Nesumnjivo Hrvati

Mrkalj

Buduća legenda
Poruka
32.319
Dobro. Za one koji još nisu shvatili da narod (u etničkom smislu) bez jezika ne može da postoji, kao ilustracija može da posluži ova Matvejevićeva refleksija:

Predrag Matvejević:

Prisjećao sam se Matoša: ”Nacionalne kulture su po svome postanku i izvoru plod tuđinskog utjecaja. Ono što je u narodu najbolje plod je tuđih kalamova” (Matoš piše, po starinski, ”kalamova”)… ”Snaga narodne kulture nije u sposobnosti odbacivanja, eliminacije, već u moći primanja, apsorbiranja što više tuđih kulturnih elemenata”.
 
Mnogo je primjera koji to potvrđuju: Strossmayer, Demeter, P. Stoos, Gavella, Vatroslav Lisinski (rođenjem Ignac Fuchs); obitelj Ljudevita Gaja starinom je iz Burgundije (pisala se Gay), a Stanka Vraza (pravim imenom Jakoba Frassa) iz Štajerske; Bogoslav Šulek, podrijetlom Slovak, bio je svojedobno najistaknutiji hrvatski jezikoslovac, pritom je podržavao ”jugoslavensku ideju”; Ivan Zajc (u Beču se pisao: von Seitz), autor nacionalne opere ”Nikola Šubić Zrinski” Čeh je podrijetlom kao i August Šenoa, najpopularniji romanopisac svoga stoljeća. Nikola Firentinac, kako ga mi zovemo (tj. Niccolo di Giovanni Fiorentino), sljedbenik Donatellov, rođen je i kršten u Firenzi, po kojoj je i dobio nadimak – nije ”našijenac” ali je ostavio vidna traga u našem kraju. Matematičar i fizičar Marin Getaldić (Marino Ghetaldi), dubrovački patricij i Galilejev prijatelj, vuče korijene iz romanskih loza istočne jadranske obale; svoje radove pisao je na latinskom a potpisivao ih kao Ghetaldus. Obitelj Sorkočevića (Sorgo), vjerojatno najvrednijeg skladatelja kojeg su imali i Dubrovnik i Dalmacija, došla je iz Albanije preko Boke – trgovala je žitaricama i po tom dobila prezime (sorgo = sijerak). Jezuit Ardelio Della Bella, rođen u Foggi, u obitelji koja je potjecala iz Firenze (u Dubrovniku su ga zvali ”Fiorentin”), i franjevac Joakim (Gioacchino) Stulli, istodobno Dubrovčanin, Talijan i ”Ilir”; ubrajaju se s razlogom u najznačajnije rodonačelnike hrvatske i južnoslovenske leksikografije. Dubrovački pjesnik Vetranović, za života poznatiji kao Vetrani, spjevao je ”Odu Italiji”.

”Hrvatski Preporod” u Hrvatskom narodnom kazalištu oslikao je Vlaho Bukovac, kojem je pravo ime Biagio Faggioni. Kukuljević je preimenovao Andrea Meldolu u Andriju Medulića, kojeg nikad nitko nije tako zvao – a sam je dodao vlastitome prezimenu dodatak Sakcinski, prema talijanskoj lozi svoje majke (De Sacchi). Nije sigurno da je u nas postojalo prezime Klović koje je pridano minijaturistu Cloviusu: zanemarimo li teško odgonetljiva rodoslovlja, neosporno je da Clovija (Klovića) i Lauranu (Vranu), prema onome što su stvorili i gdje su se formirali, u najboljem slučaju dijelimo s talijanskom umjetnošću. Pavao Ritter, čiji je otac došao u Senj iz Alzasa, sam je preveo svoje njemačko prezime u Vitezović. ”Poganski klasik” Vladimir Vidrić dijete je slovenskih roditelja (Vidič). Ivan Goran Kovačić je po majci Židov (to sam tek nedavno saznao od jednog mađarskoga povjesničara književnosti. Goranova se majka prezivala Klein) – tako bi naš najveći pjesnik hrvatskoga i jugoslavenskoga antifašističkog Otpora, po židovskom zakonu, pripadao majčinoj strani. Glazbu za hrvatsku himnu, posvećenu ”Lijepoj našoj domovini”, skladao je vinkovački Srbin Josif Runjanin. Juraj Dalmatinac se potpisivao kao Georgius Matthei ili po venecijanski Zorzi Mattei, a njegov sin je tvrdio da mu je pravo ime i prezime Giorgio Orsini. Andrija Aleši (Alleshi) doselio je iz Drača. Ruđeru Boškoviću djed bijaše pravoslavac iz trebinjskoga kraja koji se selidbom u Orahov Do obreo medu katolicima i pokrstio, a mati mu bi Talijanka. I Marulićeva je majka bila, prema talijanskim slavistima, Talijanka, prema hrvatskim Hrvatica: imenom se zvala Dobrica i Bona, a prezivala Alberti – potomci te splitske obitelji izjasnili su se kao Talijani i iselili. Očeva, pak, loza pisca ”Judite”, sudeći po prezimenu, imala je možda nekoć i stanovitu romansku sastavnicu (dočetak ul u prezimenima poput Bartulović, Franulović, Krstulović itd. nije slavenski, nego romanski, rumunjski) – čime se, naravno, ne mijenja nacionalnost ”oca hrvatske književnosti”. Otac Vjenceslava Novaka došao je iz kraljeva Gradca u Češkoj. Matošu i Cesarcu majke su stranoga podrijetla. ”Zlato Zadra” izrađivale su manje ruke domaćih nam majstora (najčešće u ulozi skromnih pomoćnika), negoli njihovih učitelja, stranaca. Po dalmatinskim oltarima, onim najznačajnijim i najljepšim, pretežito su djela naših susjeda. Nikola Tesla, vjerojatno najveći znanstvenik kojeg su imali južni Slaveni, ponosio se svojim srpskim podrijetlom i hrvatskom domovinom.

