručeni prevod (da, Domenico Zlatarić je radio i kao prevodilac), da li bi mu ti napisao posvetu u kojoj jezik svog prevoda nazivaš hrvatskim ili bi u svojoj posveti Đukanoviću jezik ipak nazvao crnogorskim?

PS. Vidi, bogati, i ovaj Zlatarić Đorđa Zrinskog smatra svjetnikom cesarova veličanstva, vladaocem nad blagom krune Ugarske na Dunaju.

Tihomir Georgevitch (La Macédoine, 1919) navodi da su Zlatarići došli u Dubrovnik iz Makedonije:

http://books.google.rs/books?id=sq5YLyqpmhAC&pg=PR13&redir_esc=y

Iz južne Srbije su i Ranjine (Hranjine). Među njima je igrom slučaja zabeležen dubrovački rodonačelnik, pravoslavac Nićifor kao graditelj Minčete. Dakle, svi odreda - nesumnjivo Hrvati...

 

[Bastiani]

Vidiš u pravu si, stvarno nisi rekao da nemaju veze sa temom.
To opet ne mijenja činjenicu da si ti osjetio potrebu dokazivati da Hrvati nemaju prozno stvaralaštvo prije 19. stoljeća - makar ne samo da to nigdje u temi nije osporeno, već se nigdje u temi ne spominje.

Joj, brate, stvarno gnjaviš.

Samo sam se malo prisetio mladosti i kako sam mukotrpno dolazio do saznanja o virtuelnoj prirodi hrvatske istorije i kulture. Pa nećeš to valjda da uskratiš čoveku u mojim godinama.

 

[Mrkalj]

Joj, brate, stvarno gnjaviš.

Samo sam se malo prisetio mladosti i kako sam mukotrpno dolazio do saznanja o virtuelnoj prirodi hrvatske istorije i kulture. Pa nećeš to valjda da uskratiš čoveku u mojim godinama.

Još jedan... u rukavicama. Tobož - "ukazuje na logičke pogreške", ali samo na srpskoj strani.

 

[dirigent_]

ukazuje na logičke pogreške

Ne samo logičke, nego i činjenične!

 

[Urvan Hroboatos]

Pavle Ivić je to dokazao, ne ja.

Jednog dana, kad se budeš smirio, pokušaj da zamisliš situaciju: da je tebi lokalni gazda Milo Đukanović naručio prevod tri savremena dela sa italijanskog i pošteno ti platio za taj naručeni prevod (da, Domenico Zlatarić je radio i kao prevodilac), da li bi mu ti napisao posvetu u kojoj jezik svog prevoda nazivaš hrvatskim ili bi u svojoj posveti Đukanoviću jezik ipak nazvao crnogorskim?

PS. Vidi, bogati, i ovaj Zlatarić Đorđa Zrinskog smatra svjetnikom cesarova veličanstva, vladaocem nad blagom krune Ugarske na Dunaju.

Tihomir Georgevitch (La Macédoine, 1919) navodi da su Zlatarići došli u Dubrovnik iz Makedonije:

http://books.google.rs/books?id=sq5YLyqpmhAC&pg=PR13&redir_esc=y

Iz južne Srbije su i Ranjine (Hranjine). Među njima je igrom slučaja zabeležen dubrovački rodonačelnik, pravoslavac Nićifor kao graditelj Minčete. Dakle, svi odreda - nesumnjivo Hrvati...

Opet promašaj. Tu je tezu lansirao Tomo Maretić, a jasno ju je pobio
Ivan Broz, autor sadašnjega (uglavnom) hrv. pravopisa
u "Crticama iz hrvatske književnosti" ("recensent" je Maretić)
....

Čini se da g. recensent odbija na moje tobože pretjerano hrvatstvo i ono što sam (u I. sv. na str. 161.) rekao za Dubrovčanina Zlatarića, i kao da se žali na mene, što nijesam imao na umu, da je Zlatarić samo iz kurtoasije prema hrvatskome velikašu Gjurgju Zrinjskome mogao reći: "Stavih se za tijem s jednakom požudom učinit hrvatsku Grkinju Elektru Sofoklovu". A odakle zna g. recensent, da je Zlatarić samo iz kurtoasije mogao govoriti o hrvatskoj Elektri? «Da je to bila samo kurtoasija», objašnjuje g. recensent, «to se vidi iz riječi: 'spjevanja od vrijednih Latina i Grka, koji Vam i u Vaš hrvatski jezik govore', dakle je Dubrovčaninu Zlatariću hrvatsko ime dobro poznato, ali s tim je hotio samo toliko reći, da će njegovu knjigu i Hrvati veoma lako čitati i razumjeti, jer između dubrovačkoga i hrvatskoga govora nema velike razlike... Pisac je mogao još svojoj tvrdnji u prilog navesti i to, da na naslovnoj strani svoga djela Zlatarić također ima naziv: hrvatski jezik.

