- Poruka
- 13.833
Ne vidim da je moj sugovornik iznio ozbiljnijih tvrdnji, osim reciklaže starih priča. Kad se pozornije pročita taj tekst s umetcima, moglo bi ga se sažeti u sljeće:
1. Srbi katolici u Dubrovniku su početkom 19. st. prirodno došli do svoje narodnosne identifikacije, t.j. radilo se o širem spontanom procesu, dok suradnje ili hrvatske narodne identifikacije nije bilo
2. oni su, krajem 19. st., praktički bili većina u gradu i dali su iznimno važan, pače ključan doprinos hrvatskoj kulture (vjerojatno u području jezika i sl.), tako da Hrvati bez njih ne bi mogli – ili nisu mogli- napraviti nješto univerzalno važno za svoju kulturu
3. Srbi katolici nestali su zbog nasilja i proganjanja, a ne spontano
4. Luko Zore, Milan Rešetar i Pero Budmani bili su ovejani Srbi, iskreno i trajno
Da vidimo kako je doista bilo.
Prvo- nije točno da je početku 19. st. u Dubrovniku prevladavala ili bila iole značajna srpska narodnosna identifikacija. U prvoj trećini stoljeća vladala je apatija, a u razdoblju do, odprilke, 1850., u književnome radu (ne ću o drugima jer to nije ovdje tema) isticali su se Marc Bruere/Marko Bruerović Desrivaux, podrijetlom dijelom sin francuskoga konzula, a koji je izrijekom bio Hrvat, t.j. poistovjećivao je pojmove “hrvatski” i “slovinski”.
http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=9803
Poznati su njegovi stihovi:
Ti koji dni traješ i noći knjige premećuć
pomnjivo tražeći slovinskoga naroda slave;
Bi l' uzrok men' po sreći dokazati znao
s pivnice jer svako do glasovita Pregata
slavne bi se slatko hrvatske odreko starine ?
Jer čupah od župskijeh do najponosne vladike
stidi se svak jezik slovinski čisto govorit ?
U Hrvatskom narodnom preporodu sudjelovali su Antun Kaznačić (ne miješati ga s Ivanom Antunom Kaznačićem), Pjerko Bunić Luković, Ivan August Kaznačić, Paško Kazali, Đuro Hidža, Mato Vodopić, ...
http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=63
http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=10182
http://hebeta.lzmk.hr/natuknica.aspx?id=31015
https://archive.org/details/pjesmerazlike00kazngoog
http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=31044
http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=65156
Ti ljudi su sudjelovali u hrvatskom ilirskom preporodu, djelovali su u hrvatskom okruženju, a kod većine se nacionalna svijest očitovala u prijeklopu regionalne, slovinske ili kasnije jugoslavenske- no ne srpske.
Tipična Kaznačićeva prigodnica:
Dakle, slobodno se može reći da su se Srbima u narodnom smislu iskazali Medo Pucić i Matija Ban, koji i jesu toliko upadljivi zbog tri razloga: oni su manjina, jer većina “gleda prema Zagrebu” i tako djeluje; bili su vrlo politički aktivni i utjecajni, pa im je i doseg poznatosti veći; kao Srbi- upadali su u oči kao nov fenomen. Stoga je netočno reći da je većina Dubrovčana do 1850. bila srpsko katolička- dapače, to je iznimna manjina, a većina je, ako se želi biti korektan, bila ilirsko- slovinska, u okviru Ilirskoga pokreta, koji je Hrvatski narodni preporod, a ne srpski. Tijekom “nacionalnoga buđenja” u prvoj polovici 19. st. Dubrovčani su slijedili ostalu hrvatsku inteligenciju (govorim o tom dijelu pučanstva): bili su u panjužnoslavenskom ilirskom pokretu koji je u praksi značio, kao što jeizrijekom rečeno u knjizu u kojoj je Budmani napisao tekst o jeziku, “prieporod hrvatske knjige”. Pucić i Ban u tom pogledu čine iznimku, a ne pravilo.