Kad sebi predočim sliku Zagreba koju sam ponio u tuđinu, prisjetim se arhitekata koji su hrvatskoj prijestolnici dali pečat modernosti. Mnogi od njih nose strana imena: prije svega rodonačelnik Bartol Felbinger, rođen u Češkoj, koji je projektirao ne znam koliko zgrada na Gornjem gradu, Harmici, u Mesničkoj i drugdje; Hermann Bolle je, prema Schmidtovim planovima, restaurirao zagrebačku katedralu i dao joj današnji oblik; dugujemo mu, uz ostalo, i arkade s kupolama na Mirogoju. Presudnu ulogu u urbanističkom razvoju središta odigrala je zelena ”Lenuzzijeva potkovica”. Helmer i Feldner izradili su nacrt za Hrvatsko narodno kazalište, Pfaff za zgradu Kolodvora i Umjetnički paviljon, Konradt za Arheološki muzej. Schmidt za Akademiju, Lubinsky za staru Sveučilišnu knjižnicu, Erlich je projektirao Strossmayerovo i Vrazovo šetalište kojima sam gotovo svakodnevno prolazio. Ne zaboravljam ni radove koje su potpisali Neidhardt, Deutsch, Klein, Hulsner, Honigsberg, Albini, Schon, Baranyai i toliki drugi koji su za sobom ostavili neizbrisiva traga. Nabrajam ih po sjećanju, bez kronologije. Ne znam tko je od njih njemačkog ili austrijskog, a tko židovskog podrijetla – što uopće ne smatram najvažnijim. Uz njih su – i to, naravno, ne zaboravljam – figure darovitih graditelja Hrvata, koji djeluju usporedo sa svojim kolegama stranoga podrijetla, često ih sustižu i zajedno s njima grade svoj grad.


Hrvatskome narodnom kazalištu dali su neprocjenjive doprinose glumci poput Vike Podgorske, koja se preselila u Zagreb iz Maribora, te brojni prvaci srpskoga podrijetla, trajno ili privremeno angažirani – od Bele Krleže, Ljubiše Jovanovića i Mile Dimitrijević koja je bodroga duha doživjela stogodišnjicu, do Pere Kvrgića ili Rade Šerbedžije. Ne zaboravimo doprinose naših Bosanaca iz muslimanskih obitelji, poput pokojnoga Fahre Konjhodžića ili Izeta Hajdarhodžića, među inim. Šarmantni Boby Marotti nam je došao iz Slovenije, kao i Josip Gostič, tenor svjetskoga glasa, Božena Kraljeva je, ako se ne varam, dijete češke obitelji koja se nastanila u Zagrebu. Operska primadona Marijana Radev bijaše Bugarka iz Dobrudže, a Boris Papandopulo, meni naš najdraži moderni skladatelj, miješanoga je grčko-ruskoga roda. Među režiserima, stalnim i povremenim, ne smije se izostaviti važno ime Tita Strozzija te napose slovenskoga i jugoslavenskoga reditelja Bojana Stupice koji nije radio dugo u hrvatskom narodnom kazalištu, ali je ostavio u njemu dugotrajan trag zajedno sa svojom suprugom, srpskom glumicom Mirom Stupicom. Poznavao sam pokojnoga Dina Radojevića i mnoge druge ”mješance” ili ”došljake”, sve do Georgija Para i Paola Magellija.

I slikara i kipara je podosta, u dvadesetom stoljeću, kojima imena ne izgledaju samo hrvatska: Kinert, Herman, Kulmer, Pal, Radauš, Vaništa, Džamonja, Tartalja i dr. Vinkovačkoga Srbina Savu Šumanovića, blistava učenika zagrebačke likovne Akademije, ustaše su ubili 1942., a izuzetne skulpture Voje Bakića porušili u ovom posljednjem ratu vandali koji sistemski ruše spomenike antifašizmu.

Zagrebačka škola crtanoga filma dostigla je vjerojatno najviši domet u povijesti hrvatskoga filma uopće. I u njoj je prinos naših južnoslavenskih srodnika izniman: Crnogorac Dušan Vukotić dobio je jedinog ”Oskara” kojeg imamo, Srbin Nedeljko Dragić, jedan je od najcjenjenijih ”cartoonista” u Evropi (na žalost, prilike su ga navele da se skloni u inozemstvo za vrijeme tuđmanizma), te Danijel Žeželj kojeg sam izgubio iz vida i Borivoj Dovniković koji je postigao zavidan uspjeh u Americi. Veljko Bulajić je rodom iz Crne Gore, Krsto Papić iz Boke Kotorske. Ostavljam stručnjacima da ocjene vrijednost dvaju Neugebauera, Waltera i Norberta kao i Aleksandra Marxa, darovitih srednjoevropskih Židova koji su zadužili hrvatsku kulturu. U stripu, uz genijalnog hrvatskog crtača Andriju Maurovića, jedan je od utemeljitelja toga (u nas) zakašnjelog žanra Sergej Mironović Kolučenko, iz rusko-ukrajinske emigracije, te također Leontij Bjelskij. Ne zaboravljam naravno ni Igora Kordeja, ni pogotovo moga zemljaka Ismeta (”Icu”) Voljevicu. Žao mi je što je najdarovitiji mladi crtač i fotodizajner Mirko Ilić emigrirao u Ameriku, krajem prošloga stoljeća, kad su mnogi Srbi napuštali Hrvatsku.