Daklem kurtoasija! Meni su poznati uzroci, iz kojih se nadijevaju imena jezicima, ali medu njima zaludu tražim kurtoasiju: taj je uzrok doslije nečuven. Bit će jamačno nešto kurtoasije znao i Pergošić, koji je preveo Verbecijev Decretum na hrvatski jezik (kajkavski) i taj prijevod posvetio Gjurgju Zrinjskome i štampao ga u njegovoj štampariji u Nedelišću 1574. - pa opet nigdje ne kazuje za jezik, na koji prevodi, da je hrvatski nego svagda samo slovenski ili slovjenski. Tako se zvalo u knjizi onoga vremena narječje kajkavsko, koje je govorio i grof Gjuragj Zrinjski, a nema uzroka misliti, da je on taj svoj hrvatski jezik zazirao drukčije zvati, nego ostali ljudi u njegovo vrijeme što su ga zvali. Ko se hvata kurtoasije, da objasni hrvatstvo Zlatarićeve Elektre, trebalo bi ponajprije da dokaže, da Zrinjski svoj jezik - a to je narječje kajkavsko - nije zvao drukčije nego hrvatski. Ja bih sve rekao, da je bilo Zlatariću do kurtoasije, da bi on prije govorio o slovinskoj Grkinji Elektri i o slovinskome jeziku negoli o hrvatskoj Grkinji Elektri i o hrvatskome jeziku. A začudo je, kako ni Zrinjski nije razumio te kurtoasije, zahvaljujuci Zlatariću, što mu je poslao knjigu napisanu na dalmatinskome jeziku! Da nije Zrinjski vratio kurtoasiju za kurtoasiju?
Ali kako je kurtoasija Zlatarićeva čudnovata, to pokazuje najbolje natpis na prvoj strani Zlatarićeva djela, na koje svraća moju pozornost i g. recensent. G. 1597. naštampa Zlatarić u Mlecima svoja djela i izda ih u knjizi, kojoj je ovo natpis: «Elektra, tragedija, Ljubmir; pripovijes pastirska, i Ljubav i smrt Pirama i Tizbe. Iz veće tuđijeh jezika u hrvacki izložene. K tomu su pristavljene njekolike pjesni u smrt od razlicijeh. Po Dominku Zlatariću. U Bnecijeh i t. d.» A treba znati ovo: Elektru (prijevod s grčkoga) posvećuje Zlatarić Gjurgju Zrinjskome, Ljubmira (prijevod s italijanskoga) posvećuje dubrovačkome vlastelinu i prvome vijećniku Mihu Matufiću, a Ljubav i smrt Pirama i Tizbe (prijevod s latinskoga) Dubrovkinji, na glasu ljepotici, Flori Zuzorić-Pescioni. Budući da Zlatarić kaže, da su te tri pjesme «iz veće tudjijeh jezika u hrvacki izložene», ja bih rekao, da nije Zlatarić mislio da je u hrvatski jezik izložena samo Elektra, nego i Ljubmir i Ljubav i smrt Pirama i Tizbe. Ako je već samo iz kurtoasije prema velikašu hrvatskome mogao napisati Zlatarić, da se stavio učiniti hrvatsku Grkinju Elektru, a zašto kaže za Ljubmira i za Ljubav i smrt Pirama i Tizbe, da ih je iz tuđih jezika u hrvatski izložio? Zar i to govori samo iz kurtoasije prema dobročincu svome, Dubrovčaninu Mihu Matufiću, i prema obožavanoj svojoj vili, Dubrovkinji Flori Zuzorićevoj?

Prođimo se kurtoasije. Kako prenesemo kurtoasiju onamo, gdje joj nema mjesta, mi ćemo se sezati za njom, kako nas i kad nas bude volja, pa kad nam se ne da ovo ili ono objasniti ili kad nas ne bude volja objašnjivati, mi ćemo pozvati u pomoc kurtoasiju. A ko će odrediti, gdje počinje kurtoasija a gdje prestaje? Ko će dokazati, da nije Korčulanin Vidali samo iz kurtoasije nazvao u svojoj pjesničkoj poslanici (4. XII. 1564.) svoga prijatelja Dubrovčanina Nikolu Nalješkovića česti izbranom, hvalom velikom, dikom i slavom jezika hrvatskoga, a grad Dubrovnik krunom gradova hrvatskih? Ili zar se ne bi ko mogao drznuti te reći, da je Daničić pisao srpski ili hrvatski samo iz kurtoasije? A šta bi g. recensent kazao za čovjeka, koji bi tvrdio, da je i ono u «Radu» o Zlatariću napisano iz kurtoasije?

«Meni se sve čini», završuje g. recensent, «da ako se i tumače navedena mjesta iz Zlatarića onako kako čini g. B., to ništa drugo ne znači, nego da je Zlatarić jedini dosad poznati stari Dubrovčanin, koji hrvatsko ime onako upotrebljava.» -Spominjući Zlatarićeve riječi i tumačeći ih, ja sam imao ovo na umu. U starijoj književnosti našoj zove se jezik hrvatski ili imenima oblasnim (dalmatinski, bosanski, dubrovački i t. d.), ili imenima narodnim (hrvatski, srpski), ili imenima učenim (ilirski, slovinski i t. d.) Dubrovački spisatelji i drugi spisatelji, pišući hrvatski, kad god spominju za jezik, koji se govori u Dubrovniku, ako ga zovu imenom narodnim, oni ga zovu svagda samo hrvatski. S time je u svezi i ono, što sam kazao u I. sv. na str. 162.: «U svoj književnosti hrvatskoj, kako se razvila u Dalmaciji i Dubrovniku, nema ni traga, da bi se narodni jezik zvao imenom srpskim, koje je bilo Dalmatincima i Dubrovčanima za čudo tako strano te je u njih srpski redovno što i maćedonski ili grčki.» Ko obori ove tvrdnje ozbiljnim i učenim dokazima, neka bude uvjeren, da cu ih se ja prvi odreći, jer mi je istina mila mimo sve.

 

[Mrkalj]

Opet promašaj. Tu je tezu lansirao Tomo Maretić, a jasno ju je pobio
Ivan Broz, autor sadašnjega (uglavnom) hrv. pravopisa
u "Crticama iz hrvatske književnosti" ("recensent" je Maretić)
....

Čini se da g. recensent odbija na moje tobože pretjerano hrvatstvo i ono što sam (u I. sv. na str. 161.) rekao za Dubrovčanina Zlatarića, i kao da se žali na mene, što nijesam imao na umu, da je Zlatarić samo iz kurtoasije prema hrvatskome velikašu Gjurgju Zrinjskome mogao reći: "Stavih se za tijem s jednakom požudom učinit hrvatsku Grkinju Elektru Sofoklovu". A odakle zna g. recensent, da je Zlatarić samo iz kurtoasije mogao govoriti o hrvatskoj Elektri? «Da je to bila samo kurtoasija», objašnjuje g. recensent, «to se vidi iz riječi: 'spjevanja od vrijednih Latina i Grka, koji Vam i u Vaš hrvatski jezik govore', dakle je Dubrovčaninu Zlatariću hrvatsko ime dobro poznato, ali s tim je hotio samo toliko reći, da će njegovu knjigu i Hrvati veoma lako čitati i razumjeti, jer između dubrovačkoga i hrvatskoga govora nema velike razlike... Pisac je mogao još svojoj tvrdnji u prilog navesti i to, da na naslovnoj strani svoga djela Zlatarić također ima naziv: hrvatski jezik.