Drugo- doprinos “jednokratnih Srba” hrvatskoj kulturi jest važan, no ne baš od presudne vrijednosti- budimo realni. Nu, da rasčistimo njeke zablude. Točno je da su se Budmani i Rešetar izjašnjavali u nekim periodima Srbima, dok Zore nije- iako je surađivao sa srbokatoličkim krugom. Na osobnoj razini, Budmani je od Srbina katolika brzo mutirao u neku vrstu jugoslavenskoga unitarista austrofilske orijentacije. Bio je podpomagan od Bečkoga dvora u promicanju “ujedinjujućih” težnji u Hrvatskoj- mislim na kulturno zbližavanje sa Srbima, t.j. Srbijom, pa mu je “srpsko-hrvatska” gramatika tiskana kao politički akt ili uvod u reformu hrvatskoga pravopisa, što on sam ne bi mogao bez utjecaja visoke politike; kao što ne bi mogao dobiti mjesto predavača u Dubrovniku jer nije imao završene studije, jedva da je dao nekoliko ispita- dobio je posao “preko veze”, bolje rečeno intervencijom austrijskih vlasti ! Tu nema nikakve veze njegova učenost, nego jedino činjenica da se uklapao u projekt jezičnoga “ujedinjenja” onako kako ga je projektirao Bečki književni dogovor iz 1850., a što je u biti bio austrijski državni projekt.
Sam Budmani je djelovao jedino u okružju hrvatske kulture i sa Srbijom i srpstvom nije imao veza- više su dodira imali razni izričiti Hrvati, dok ovaj Srbin katolik baš ništa. Sva njegova djela (gramatika “srpsko-hrvatskog ili ilirskoga” jezika, rad na rječniku JAZU, djela o dijalektologiji i hrvatskoj leksikografiji, priručnu rusku gramatiku...) objavljivana su i pisana jedino za i u Hrvatskoj. Dobar je primjer njegov opsežan tekst “Pogled na istoriju naše gramatike i leksikografije”, Rad JAZU, knj. 80, Zagreb 1885., u kojem “naše” znači hrvatsku gramatiku i leksikografiju, a ne srpsku. Srpska dolazi jedino u ocjeni djela i rada Vuka Karadžića, a ne odnosi se na srpske kulturno-jezične sporove za koje Budmani nema interesa ni znanja. Da se ne bi neki naivci, koji pokušavaju stvoriti teški raskol između pripadnika Zagrebačke škole (Veber, Šulek, Trnski, ..) i hrvatskih vukovaca (Pavić, Budmani, Maretić, Broz, …) uvalili u iluzije, dovoljno je citirati Budmanija o Šulekovu Njemačko-hrvatskom rječniku iz 1860. : (to je djelo) “tako vješto, razumno, bistro izrađeno, da se punijem pravom možemo dičiti, da takovo ili bolje što samo najglavniji jezici u Evropi mogu pokazati”. Cijela je Budmanijeva rasprava objelodanjena u povodu zasebnoga izdanja JAZU, povodom – a to je naslov rada: U proslavu pedestgodišnjice prieporoda hrvatske knjige
https://www.scribd.com/doc/10553967...setgodišnjice-prieporoda-hrvatske-knjige-1885
Što se pak Daničića i njegova dolaska u Zagreb tiče, valja proučiti sljedeći tekst u kom je razjašnjeno kako se to zbilo:
http://bib.irb.hr/prikazi-rad?&rad=673234
Mario Grčević: Vanjskopolitički utjecaji na hrvatski književnojezični razvoj u drugoj polovici XIX. stoljeća
Za ovu je diskusiju relevantno sljedeće:
…......
Protiv reformiranoga i prilagođenoga Đure Daničića nitko u Zagrebu nije mogao imati ništa protiv. Štoviše, on je napustio Srbiju i priklonio se je hrvatskim kulturnim djelatnicima koji su Zagreb kanili učiniti glavnim južnoslavenskim gradom i koji su smatrali da koncepcijom "hrvatskoga ili srpskoga jezika" treba osporavati Karadžić–Miklošičevu nacionalnu razdiobu srednjojužnoslavenskih narječja, a koju je do dolaska u Zagreb zastupao i
Daničić kao najistaknutiji srpski jezikoslovac svojega vremena. Daničić je tako za Strossmayerovu politiku koju opisuje Maretić, postao ne samo prihvatljiv, već iznimno koristan.
Tomu je u prilog išlo i to da je Daničić odbacivanje svojih velikosrpskih stajališta vrlo razložno i uvjerljivo obrazložio srpskoj publici 1874. godine, nakon što je napustio Hrvatsku i vratio se u Srbiju. Pored toga, Daničić je iste godine u Beogradu (također na ćirilici) objavio svoju Istoriju oblika srpskoga ili hrvatskoga jezika do svršetka XVII vijeka. U vrijeme u koje su se suvremeni jezici ocjenjivali dijakronijskim mjerilima, Daničić je tu svoju
vrlo važnu knjigu o povijesti oblika svojega jezika napisao uglavnom na temelju hrvatskoga književnojezičnoga korpusa. Time je pokazao da je njegov književni "srpski ili hrvatski jezik" prirodni nasljednik poglavito hrvatske književnojezične tradicije. Kaže da se u istraživanju ograničio na kraj XVII. stoljeća jer je "do tada u srpskom ili hrvatskom jeziku već bilo svršeno ako i nije svuda preovladalo sve čim se sadašnji oblici njegovi razlikuju od starijih".