Putanje triju ”nobelovaca” s našega tla možda zavređuju da se na trenutak zamislimo: Lavoslav Ružička je iz češke obitelji.

Naša politička povijest također ne oskudijeva sličnim primjerima. Poučno je spomenuti imena nekoliko poznatih ”pravaša” na koje se, ponekad na skandalozan način, pozivaju današnji nacionalisti, pa i oni koji ne skrivaju svoju profašističku opredijeljenost: Starčevićeva je majka bila pravoslavka, otac Jurja Bianchinija porijeklom je Talijan, nesretni Franck bijaše Židov. Ne znam otkuda dolazi prezime Tuđman niti mi je to važno – ali pretpostavljam zašto je njemu bilo važno da naglasi da mu ”žena nije ni Srpkinja ni Židovka”. Poznato je da je majka Josipa Broza bila Slovenka, Tito to nije ni krio ni isticao.



Na spisak treba dodati bana Jelačića i našeg Hrobija. :)
 
Poslednja izmena:
Mnogo je primjera koji to potvrđuju:

Strossmayer,

Demeter,

P. Stoos,

Gavella,

Vatroslav Lisinski (rođenjem Ignac Fuchs);

obitelj Ljudevita Gaja starinom je iz Burgundije (pisala se Gay), a

Stanka Vraza (pravim imenom Jakoba Frassa) iz Štajerske;

Bogoslav Šulek, podrijetlom Slovak, bio je svojedobno najistaknutiji hrvatski jezikoslovac, pritom je podržavao ”jugoslavensku ideju”;

Ivan Zajc (u Beču se pisao: von Seitz), autor nacionalne opere ”Nikola Šubić Zrinski”; Čeh je podrijetlom kao i

August Šenoa, najpopularniji romanopisac svoga stoljeća.

Nikola Firentinac, kako ga mi zovemo (tj. Niccolo di Giovanni Fiorentino), sljedbenik Donatellov, rođen je i kršten u Firenzi, po kojoj je i dobio nadimak – nije ”našijenac” ali je ostavio vidna traga u našem kraju.

Matematičar i fizičar Marin Getaldić (Marino Ghetaldi), dubrovački patricij i Galilejev prijatelj, vuče korijene iz romanskih loza istočne jadranske obale; svoje radove pisao je na latinskom a potpisivao ih kao Ghetaldus.

Obitelj Sorkočevića (Sorgo), vjerojatno najvrednijeg skladatelja kojeg su imali i Dubrovnik i Dalmacija, došla je iz Albanije preko Boke – trgovala je žitaricama i po tom dobila prezime (sorgo = sijerak).

Jezuit Ardelio Della Bella, rođen u Foggi, u obitelji koja je potjecala iz Firenze (u Dubrovniku su ga zvali ”Fiorentin”), i

franjevac Joakim (Gioacchino) Stulli, istodobno Dubrovčanin, Talijan i ”Ilir”; ubrajaju se s razlogom u najznačajnije rodonačelnike hrvatske i južnoslovenske leksikografije.

Dubrovački pjesnik Vetranović, za života poznatiji kao Vetrani, spjevao je ”Odu Italiji”.

”Hrvatski Preporod” u Hrvatskom narodnom kazalištu oslikao je Vlaho Bukovac, kojem je pravo ime Biagio Faggioni.

Kukuljević je preimenovao Andrea Meldolu u Andriju Medulića, kojeg nikad nitko nije tako zvao – a

sam je dodao vlastitome prezimenu dodatak Sakcinski, prema talijanskoj lozi svoje majke (De Sacchi).

Nije sigurno da je u nas postojalo prezime Klović koje je pridano minijaturistu Cloviusu: zanemarimo li teško odgonetljiva rodoslovlja, neosporno je da Clovija (Klovića) i

Lauranu (Vranu), prema onome što su stvorili i gdje su se formirali, u najboljem slučaju dijelimo s talijanskom umjetnošću.

Pavao Ritter, čiji je otac došao u Senj iz Alzasa, sam je preveo svoje njemačko prezime u Vitezović.

”Poganski klasik” Vladimir Vidrić dijete je slovenskih roditelja (Vidič).

Ivan Goran Kovačić je po majci Židov (to sam tek nedavno saznao od jednog mađarskoga povjesničara književnosti. Goranova se majka prezivala Klein) – tako bi naš najveći pjesnik hrvatskoga i jugoslavenskoga antifašističkog Otpora, po židovskom zakonu, pripadao majčinoj strani.

Glazbu za hrvatsku himnu, posvećenu ”Lijepoj našoj domovini”, skladao je vinkovački Srbin Josif Runjanin.

Juraj Dalmatinac se potpisivao kao Georgius Matthei ili po venecijanski Zorzi Mattei, a njegov sin je tvrdio da mu je pravo ime i prezime Giorgio Orsini.