Daklem kurtoasija! Meni su poznati uzroci, iz kojih se nadijevaju imena jezicima, ali medu njima zaludu tražim kurtoasiju: taj je uzrok doslije nečuven. Bit će jamačno nešto kurtoasije znao i Pergošić, koji je preveo Verbecijev Decretum na hrvatski jezik (kajkavski) i taj prijevod posvetio Gjurgju Zrinjskome i štampao ga u njegovoj štampariji u Nedelišću 1574. - pa opet nigdje ne kazuje za jezik, na koji prevodi, da je hrvatski nego svagda samo slovenski ili slovjenski. Tako se zvalo u knjizi onoga vremena narječje kajkavsko, koje je govorio i grof Gjuragj Zrinjski, a nema uzroka misliti, da je on taj svoj hrvatski jezik zazirao drukčije zvati, nego ostali ljudi u njegovo vrijeme što su ga zvali. Ko se hvata kurtoasije, da objasni hrvatstvo Zlatarićeve Elektre, trebalo bi ponajprije da dokaže, da Zrinjski svoj jezik - a to je narječje kajkavsko - nije zvao drukčije nego hrvatski. Ja bih sve rekao, da je bilo Zlatariću do kurtoasije, da bi on prije govorio o slovinskoj Grkinji Elektri i o slovinskome jeziku negoli o hrvatskoj Grkinji Elektri i o hrvatskome jeziku. A začudo je, kako ni Zrinjski nije razumio te kurtoasije, zahvaljujuci Zlatariću, što mu je poslao knjigu napisanu na dalmatinskome jeziku! Da nije Zrinjski vratio kurtoasiju za kurtoasiju?
Ali kako je kurtoasija Zlatarićeva čudnovata, to pokazuje najbolje natpis na prvoj strani Zlatarićeva djela, na koje svraća moju pozornost i g. recensent. G. 1597. naštampa Zlatarić u Mlecima svoja djela i izda ih u knjizi, kojoj je ovo natpis: «Elektra, tragedija, Ljubmir; pripovijes pastirska, i Ljubav i smrt Pirama i Tizbe. Iz veće tuđijeh jezika u hrvacki izložene. K tomu su pristavljene njekolike pjesni u smrt od razlicijeh. Po Dominku Zlatariću. U Bnecijeh i t. d.» A treba znati ovo: Elektru (prijevod s grčkoga) posvećuje Zlatarić Gjurgju Zrinjskome, Ljubmira (prijevod s italijanskoga) posvećuje dubrovačkome vlastelinu i prvome vijećniku Mihu Matufiću, a Ljubav i smrt Pirama i Tizbe (prijevod s latinskoga) Dubrovkinji, na glasu ljepotici, Flori Zuzorić-Pescioni. Budući da Zlatarić kaže, da su te tri pjesme «iz veće tudjijeh jezika u hrvacki izložene», ja bih rekao, da nije Zlatarić mislio da je u hrvatski jezik izložena samo Elektra, nego i Ljubmir i Ljubav i smrt Pirama i Tizbe. Ako je već samo iz kurtoasije prema velikašu hrvatskome mogao napisati Zlatarić, da se stavio učiniti hrvatsku Grkinju Elektru, a zašto kaže za Ljubmira i za Ljubav i smrt Pirama i Tizbe, da ih je iz tuđih jezika u hrvatski izložio? Zar i to govori samo iz kurtoasije prema dobročincu svome, Dubrovčaninu Mihu Matufiću, i prema obožavanoj svojoj vili, Dubrovkinji Flori Zuzorićevoj?

Prođimo se kurtoasije. Kako prenesemo kurtoasiju onamo, gdje joj nema mjesta, mi ćemo se sezati za njom, kako nas i kad nas bude volja, pa kad nam se ne da ovo ili ono objasniti ili kad nas ne bude volja objašnjivati, mi ćemo pozvati u pomoc kurtoasiju. A ko će odrediti, gdje počinje kurtoasija a gdje prestaje? Ko će dokazati, da nije Korčulanin Vidali samo iz kurtoasije nazvao u svojoj pjesničkoj poslanici (4. XII. 1564.) svoga prijatelja Dubrovčanina Nikolu Nalješkovića česti izbranom, hvalom velikom, dikom i slavom jezika hrvatskoga, a grad Dubrovnik krunom gradova hrvatskih? Ili zar se ne bi ko mogao drznuti te reći, da je Daničić pisao srpski ili hrvatski samo iz kurtoasije? A šta bi g. recensent kazao za čovjeka, koji bi tvrdio, da je i ono u «Radu» o Zlatariću napisano iz kurtoasije?

«Meni se sve čini», završuje g. recensent, «da ako se i tumače navedena mjesta iz Zlatarića onako kako čini g. B., to ništa drugo ne znači, nego da je Zlatarić jedini dosad poznati stari Dubrovčanin, koji hrvatsko ime onako upotrebljava.» -Spominjući Zlatarićeve riječi i tumačeći ih, ja sam imao ovo na umu. U starijoj književnosti našoj zove se jezik hrvatski ili imenima oblasnim (dalmatinski, bosanski, dubrovački i t. d.), ili imenima narodnim (hrvatski, srpski), ili imenima učenim (ilirski, slovinski i t. d.) Dubrovački spisatelji i drugi spisatelji, pišući hrvatski, kad god spominju za jezik, koji se govori u Dubrovniku, ako ga zovu imenom narodnim, oni ga zovu svagda samo hrvatski. S time je u svezi i ono, što sam kazao u I. sv. na str. 162.: «U svoj književnosti hrvatskoj, kako se razvila u Dalmaciji i Dubrovniku, nema ni traga, da bi se narodni jezik zvao imenom srpskim, koje je bilo Dalmatincima i Dubrovčanima za čudo tako strano te je u njih srpski redovno što i maćedonski ili grčki.» Ko obori ove tvrdnje ozbiljnim i učenim dokazima, neka bude uvjeren, da cu ih se ja prvi odreći, jer mi je istina mila mimo sve.

Kako bilo, Zrinski je Zlatariću zaposlio rođenog burazera na ugarske državne jasle. Taj odnos između jednog pisca i jednog vlastelina mogao je biti samo nešto više od puke kurtoazije - ulizivanje.

 

[Urvan Hroboatos]

Kako bilo, Zrinski je Zlatariću zaposlio rođenog burazera na ugarske državne jasle. Taj odnos između jednog pisca i jednog vlastelina mogao je biti samo nešto više od puke kurtoazije - ulizivanje.

Nisko.

 

[Лекизан]

Opet promašaj. Tu je tezu lansirao Tomo Maretić, a jasno ju je pobio
Ivan Broz, autor sadašnjega (uglavnom) hrv. pravopisa
u "Crticama iz hrvatske književnosti" ("recensent" je Maretić)

Аутор данашњег хрватског правописа је Вук Стефановић Караџић иначе Хрват из Тршића!

 

[Mrkalj]

Nisko.

Jeste.

 

[Mrkalj]

http://www.dubrovnikportal.com/kolumna_basic.php?id=57690

... te je sve posvećeno Jurju Zrinskom u čijoj se vojsci nalazio njegov brat i časnik Mihajlo Zlatarić. U posveti Jurju Zrinkom stoji:

„…Stavih se zatijem s jednakom požudom učinit Hrvaćku Grkinju Elektru Sofoklovu, nastojeći da se također u broju od našega skladanja bude čut štogodi davnje što ima u sebi od visoka i od plemenita…“, te nadalje kaže: „…koji vam u vaš hrvacki jezik govore, pokle mnozi od take gospode čtili ih su u jezik njimi inostran i tuđ.“.

Toliko o tomu... i Đeriju.

 

[veseli dabar]

http://www.dubrovnikportal.com/kolumna_basic.php?id=57690

... te je sve posvećeno Jurju Zrinskom u čijoj se vojsci nalazio njegov brat i časnik Mihajlo Zlatarić. U posveti Jurju Zrinkom stoji:

„…Stavih se zatijem s jednakom požudom učinit Hrvaćku Grkinju Elektru Sofoklovu, nastojeći da se također u broju od našega skladanja bude čut štogodi davnje što ima u sebi od visoka i od plemenita…“, te nadalje kaže: „…koji vam u vaš hrvacki jezik govore, pokle mnozi od take gospode čtili ih su u jezik njimi inostran i tuđ.“.

Toliko o tomu... i Đeriju.

Mrkvica.

Vide šta mu promaklo...Zlatarić između kaže - Zato bivši tijem naslađenjem ganut, jes njekoliko godišta, i za obogatit također ovi naš jezik kojomgodi stvari ka je dostojna da se čti...

Ali ipak vrh teme je Mrkvičina teza da je jedna OPERA napisana na temelju iscrpnih proučavanja istorijskih izvora. Opera!

 

[Mrkalj]

Zlatarić između kaže - Zato bivši tijem naslađenjem ganut, jes njekoliko godišta, i za obogatit također ovi naš jezik kojomgodi stvari ka je dostojna da se čti...

Ne znam šta je sporno - Zlatarić kaže za sebe da je "ganut" i kada u rečenici govori o sebi, govori o "našem jeziku" hvaleći se da ga je obogatio, a kada se obraća Jurju Zrinskom, iz učtivosti kaže da sada Elektra i ostali likovi "u vaš hrvacki jezik govore".

teza da je jedna OPERA napisana na temelju iscrpnih proučavanja istorijskih izvora. Opera!

To ja nisam nigde ni mislio ni napisao. Preispitaj se.

 

[Сребрена]

Ali ipak vrh teme je Mrkvičina teza da je jedna OPERA napisana na temelju iscrpnih proučavanja istorijskih izvora. Opera!

Испаде да трагедију сматраш историјском извором?
Каква је веза између хурватске историје и комедије?

 

[Urvan Hroboatos]

Испаде да трагедију сматраш историјском извором?
Каква је веза између хурватске историје и комедије?

Hm....
Da vidimo malo nepristranost moderatora.
Na ovom pdf-u se negira u nizu pisanija hrvatska nacionalna kultura.
OK, te nebuloze ionako nisu ništo do bizarne.

Nu, da vidimo što je to kad vox populi malo grakne drugačije.
Ovo su njeki od komentara - nijedan od autora ovoga posta- ispod
teksta o Gunduliću koji je završio u "vekovima" srpske književnosti.

Zavalite se i uživajte....
http://www.vecernji.hr/knjige/ivana-gundulica-uvrstili-u-antologiju-srpske-knjizevnosti-944495
...............
Gdje su sada Jusupović, lepi Zoki i sva jugonostalgičarska politička elita, da reagiraju na ovaj barbarski čin krađe i
svojatanja svega, što nikada nije ni neće biti njihovo. Tim turskim vazalima se mora postaviti uvjet, da se javno i u
pisanoj formi odreknu tih posezanja prije ulaska u Europu. To je još jedno u nizu srpskih intelektualnih laži kojim
truju svoj neuki narod, pokušavajući svoje poraze i bitke u ratu, pretvoriti kao pobjedu u miru. Tim sjemenima zla
treba odlučno i jasno zagrmiti cijela intelektualna, politička i ekonomska Hrvatska i postaviti kao conditio sine qua
non budućih odnosa ili jednostavno prekinuti svaki odnos...
............................
Srbija je čudak Balkana, vječito u stranputicama, rob svog ogromnog nacionalnog egoa napuhanog
lažima, isbojanim povijesnim podacima, konstantno nacionalnom paranojom tj. manijom proganjanja i
osiječajem lažne velicine, zelje da se dominira susjedima, želja za novim teritorijem, zelje da se nekako
asimilira, da se udari oznaka "srpsko" drugim jezicima, narodima, kulturama.
..................
I mi ćemo onda takvim bolesnicima ubrzat ulazak u EU, ma daj molim te...
............................
I mi treba da uvrstimo Johanna Wolfganga Goethea u hrvatsku književnost, - jer je nosio periku kao i Ivan Gundulić.
..........................................
Ja sam se nadal I mislil da kad se Hrvatska osamostali, da bumo mijenjali nazive ulica, i to kao prvo
Lj. Gaja. Taj nam je uz ostale ilirce, usprkos protivljenju mnogih Hrvata kajkavaca koji su jezično
radi toga građani drugoga reda, pribavio štokavski za standardni, književni jezik. Ni tada Srbi nisu htjei ni čuti za
Ilirizam ... a naši blesavi ilirci su veličali sve srpsko. Grof J. Drašković je, na pr. pisao na čirilitzi! Zato
braćo Hrvati, moramo taj svoj standardni jezik pohrvatiti, pobacati van srbo-bosančerizme kao "pare,
zakačiti, zasigurno, obeštećenje, oboriti, idem kod umjest k !, ...
.................................................
Sve je to uvijek isto, kradi tuđe kad nemaš svoje. Laži, laži tako dugo dok se ne počinje
vjerovati da je to istina. To je SANU. Sve je to na onoj podlozi"Srbi svi i svuda".
Bezobrazlug. Zbog toga joj blokirajte pristup EU.
.................................
J... pa ovi stvarno nisu normalni. Prekinuti bilo kakve kulturne odnose (ako je uopće moglo
biti takvih) dok se ne civiliziraju. Baš nemamo sreće sa susjedima, jedan hrvatski zid bi trebalo počet gradit.