Andrija Aleši (Alleshi) doselio je iz Drača.

Ruđeru Boškoviću djed bijaše pravoslavac iz trebinjskoga kraja koji se selidbom u Orahov Do obreo medu katolicima i pokrstio, a mati mu bi Talijanka.

I Marulićeva je majka bila, prema talijanskim slavistima, Talijanka, prema hrvatskim Hrvatica: imenom se zvala Dobrica i Bona, a prezivala Alberti – potomci te splitske obitelji izjasnili su se kao Talijani i iselili. Očeva, pak, loza pisca ”Judite”, sudeći po prezimenu, imala je možda nekoć i stanovitu romansku sastavnicu (dočetak ul u prezimenima poput Bartulović, Franulović, Krstulović itd. nije slavenski, nego romanski, rumunjski) – čime se, naravno, ne mijenja nacionalnost ”oca hrvatske književnosti”.

Otac Vjenceslava Novaka došao je iz kraljeva Gradca u Češkoj.

Matošu i

Cesarcu majke su stranoga podrijetla.

”Zlato Zadra” izrađivale su manje ruke domaćih nam majstora (najčešće u ulozi skromnih pomoćnika), negoli njihovih učitelja, stranaca. Po dalmatinskim oltarima, onim najznačajnijim i najljepšim, pretežito su djela naših susjeda.

Nikola Tesla, vjerojatno najveći znanstvenik kojeg su imali južni Slaveni, ponosio se svojim srpskim podrijetlom i hrvatskom domovinom.

(nastaviće se)

:)
 
Božidar Violić:

"Mi smo ionako sklepan narod..." rekao je, rezignirano, u intervjuu Globusu, Božidar VIOLIĆ, najbolji hrvatski pozorišni režiser, kako je u toj reviji predstavljan.

Povod za ovu izjavu bila je njegova konstatacija da se još nije navikao da govori "čisto" hrvatski: "...pa mi se često omaknu neprijateljske riječi. Mnogi me tada sa negodovanjem pogledaju...".
http://p104.ezboard.com/fistorijabalkanafrm20.showMessageRange?topicID=142.topic&start=226&stop=240
 
Vladimir Peter Goss (hrvatsko-američki pisac i novinar) vgoss@aol.com:

"Hrvatska 1700 nije Hrvatska 1500. Ne samo kulturno već etnički. Hrvati su se masovno iselili u Austriju, Mađarsku, Sloveniju, Furlaniju, Slovačku... U oslobođene krajeve useljava se čudo stranaca – pretežno srednjeeuropejaca. Veliki dijelovi Hrvatske ostaju Vojna Krajina, naseljena vlaškim prebjezima uglavnom pravoslavne vjere. To područje je praktički do 1995 izgubljeno za Hrvatsku.

Kako je iz te mase preživjelih Kajkavaca i Čakavaca, i doseljenih Štokavaca, rekonvertiranih hrvatskih Muslimana, Turaka (Turčin, Turković...), Katoličkih Vlaha, Cincara i Cica, Grka, Arbanasa, Nijemaca, Čeha, Slovaka, Ukrajinaca, Mađara i Mađarona, Talijana i Talijanasa, Francuza i Židova, Autonomaša i Narodnjaka, Partizana i Ustaša ispala nacija koja je uspjela stvoriti državu i više je nego čudo.

Postoji sekundarni mit, kojem sam i sam podosta doprinijeo – a taj je da Hrvatska nije zemlja, nije narod, već ideja, podneblje, koje djeluje na mnoge od doseljenika da vrlo brzo postanu "Hrvati". Čvrsto vjerujem da u tom mitu ima i više negoli zrno istine. Inače se navedeno čudo ne bi dogodilo. A to čudo je i izravna negacija mita o nepostojanju Hrvata koji je tako veselo lansirao Vuk S. Karadžić. Hrvati postoje iako sam Bog zna kakva nam krv kola u žilama (četiri pra-pretka pisca ovih redaka su: erdeljski Szekely, gradišćanski Židov, Ukrajinka rođena u Srebrenici, i lička Hrvatica – moguće mađarskog porijekla)."




Vladimir Peter Goss (hrvatsko-američki pisac i novinar) vgoss@aol.com:
... Hrvatska nije zemlja, nije narod, već ideja, podneblje, koje djeluje na mnoge od doseljenika da vrlo brzo postanu "Hrvati".


Odavde sledi:
Hrvatski jezik je jezik ideje, podneblja, onih doseljenika koji su vrlo brzo postali Hrvati.

A ja pozivam diskutante koji dele moje ubeđenje da ta hrvatska ideja nije autohtona, "hrvatska", već da je uvežena spolja (ideja germanskog i rimokatoličkog interesa) da doprinesu raspravi.

Otvoreno kažem, po ko zna koji put, da je jedina moguća država (u pravom smislu reči) na zapadnom Balknu - Srbija. Ovo što danas imamo nisu države, već sateliti. Pravoslavaca ima (naj)više, ali katolici imaju više iskustva i mudrosti. Ideja hrvatske nacije je lažna ideja, ideja koja deluje kao tumor - koji će propasti ukoliko propadne i organizam kojim se hrani i kojeg iscrpljuje (srpstvo). Već rekao da je hrvatststvo tumor na tkivu srpstva. Ali, ja ne gledam na njega kao na neprijatelja nego na nedovoljno osvešćenog (i iskompleksiranog) mlađeg brata, koji nije svestan za čiji interese radi i šta se nalazi na kraju puta kojim ide. A nalazi se isto što se nalazi na kraju puta jednog tumora.

Ideja osvešćenja, novi put za Zapadni Balkan, jedini put trejne pacifikacije, u svom startu pretpostavlja preporod prosvetiteljstva i naučne misli u Srbiji. Prevashodno ovaj zamah mora ispraviti greške i krive Drine balkanskih istoriografija i lingvistika i konačno ustanoviti srpsku istoriografiju, koja još uvek ne postoji.

Da je "hrvatska ideja" duboko pogrešna, pokazuje istorija krvoprolića nametnuta spolja. Katolički kadrovi treba da se uključe u borbu za jedno novo srpstvo koje će doneti Balkanu trajan mir, blagostanje i prosperitet.
 
Eto, Mate, ovo je zaista tema o Hrvatima.

gledam i nevjerujem

preumoran sam da nešto suvislo odgovorim, tako da će vaša preuzvišena lingvistička visost morati malo pričekati na odgovor, ali ukratko me samo zanima:
- da li ti negiraš postojanje Hrvata kao nacije uopće?
- ili pak samo negiraš postojanje hrvatskog jezika u ovom obliku koji postoji danas?
 
ko o cemu k..o postenju.mrkalj,Hrvatino...kad bi ja poceo da nabrajam sve nesrbe u danasnjem "srpstvu",tri foruma nebi bila dovoljna.barem 80% srba su porjeklom romi,cincari,vlasi,morlaci,torlaci,bugari,rumuni,turci,crnogorci...i jednim velikim djelom Hrvati.
 
Udariga, Matija, Čvrsnice,

sve tekstove koje sam citirao pisali su pripadnici hrvatske nacije (ili "ideje" ili "sklepa" kako sami kažu): Predrag Matvejević, Vladimir Peter Goss, Božidar Violić. Njima se obratite.

Moj se poziv odnosi na novu katoličku elitu, a ideja će stasati kroz 20-tak godina.
 
SRBI KATOLICI

Istorijske i drustvene okolnosti djelovanja katolickih Srba

Politicko-istorijsku raspravu "Katolicki Srbi" prof. dr Lazo M. Kostic objavio je 1964.g. u Torontu, u izdanju kanadskog ogranka Srpskog kulturnog kluba "Sveti Sava". Ona predstavlja iskreno i sentimentalno iskazivanje postovanja prema iskrenim srpskim patriotima katolicke vjeroispovjesti koji su prezreli sve primamljive ponude, prevashodno austrougarskih vlasti da na osnovu svog religioznog opredjeljenja i eventualnog odricanja od spostvenih nacionalnih korjena postignu najvise drzavne i drustvene privilegije. Mnogi su bili kaznjeni, zatvarani, gonjeni, ali se od Srpstva nisu htjeli odvajati, niti ga negirati. Ja sam im se kao dijete divio: u njima sam gledao apostole, patrijarhe, tribune. Svaki mi je izgledao beskrajno veliki, nedostizan. I sretan sam sto mi se na kraju zivota pruzila prilika da im se u ime Srpstva malo oduzim: da ih spomenem, da ih otrgnem iz zaborava, da im izrazim posthumnu zahvalnost."

Istorijski, Srpstvo je tjesno integrisano sa pravoslavljem i njegovim specificnim izrazom koji sadrzi drzavotvornu komponentu, a naziva se svetosavljem. Pravoslavlje je dalo najvisi doprinos odrzanju srpskog naroda i vijekovima je napustanje pravoslavne vjere znacilo i raskid sa srpskim nacionalnim bicem.

(Katolici su postajali sokci,bunjevci,latini,a sada Hrvati; muslimani Turci a sada Bosnjaci a neki i Goranci; komunisticki ateisti Crne Gore su se napustajuci pravoslavlje odrekli i srpstva, a i makedonski Srbi su preko komunizma utopljeni u vjestacku makedonsku naciju, koju pored Srba cine i Bugari, stari Slovenski doseljenici, Cincari, Vlasi, Romi...)
Kod priprostog, neobrazovanog svijeta identifikacija Srpstva i pravoslavlja bila je gotovo apsolutna. Medjutim, u spisima iz XVII i XVIII v. brojna su svjedocanstva i o Srbima katolicke vjere koji su sacuvali svoj nacionalni identitet, a Bunjevce i Sokce su austrijske vlasti i zvanicno nazivale katolickim Racima, sto znaci Srbima.

na hr vikipediji to ne spore,da su nazivani katolicim Racima,samo kazu da se to odnosi na Hrvate! hahaha a sto ih onda nisu zvali hrvati? i zasto katolicki Raci a pravoslavne ne zovu pravoslavni? zato sto su iste narodnosti racke,tj srpske,a razlicite vjere zato to katolciki, da ih razlikuje od vecine,pravoslavih Srba,jer besmisleno bi bilo govoriti katolicki Hrvati kada istorija za neke druge i ne zna.

..........