 

[Mrkalj]

Hm....
Da vidimo malo nepristranost moderatora.
Na ovom pdf-u se negira u nizu pisanija hrvatska nacionalna kultura.
OK, te nebuloze ionako nisu ništo do bizarne.

Nu, da vidimo što je to kad vox populi malo grakne drugačije.
Ovo su njeki od komentara - nijedan od autora ovoga posta- ispod
teksta o Gunduliću koji je završio u "vekovima" srpske književnosti.

Zavalite se i uživajte....
http://www.vecernji.hr/knjige/ivana-gundulica-uvrstili-u-antologiju-srpske-knjizevnosti-944495
...............
Gdje su sada Jusupović, lepi Zoki i sva jugonostalgičarska politička elita, da reagiraju na ovaj barbarski čin krađe i
svojatanja svega, što nikada nije ni neće biti njihovo. Tim turskim vazalima se mora postaviti uvjet, da se javno i u
pisanoj formi odreknu tih posezanja prije ulaska u Europu. To je još jedno u nizu srpskih intelektualnih laži kojim
truju svoj neuki narod, pokušavajući svoje poraze i bitke u ratu, pretvoriti kao pobjedu u miru. Tim sjemenima zla
treba odlučno i jasno zagrmiti cijela intelektualna, politička i ekonomska Hrvatska i postaviti kao conditio sine qua
non budućih odnosa ili jednostavno prekinuti svaki odnos...
............................
Srbija je čudak Balkana, vječito u stranputicama, rob svog ogromnog nacionalnog egoa napuhanog
lažima, isbojanim povijesnim podacima, konstantno nacionalnom paranojom tj. manijom proganjanja i
osiječajem lažne velicine, zelje da se dominira susjedima, želja za novim teritorijem, zelje da se nekako
asimilira, da se udari oznaka "srpsko" drugim jezicima, narodima, kulturama.
..................
I mi ćemo onda takvim bolesnicima ubrzat ulazak u EU, ma daj molim te...
............................
I mi treba da uvrstimo Johanna Wolfganga Goethea u hrvatsku književnost, - jer je nosio periku kao i Ivan Gundulić.
..........................................
Ja sam se nadal I mislil da kad se Hrvatska osamostali, da bumo mijenjali nazive ulica, i to kao prvo
Lj. Gaja. Taj nam je uz ostale ilirce, usprkos protivljenju mnogih Hrvata kajkavaca koji su jezično
radi toga građani drugoga reda, pribavio štokavski za standardni, književni jezik. Ni tada Srbi nisu htjei ni čuti za
Ilirizam ... a naši blesavi ilirci su veličali sve srpsko. Grof J. Drašković je, na pr. pisao na čirilitzi! Zato
braćo Hrvati, moramo taj svoj standardni jezik pohrvatiti, pobacati van srbo-bosančerizme kao "pare,
zakačiti, zasigurno, obeštećenje, oboriti, idem kod umjest k !, ...
.................................................
Sve je to uvijek isto, kradi tuđe kad nemaš svoje. Laži, laži tako dugo dok se ne počinje
vjerovati da je to istina. To je SANU. Sve je to na onoj podlozi"Srbi svi i svuda".
Bezobrazlug. Zbog toga joj blokirajte pristup EU.
.................................
J... pa ovi stvarno nisu normalni. Prekinuti bilo kakve kulturne odnose (ako je uopće moglo
biti takvih) dok se ne civiliziraju. Baš nemamo sreće sa susjedima, jedan hrvatski zid bi trebalo počet gradit.

Rekao sam ti još 2010. da ti je od argumentacije ostala još jedino "realnost na terenu" na koju se pozivaš (ustvari je ostala tzv. "realnost" koju stvara HAZU, što joj je primarni cilj; zato se toliko i finansira i zato se toliko "raspisuje").

 

[Urvan Hroboatos]

Аутор данашњег хрватског правописа је Вук Стефановић Караџић иначе Хрват из Тршића!

To je valjda onaj Karadžić za kog je veliki hrv. filolog Stjepan Ivšić napisao:
"..Isticanje dra. Marijan Stojkovića da je fonetski pravopis kod Hrvata samo djelo Vukovo,
nije na mjestu. Istina je, daj e Vuk u početku pisao etimološki, pa je i
svoju prvu gramatiku "Pismenicu serbskoga jezika" (1814) napisao etimološkim pravopisom, i
daj e istom u gramatici uz "Rječnik" iz godine 1818. za koji je upotrijebio
i "šokačke " rječnike, udesio fonetski pravopis. No fonetsko je pisanje
bilo u običaju kod Hrvata od najstarijih vremena. Mjesto mnogih drugih dokaza za to prilažem
ovdje u prijepisu jednu pjesmu Dubrovčanina D. Zlatarića prema originalnom izdanju njegovih pjesama iz godine 1597., preštampane u SPH XXI.....

Uz "Pravopisne prijedloge" Povjerenstva
za hrvatski jezik i "odvojeno mišljenje" dra. Marijana Stojkovića, u Zagrebu, 20. veljače 1942., "
*********************
Da ne duljimo, Karadžić i Kopitar su stilizirali novi srpski pravopis po djelima Mikalje,
Belostenca, Stulića, Kačića i Habdelića, što je sve Kopitar posjedovao, a u suradnji s Karadžićem
obilno crpio. Nema u Vuka nijednoga dijela koji nije- pišem o pravopisu- nazočan u hrvatskih pisaca od
14. do 18. st., a i ranije.

U srpskome nije cijelo 19. st. (a ni kasnije) napisana ozbiljna studija o pravopisu, nego
se išlo više intuitivno (jedina je možebitna iznimka "Rat za srpski jezik i pravopis" Đure Daničića,
1847.).

U to doba Hrvati pozorno mijenjaju i natežu se oko pravopisa, potaknuti
ideologijama (panslavenskom, južnoslavenskom)- no uvijek na temelju
vlastite baštine. Temeljci su:
.

Vatroslav Jagić: Naš pravopis 1864.
Marćel Kušar: Nauk o pravopisu jezika hrvackog ili srpskog, 1889.
Tomo Maretić: Istorija hrvatskoga pravopisa latinskijem slovima, (1495-1835; obrađenao 95 pisaca) 1889. (410+ stranica)

Ipak je to različito ....

 

[Лекизан]

Uz "Pravopisne prijedloge" Povjerenstva
za hrvatski jezik i "odvojeno mišljenje" dra. Marijana Stojkovića, u Zagrebu, 20. veljače 1942., "
*********************

И после када Хрвате назовеш усташама и најгорим именима они се љуте.Какво твоје поверенство из 1942, по чему су они били меродавни за било шта.Срамота.

Da ne duljimo, Karadžić i Kopitar su stilizirali novi srpski pravopis po djelima Mikalje,
Belostenca, Stulića, Kačića i Habdelića, što je sve Kopitar posjedovao, a u suradnji s Karadžićem
obilno crpio. Nema u Vuka nijednoga dijela koji nije- pišem o pravopisu- nazočan u hrvatskih pisaca od
14. do 18. st., a i ranije.

Караџић је стилизовао правопис за језик који се говорио у србском народу између осталог и у његовом селу и околини.
Рецимо на дела на чакавици и кајкавици Вук уопште није обраћао пажњу као ни на хрватске писце.
Све друго је манипулација Вуковим радом и убацивање нечег "хрватског" тамо где га нема и где му није место.

U srpskome nije cijelo 19. st. (a ni kasnije) napisana ozbiljna studija o pravopisu, nego
se išlo više intuitivno (jedina je možebitna iznimka "Rat za srpski jezik i pravopis" Đure Daničića,
1847.).

Па Вук је извршио баш у првој половини тог века целокупну реформу србског језика, и то је последња реформа србског језика извршена до данас, написао је и граматику у складу са том реформом и речник, тако да ти та примедба не пије воду.
С друге стране неку студију о језику код Хрвата и не видим изузимајући Гајева писанија у којима је готово све и преписао од Вука, а ови касније то понављали.

 

[Urvan Hroboatos]

Nema smisla trošiti vrijeme na neuke.
Za one poluobaviještene:

1. VK (Vuk Karadžić) ne pokazuje nikakvu evoluciju u
pravopisu. Njegov srpski rječnik iz 1818. je prijelom
za kojeg nema predhodnika ni u jednom njegovom ranijem spisu.
Gramatiku je napisao na korijenskom, etimološkom
pravopisu, kojim su pisali svi Srbi do njegova doba.

2. Najvjerojatnije je njegovu pravopisnu i slovopisnu reformu u važnim
detaljima koncipirao Jernej Kopitar. Sve što je napisao
imao je dostupno i rabio iz hrvatskih rječnika.
Još je 1864. Vatroslav Jagić primijetio da je VK tobože novoskovane riječi za prijevod
NZ uzeo, većinom, iz starijih hrv. djela (Vrančićev čakavski rječnik, Belostenčev
i Habdelićev kajkavski, Stulićev i Mikaljin štokavski).
Tako Jagić piše u djelu "Zasluge Vuka Štefanovića Karadžića..." iz 1864, o prijevodu VK-a
i njegovu Novom zavjetu:
........
Ovako je Vuk u svojoj zreloj dobi o „slavenštini" mislio, ovako je i radio : eno nam dokaza u prijevodu sv. pisma:
„Novi Zavjet gospoda našega Isusa Hrista 1847", gdje u predgovoru daje točan račun o svih riječih,
kojih misli da nije slušao u narodu, a opet jih primio u prijevod u svoju knjigu; medju njimi ima po njegovu razlikovanju
i „slavenskih" i „načinjenih", za koje ţeli, da bi se pomiješale medju naše narodne riječi. Na one „slavenske" i
„načinjene" riječi dobro su mu drugi primijetili (na pr. u Glasniku dr. srb. slov. dr. S t e i ć), da s jedne strane ima i
preko ondje izbrojenih jošte nekih izraza, kojih se rijetko ili nikada ne ĉuju u narodu, s druge strane
da su jamačno mnoge riječi već odavna i u narodu i u knjigah, za koje on misli, da bi jih istom prvi učinio bio.
Nije velike muke dokazati, da je to zbilja istina: evo samo nekoliko primjera iz onih riječi, kojih „nije čuo Vuk, nego sam načinio":
karač (mikalja), rugač (stulli), sijač (mik.), izbranik (mik. st.), osvetnik (st. palmotić), vrtar(habdelić), vratarica (mik.), neznabožac (stulli), djevojaštvo (habd.), smjernost (stulli), svetost (vrančić), izbavljenje, izvršenje, oĉišćenje, poznanje, pokajanje, pomirenje itd. (mik. stuli).
Dapače nekoje riječi bio bi Vuk u ljepšem obliku našao negoli su njegove „načinjene", kanoti: gudac (u vrančića i stullija)
ljepše nego gudač, slušalac (mik.) ljepše od slušač, šaptavac,(st.) ljepše od šaptač itd.
Isto tako od „slavenskih" rijeĉi udomaćile su se mnoge već davno prije Vuka:
spasitelj ima u vranč. mik. habd. st., proročica, jedinost, jedinstvo, bliţnji, duhovni itd.
sve su same takve riječi, koje hrvatski narod i knjiga dobro poznaje.
Kako ćemo si dakle protumaĉiti strah od ovakih riječi?