(Ta cinjenica o katolickim Srbima ne ide u prilog laznoj tvrdnji da su crnogorci toboze Srbi samo zbog srpske-pravoslavne vjere, jer ovi nisu bili pravoslavni pa su se opet nazivali ili su nazivani Srbima. Istina je da se pravoslavlje kod prostog naroda identifikovalo sa srpstvom, ali razlog je samo taj sto kada su dosli Turci, dosla je i nova vjera, i prelaskom na novu vjeru prestajali su neki biti Srbi jer su se odrekli svog identiteta. Iz predturskog perioda svi katolici i bogumili Bosne i Hercegovine su sebe nazivali Srbima)

U 16.,17.i 18.v. danasnja Slavonija se po Srbima nazivala Rascia, sto svjedoce i brojne geografske karte iz toga vremena, dok je Slavonija tada bila predio oko Zagreba, a juzno je bila Hrvatska; juzno pak od te Raske je bila Bosna




Joannes Janssonius , karta Rascie iz 1636, Amsterdam

...........

I na karti jednog drugog holandskog kartografa, dr.Wolfganga Lanza, iz 1572.g.,istice se Rascija izmedju Save i Drave.

Jos je 1537.g. austrijski vojvoda Kacijaner, polazeci u borbu protiv Turaka okupljenih oko Oseka, isticao je u svome izvjestaju, da se nada da ce u podravini proci dobro, jer da tamo ima dosta Raca (Ratzen) ,koji su na njihovoj strani.
)

.............

Izraz Raci je jedan od starih naziva za Srbe i ocigledno se ispoljio u nazivu jedne od najstarijih srpskih drzava - Raske. Polovinom XVIII v., 1744.g., kako navodi Kostic, biskup Matija Karaman, povodom pitanja Srba u mletackom dijelu Dalmacije, pisao je rimskoj Kongregaciji za propagandu vjere (inkviziciji): "No posto se tu nalazi i izvjestan broj Srba katolika, oni bi htjeli za episkopa Srbina katolicke vjere", pa navodi izvjesnog T.Pasica kao srpskog vladiku katolicke vjere. "Kolektivno, odnosno masovno, doslo je do deklarisanja Srpstva kod onih katolika koji su postali svjesni da su im stari bili Srbi, da su oni srpskog porijekla, da krv i narodnost ostaju isti, da oni samo ostaju ono sto su njihovi preci bili, da drugo biti ne mogu. To je narocito bio slucaj u onim predjelima koji su jos u VII v. bili srpski." Uz to, prevagnulo je saznanje o kome u knjizi "Srbi u Dalmaciji" pise istaknuti Srbin katolik Lujo Bakotic: "U cisto narodnom pogledu mi smo vodili racuna o cinjenici da su Srbi bili Srbi jos prije nego su primili hriscansku vjeru."

Njemacki jezuita Racinger je smatrao da su SVI SRBI BILI KATOLICI, pa onda presli na pravoslavlje, a Kostic istice da to do hriscanskog raskola 1054.g.uopce nije bitno, a nakon raskola je prevagnuo katolicizam, da bi svojom misijom Sveti Sava Nemanjic doveo do prevlasti pravoslavlja.

(Uostalom poznata je cinjenica da je otac Svetog Save prvo krsten po latinskom obredu,a zatim kasnije po pravoslavnom. A treba li uopce navoditi cinjenicu da jos i danas,kao i od kada postoji barska nadbiskupija,njen nadbiskup nosi titulu primas Srbije! Danas je taj nabiskup Albanac,ali citava istorija svjedoci da je titula dokaz srba katolika na ovim podrucjima,iskljucivo u primorskim.)
 
Kasnije vecina,Srba katolika je imala pravoslavne pretke, ali i tu ima izuzetaka jer su,npr, dubrovacke plemicke srpske porodice izvorno katolicke.

"Cak i tamo gdje su preci ovih Srba bili pravoslavni, gdje se to moglo, takoreci, sigurno dokazati, niko nije provjerio odnosno revertirao i presao ponovo u pravoslavlje. Oni su ostali dobri, cak i revnosni katolici. Posto je vjera samo forma, a ne bitno obiljezje narodnosti, sto je. "brat je mio koje vjere bio", posto su njihovi preci bili duze katolici nego prapreci pravoslavni, posto nije samo tudjinska vlast, vec i domaca (u Dubrovniku) izvrsila konverziju itd., to su sva ova lica ostala vijerna svojoj religiji. Ovo tim prije, sto je medju njima bilo dosta klirika, pa cak i prelata katolickih, a sto pravoslavni Srbi sa kojima ovi sad hoce da se izjednace nisu nasli ni najmanji prigovor da oni ostanu katolici. Naprotiv, Srbi su imali razloga da to potpomazu."

Na cijelom srpskom primorju od Skadra do Sibenika i Ravnih Kotara, starosjedioci su vecinom Srbi a doseljenici u potpunosti, pa o tome svjedoci i vise ili manje izrazeno cuvanj krsne slave, koja je iskljucivo srpsko obiljezje, do danasnjeg dana, uprkos prelasku na katolicanstvo.

Dubrovacki katolicki prelat dum IVAN STOJANOVIC govorio je svojim sugradjanima: "Srbin si po rodu i po obicaju, u Srpstvu ti je jedini spas, vjera ti ni najmanje ne preci da budes Srbin." I kod onih koji su kroz vjekove gubili srpsku narodnu svijest NIJE PREVLADALA NIKAKVA TUDJINSKA, nego su svoj jezik nazivali "NASKIM",a za razliku od prastanovnika gradova Romana, identifikovali se kao Sloveni. U 19.vijeku, u vreme budjenja nac.svijesti, Srbi katolici juznog Jadrana listom se izjasnjavaju kao Srbi, dok u sjevernoj Dalmaciji do izrazaja dolazi hrvatski ekspanzionizam i od strane vjerskih krugova protezirana identifikacija KATOLICANSTVA sa HRVATSTVOM. U Boki Kotorskoj i Dubrovniku do kraja XIX vijeka uopce nije bilo Hrvata.