Jer ako se i smije punim pravom kazati, da je jedan čovjek Vuk više dobra uradio za naš jezik nego čitava društva,
opet mu ne doteče.. da bi proučio život jezika ne samo kako je sada u ustiju naroda, nego
takodjer kako bijaše u prošlosti, iz bogate književnosti hrvatske od 15-18. vijeka, te bi svojim
tanahnim čuvstvom za pravilnost jezika odabrao dobro od zloga, valjano od nevaljanoga, narodno od nenarodnoga.

4. glavni jer izbor do oko 1814. za VK-a bio govor običnoga naroda
plus neki dijelovi iz Kačića Miošića. S tim nije polučio većega uspjeha, pa
je tekar "Srpskim rječnikom" iz 1818. , pavšim s Marsa, i objelodanjenim
uz jasnu podporu Kopitara, njegov jezični tip dobio uglavnom
završen oblik.
Taj je jezični tip nastao poglavito na hrvatskim djelima: rječnicima i gramatikama Kašića, Mikalje,
Stullija, Vrančića, Belostenca, Habdelića, Della Belle, ter spisima A. Kačića Miošića, kao i niza udrugih tekstova.

5. Hrvati i prije i u to vrijeme imaju drugih briga i zamisli: već su
biskupi i mecene zamislili općehrvatski standard, temeljen na dubrovačkoj štokavštini
(biskup Mandić, Maksimilijan Vrhovac), a to je programski proveo
Janko Drašković u "Disertaciji". Od 1790- do 1833 oblikovala se ideologija
hrvatskoga kulturnoga ujedinjenja i prije Gaja.

"Vrhovac se bori na saboru za prava hrvatskog jezika, to isto radi Gaj; Vrhovac otvara knjižnicu,
a to isto radi Gaj; Vrhovac, da pridigne knjigu, osniva tiskaru – to isto radi Gaj; Vrhovac željkuje
jedinstven narodni jezik – to isto radi i Gaj; Vrhovac je živo radio o jedinstvenom pravopisu – to
isto i Gaj; Vrhovac pozivlje već 1813. narod na sabiranje narodnog blaga – Gaj i njegovi Iliri od
prvog početka čine isto; Vrhovac govori u svom proglasu o ilirskom jeziku – Gaj i njegovi Iliri
nazivaju svoj jezik ilirskim; Vrhovac pjeva čistom štokavštinom u Zagrebu – Najveće Gajevo
djelo i njegovih Ilira bez sumnje je da su izabrali štokavštinu za narodno narječje; Vrhovac
izdaje svojim troškom mnoge hrvatske knjige, a svrha mu je procvat te književnosti – Gaj i
njegovi Iliri rade to isto; Vrhovac vodi brigu za stare hrvatske knjige i nastoji ih pribaviti, gdje
mu je samo moguće – Gaj radi isto; Vrhovac podržava sveze sa slavenskim učenjacima
Dobrovskim, Kopitarom i drugima – Gaj s Kolarom, Šafarikom i drugima; Vrhovac s
Dorotićem govori o hrvatskim novinama – Gaj u istinu izdaje hrvatske novine. Mislim da
se Vrhovac iza svega toga, što sam spomenuo, može punim pravom nazvati pretečom
Ljudevita Gaja" (Velimir Deželić; v. isto opsežne: Đuro Šurmin: Hrvatski preporod, 1-2, 1903.-4. i
Franjo Fancev: Dokumenti za naše podrijetlo hrvatskoga preporoda, 1933.)
http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=65481
http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=16192
http://www.enterthebooks.net/popular-results-h/hrvatski-preporod
http://dizbi.hazu.hr/?documentIndex=1&docid=12166

6. od 1818. do 1847. na srpskom su, osim slavjanosrpskoga, objavljena samo
djela Vk-a i Njegoša, ter na koncu, 1847. i Daničića. Dotle su Hrvati napisali cijelu knjižnicu
(govorim samo o tom relativno uskom razdoblju):

http://www.matica.hr/knjige/847/
http://www.matica.hr/media/pdf_knjige/847/Tomasovic2012 009.pdf
...............
U moderni hrvatski književni jezik, prihvaćen u XIX.
stoljeću, prvo, novoštokavština je uvedena nekoliko desetljeća
ranije nego u srpski.3 Gajeva Kratka osnova horvat»Danici« (1835)
prethode primjeni Vukove reforme i njezinom
manifestu Rat za srpski jezik i pravopis (1847) Đure
Daničića. Srbobranitelji u okviru Austrijske carevine izborili
su se da se službeni zakoni i propisi objavljuju na njihovom
crkvenoslavenskom jeziku, odvojeno od štokavske
ilirske inačice. Najučeniji Srbin tog vremena, klasicistički
pjesnik Lukijan Mušicki, umro 1837., izražava se na crkvenoslavenskom,
ruskoslavenskom, srpskoslavenskom,
kako se već zvao srpski idiom, što je bjelodano iz njegovih
višesveščanih sabranih stihova (Stihotvorenje, 1858-
1848), Uostalom, »otac moderne srpske nacije«, Ilija Garašanin
svoje glasovito Načertanije (1844), program srpske
državne osvajačke politike, piše, kako već i naslov svjedoči,
na tom idiomu, ne pak na štokavštini. No, u književnosti
u užem smislu Karadžićeva reforma izvojštila je pobjedu
tekar u Pesmama Branka Radičevića, klasičnoj zbirci
srpskog romantizma, ali je ta zbirka tiskana 1847.
Do tada, 1840-1846., bilježimo čitav niz klasičnih djela hrvatskog
romantizma: drama Ivana Kukuljevića, Juran i Sofija,
izvedena je 1840., iste godine kada je Stanko Vraz okupio
u zbirku Đulabije, nakon kojih slijedi spjev Ane Vidović
Stanko i Anka (1841); 1842. pojavila se Demetrova poema
Grobničko polje i putopis Matije Mažuranića Pogled
u Bosnu; auktor Grobničkog polja 1844. objavljuje tragediju
Teuta, njegov šurjak Ivan Mažuranić 1846. slavni ep
Smrt Smail-age Čengića kao i Petar Preradović prvu zbirku
pjesama Pervenci. Ni 1845. nije ostala bez velikog književnog
događaja s Putositnicama Antuna Nemčića, najboljom
prozom iz prve faze hrvatskog romantizma. Dakle,
do Radičevićevih Pesama iz 1847. hrvatska je literatura viešežanrovski
organizirana na jeziku kojemu je podloga štokavština.
Dakle, usprkos tim nadnevcima i činjenicama, g.
Vuksanović govori o zajedničkoj štokavskoj tradiciji.
Kako su Srbi mogli naslijediti jezičnu baštinu Marina Držića,
kad su toga najvećega hrvatskog komediografa stoljećima
ignorirali? U njihovoj je državi postavljen na pozornicu tek
1946. (prva izvedba 1. rujna), kad ga je glumilo Hrvatsko
narodno kazalište, ne iz Zagreba, već iz Subotice (poslije
preimenovano u Narodno pozorište). Bila je to predstava
Dunda Maroja, dok su Slovenci istu komediju u režiji Bojana
Stupice, izvodili u ljubljanskom Narodnom gledališću
već 1942., a u Beogradu ju je režirao također Stupica, ali
sedam godina poslije (1949). To je lako provjerljivo u monumentalnoj
bibliografiji Josipa Miholjevića (Zbornik radova
o Marinu Držiću, Zagreb, 1969). G. akademiku mogu
samo citirati mudru latinsku izreku: Frustra surdas aures
fatigare.
Pratimo li bibliografiju izdanja Osmana (mit
o »srpskom« Gunduliću življi je od mita o »srpskom« Marinu
Držiću) uz njegovo izdanje za Maticu hrvatsku 1991.
(priredili Slobodan Prosperov Novak i Antun Pavešković),
vidimo da je Gundulićev ep iz rukopisa objavljen u Dubrovniku
1826. No, zagrebačko izdanje, kojim je Matica
ilirska (hrvatska) 1844. otpočela svoju nakladničku djelatnost,
inače neprocjenjivih dometa za razvitak nacionalne
kulture, imalo je puno veći i pravi odjek. Raskošno opremljeno
izdanja Osmana s nadopunom Ivana Mažuranića
(drugo, Gajevo izdanje, pojavilo se 1854. na 448 stranica)
potaknulo je takvu aktivnu recepciju da se hrvatska poezija
četrdesetih i pedesetih godina XIX. stoljeća dobrano
»gundulizirala«, metrički i leksički, koja je pojava u srpskoj
istodobnoj poeziji potpuno izostala. U Hrvatskoj su
se nizala izdanja Ivana Broza (tri), Kerubina Šegvića, Đure
Körblera, prije nego je u glavnom gradu Srbije, Beogradu
i uopće u srpskoj državi tiskan Osman, i to ne cjelovit, a
priredio ga je Dubrovčanin Albert Haller 1928., sto godina
i malo više nakon Martekinijeva objelodanjivanja. Vacuum
primarne recepcije glede Osmana govori sam za sebe,
rječitije nego njegovo učestalo deklariranje »srpskim«
pjesmotvorom.

Pametnomu dosta, a ostalima ionako pomoći nema.

 

[Лекизан]

Ја само не знам ко још може да верује у то хрватско столетно наклапање и гомилу глупости које си набацао и које понављаш овде стално као папагај, али то ће све бити када на врби заврби, или што кажу стари латини epistula non erubescit.

 

[Mrkalj]

Nema smisla trošiti vrijeme na neuke.
Za one poluobaviještene:


Pametnomu dosta, a ostalima ionako pomoći nema.

Sva književnost na srpskom jeziku je srpska književnost (na engleskom - engleska itd.). Za sada je main stream istoriografija u zabludi kada ne vidi da su štokavski ikavci potekli iz zapadne i katoličke Srbije (Bosna i Hum) te nema opšteprihvaćenosti spoznaje o srpskosti štokavske ikavice kod filologa. No, kada se ta zabluda ispravi, imaćemo potpunu antologiju srpske književnosti koja će uključiti i ikavačke pisce.

 

[Mrkalj]

Ја само не знам ко још може да верује у то хрватско столетно наклапање и гомилу глупости које си набацао и које понављаш овде стално као папагај, али то ће све бити када на врби заврби, или што кажу стари латини epistula non erubescit.

Može, dok mi ne sastavimo odgovarajuće udžbenike i oslobodimo se crkveno-nacionalne autocenzure.

Andrej Torkvat Brlić 1854. godine u svojoj Ilirskoj gramatici jasno kaže, da Srbi imaju tri izgovora: jekavski, ekavski i ikavski.

Spojler

Molim čitaoca da obrati pažnju upravo na ovaj prežvrljani deo Ilirske gramatike Andreje Torkvata Brlića iz 1854. godine. Cela knjiga: http://books.google.com/books/downl...ut=pdf&sig=ACfU3U2ETCUL9gdxuG3Q_95t0kuJ6JLxZg

Zašto je ovaj deo gramatike ižvrljan? Zato što se jasno kaže, od strane jednog Šokca, da Srbi imaju tri izgovora: jekavski, ekavski i ikavski.

Inače, molio bih da se više tema o nacionalnoj operi nastaloj na drami u kojoj se ne pojavljuje dotična nacija ne razvodnjava Vukom Karadžićem i Đurom Daničićem. Hvala.

 

[dirigent_]

Čini mi se da valja i na ovoj stranici ponoviti da se Hrvatska u drami itekako spominje.