MARKO CAR, je kao istaknuti Srbin katolik, 1902.g. u "Brankovom kolu" objavio clanak "Vladika Rade i Srbi katolici", pisuci o Njegosevim prijateljskim vezama sa bokeljskim Srbima katolicke vjere i posebno kontom JOSIFOM IVANOVICEM, pa kaze: "Porodia konta Ivanovica pripada i danas katolickoj vjeroispovjesti, sto njenim clanovima opet ne smeta da cestvo "srpstvuju", kao pravi ljudi i bokeljski starosjedioci. Nazalost, njihovo je srbovanje, kao uopce srbovanje bokeljskih katolika, postalo danas veoma tesko i dozlaboga zazorno u ocima onih koji se vjerom sluze, da njome postignu odredjenje politicke svrhe. Kao danas u Boki K. i u Dubrovniku, kad katolik ima srca da se prizna za Srbina, taj se kao gradjanin izlaze mnogim neprilikama i stupa u otvorenu borbu sa svestenicima svje vjeroispovjesti (NESTO KAO DANAS BUNJEVCI I NJIHOVI POPOVI KOJI IH ZELE POHRVATITI), koji su bezmalo svi revni branioci antisrpske propagande koja se tamo tjera."

(TA ANTISRPSKA PROPAGANDA KADA JE OD SRBA KATOLIKA NAPRAVILA HRVATE SADA JE PRESLA NA CRNU GORU I TREBA PRVO DA CG-E DESRBIZIRA PA HRVATIZUJE)

(jedan od papa bio je i Srbin iz Boke:

Сикет V. Перетије (Гратоморе 1З. 12.1520. -24.08.1590.) припада оном кругу великани сакралне историје Црне Горе и свијета и реду Црногораца државкика који су управљајући другим државама проносили славу своје домовине.
Смрћу папе Грегорија ХIII изабран је за папу 24.04.1585. године, и ступио на трон Свете Столице. Један је од најчувенијих папа свих времена у миленијумској повјесници Ватикана. Папа Сикст V Перетије био је поријеклом из Црне Горе, из села Крушевице у Боки Которској, изнад Верига, из братства Свилановића (Свилановићи су православци и славе Св. Николу, али се и поносе папом Сикстом V. Перетијем који је истицао своје поријекло). Његов програм јс био да Цркву учини потпуно независном од сваке свјетовне силе, и да им се наметне као господар. Потписивао се са Peretti. Peretto, што на италијанском значи Крушкар. То је, уједно, и доказ да није заборавио своје поријекло и завичај Крушевице у Боки Которској. У вези са овим, легенда говори, да су у његовом гробу, приликом сахране, засијале три златне крушке. Интересантно свједочење о његовом животу и владавини даје и његов и наш земљак, барокни књижевни мајстор и баpски надбискуп Андрија Змајевић (Пераст,
1624. -Паштровићи 1694.) у своме чувеном дјелу "Љетопис црковни" (Обод Цетиње, 1996.г.,том2. стp. 490-491).

Змајевић о Сиксту V
Класик црногорског барока, Змајевић, у својој црквеној и сакрално-свјетовној хроници и спецнфичном роману-ријечнику, у поглављу о Сиксту V пише: потиче "од oцa из Крушевица, села у Боци од Котора, недалеко од Пераста, нашега мјеста, гдје и данашњи дан Папића кућа зове се, отуда у њој људи њему прилични... " Свилановић је прво био редовник С. Франческа, потом кардинал да би у 65-ој годинн живота постао папа. Цркву Светога Јеролима, вели даље Змајевић, у Риму свому народу словинскому племенито изнова огради и нареши. Велике дарове приказа поклисаром од Јапона, краљевства у Индијах источнијех, који бјеху Грегорију XIII пришли поклонитн се."

Надмашио римске императоре
"Лупеже који на путовијех и распустницах дераху путнике н многе остале злочинце врлијем начином пелипса и искоријени. Толико велике ствари учини у кратко вријеме да и стару господу и цеcape римске надиђе. Ступ Цесаров пренесе и пред цркву Св. Петра подиже; а друге три племенита- један пред Св. Иваном Литераном, други пред црквом Св. Богородице, трећи пред врата римске Дел Пополо, такође постави. Забрани вјенчање хадумом или људма ушкопљенијем, како ствар према закону од нарави. Скупи пет милијуна или тисућ тисућа злата, говорећи да имаше тијем благом велику ствар оправити. Дали наскочен од неке болијести, која му ријеч узе, премину на 27. Коловоза ол 70 година пошто влада пет љета и четири мјесеца и три дана. " )
 
Prema geografsko-statistickom opisu Boke Kotorske iz cetinjskog kalendara "Grlica" za 1838.g. "u Boki SRBI pravoslavnog ispoviedanija imadu svoji brodova... a SRBI RIMOKATOLICKE VJERE imace treci dio toga." Vuk Karadzic je pisao 1849.g.: "U cijeloj Boki ima oko 34 hiljade dusa, sve pravijeh SRBA kakvi igdje biti mogu; jedna cetvrt od ovoga bice zakona RIMSKOG, a ostalo je sve grckoga." Na poziv da se prikljuce banu Jelacicu i Hrvatskoj, koji im je uputio Hrvatsko-slavonski sabor iz Zagreba, 400 najvidjenijih Bokelja odrzalo je 13.jula 1848.g. zbor, u skoro iskljucivo katolickom mjestu Prcnju, u dvoristu katolickog franciskanskog manastira, a domacin je bio prcanjski kapetan ANTUN SBUTEGA. (Danas je potomak tog kapetana jedan svestenik Sbutega koji je i predvodnik vjestackog hrvatstva u Boki, sto znaci da samo izvrsava vatikansku politiku, koja mu je iznad nacionalno-plemenskih ineteresa i istine) Pa ipak su se svi oni opredjelili kao Slaveni-SRBI i odgovor i Zagrebu i Vladici uputili CIRILICOM."

Kostic navodi i druge upecatljive primjere: " Opstinsko vijece Kotora, opet opcine tada sa preteznom vecinom katolika (bar tri cetvrtine) bira 1861.g. za pocasnog gradjanina kap. Josipa Djurovica iz Prcnja, izabranog sina Boke Kotorske i daje mu na srpskom jeziku (CIRILICOM) i na italijanskom diplomu, u kojoj se istice kao "djelateljan, neumoran u promicanju napretka SRBSKO-slovenskog naroda." I on je bio katolik kao i gradonacelnik Kotora." Povodom pruzanja pomoci hercegovackim ustanicima i crnogorske objave rata Turskoj 1875.g. "Slavjanska citaonica" u Dobroti salje 17.decembra telegram knjazu Nikoli u kome stoji: "Dobrocani, susjedi zasluznoj Crnoj Gori, ushiceni srcem vape: u dobar cas knjaze zasijao mac u tvojoj viteskoj desnici. Neka se vec skrse lanci suznji nase brace i ponovi po tebi SRPSKA SLAVA! Telegram je potpisao predsjednik KAP. VIDO KAMENAROVIC. Mislim da su svi clanovi citaonice, bez i jednog jedinog izuzetka, bili katolici. Ali ISTICU SVOJE SRPSTVOI VAPIJU ZA SRPSKOM SLAVOM."

Svetozar Pribicevic je u svojoj knjizi "Diktatura kralja Aleksandra" pisao: "Oko 1860-1870.bilo je u Hrvatskoj i Slavoniji (narocito Slavoniji) KATOLIKA koji su se smatrali SRBIMA i koji su u Hrvatskom saboru isticali svoju SRPSKU NARODNOST (npr.BRLIC); pa cak i medju katolickim vodjama hercegovackih ustanika, koji su se borili protiv Turaka, bilo jeubjedjenih SRBA. Poneki put su se i katolicki svestenici izjasnjavali kao Srbi. Ali je identifikovanje pravoslavne vjere sa sa srpskom narodnoscu uskoro postalo takvo, da je svaka srpska djelatnost medju katolicima bila nemoguca, tako da je ime Srbin biloograniceno samo na pravoslavne." Andrija Torkvat je pisao 1854.g. da su "u cielom Ilirskom trokutu zivili SRBI RIMOKATOLICKOG i istocnog ZAKONA." U ZEMUNU se povodom 1000-godisnjice Svetog Cirila i Metodija NA KATOLICKOJ CRKVI VILA SRPSKA ZASTAVA. Hrvatski visoki drzavni sluzbenik i knjizevnik OGNJESLAV UTJESINOVIC OSTROZINSKI otvoreno je pisao 1840.g da se smatra SRBINOM.

Do austrougarske okupacije bosanski katolici nisu imali nikakve hrvatske nacionalne svijesti, sto potvrdjuju i hrvatski istoricari Vjekoslav Klaic i dr Antun Radic.


Jedan od vojvoda hercegovackog ustanka, KATOLICKI SVESTENIK DUM IVAN MUSIC nosio je crnogorsku narodnu nosnju kao i pravoslavne vojvode.

Слика

Слика

(kao i sunarodnici ustaskog pjevaca Thompsona, na njegovim koncertima (ovde onaj sa Poljuda u Splitu), do skoro (jer na Maksimiru vise nije koristio ove nosnje sa srpskom trobojkom), gdje pjevaju o "genima kamenim" ali i ne znajuci kakvih su gena)

............

Jedan od svojih 12 hercegovackih dobrovoljackih bataljona knjaz Nikola je nazvao "Bataljonom Hercegovaca rimskog zakona." Franciskanski (franjevacki) katolicki TEOLOG TOMA KOVACEVIC je 1862.g. SRBIMA smatrao ne samo bosanske pravoslavce, nego i KATOLIKE I MUSLIMANE, pa cak navodi: "U Bosni ima 130.000, a u Ercegovini 30.000-40.000 katolika. Njih sasvim drze pod svojom vlascu bosanski fratri-kaludjeri, medju kojima ima dobrih rodoljuba, a ima i takvih koji bi presli u pravoslavlje, ali zato sad nije vreme." On upozorava: "Hrvati, kao sto se iz govora clanova Sabora njinog vidjelo, traze Krajinu bosansku. U ovoj Krajini ima sto hiljada zitelja, ali nijednog Hrvata."

Слика

Слика
 

Back
Top