Daničić u nastavku nabraja djela iz kojih je crpio, i to djela V. Andrijaševića, I. Bandulavića, Š. Budinića, F. Vrančića, Glavinića, B. Gradića, F. Gundulića, A. Gučetića, D. Ranjine, M.Divkovića, R. Đamanjića, D. Zlatarića, J. Jerkovića, B. Kašića, B. Karnarutića, S. Matijevića, J. Mikalje, I. T. Mrnavića, N. Ranjine, M. Orbinija, P. Posilovića, J. Radojevića, P. Hektorovića, A. Čubranovića, te djela pisaca zastupljenih u tada pokrenutoj ediciji Stari pisci hrvatski. Tim korpusom Daničić je srpskoj publici – u skladu s negdašnjim preporukama J.Kopitara – kao novo "domovinsko središte" književnoga jezika ponudio autore kojih izričaj Srbi do V. S. Karadžića i Đ. Daničića nisu osjećali svojim, jer su bili prožeti katolicizmom i duhom zapadnoga civilizacijskoga kruga, a znatan je dio tih autora svoj jezik ili svoju etničku pripadnost označivao hrvatskim imenom. Ostvarivanju istih ciljeva trebao je poslužiti i Rječnik JAZU u kojem su srpska vrela nasuprot hrvatskima predstavljala tek neznatnu manjinu, a koji je pod Daničićevom redakcijom počeo izlaziti 1880. godine.
Daničić je takvim djelovanjem u književnosti eliminirao preostale kulturno-jezične obrambene mehanizme srpskoga pravoslavlja pred dominantnim katoličanstvom, a ujedno je promicao i latinicu među Srbima. Rački i Strossmayer tim su razvojem bili zadovoljni, ne samo kao hrvatski
političari, već i kao dužnosnici katoličke crkve u vremenu u kojem se Rim zalagao za ujedinjenje s pravoslavnim crkvama.
Kasnije...
1. Srbi katolici u Dubrovniku su početkom 19. st. prirodno došli do svoje narodnosne identifikacije, t.j. radilo se o širem spontanom procesu, dok suradnje ili hrvatske narodne identifikacije nije bilo
2. oni su, krajem 19. st., praktički bili većina u gradu i dali su iznimno važan, pače ključan doprinos hrvatskoj kulture (vjerojatno u području jezika i sl.), tako da Hrvati bez njih ne bi mogli – ili nisu mogli- napraviti nješto univerzalno važno za svoju kulturu
3. Srbi katolici nestali su zbog nasilja i proganjanja, a ne spontano
4. Luko Zore, Milan Rešetar i Pero Budmani bili su ovejani Srbi, iskreno i trajno
Da vidimo kako je doista bilo.
Prvo- nije točno da je početku 19. st. u Dubrovniku prevladavala ili bila iole značajna srpska narodnosna identifikacija. U prvoj trećini stoljeća vladala je apatija, a u razdoblju do, odprilke, 1850., u književnome radu (ne ću o drugima jer to nije ovdje tema) isticali su se Marc Bruere/Marko Bruerović Desrivaux, podrijetlom dijelom sin francuskoga konzula, a koji je izrijekom bio Hrvat, t.j. poistovjećivao je pojmove “hrvatski” i “slovinski”.
http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=9803
Poznati su njegovi stihovi:
Ti koji dni traješ i noći knjige premećuć
pomnjivo tražeći slovinskoga naroda slave;
Bi l' uzrok men' po sreći dokazati znao
s pivnice jer svako do glasovita Pregata
slavne bi se slatko hrvatske odreko starine ?
Jer čupah od župskijeh do najponosne vladike
stidi se svak jezik slovinski čisto govorit ?
U Hrvatskom narodnom preporodu sudjelovali su Antun Kaznačić (ne miješati ga s Ivanom Antunom Kaznačićem), Pjerko Bunić Luković, Ivan August Kaznačić, Paško Kazali, Đuro Hidža, Mato Vodopić, ...
http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=63
http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=10182
http://hebeta.lzmk.hr/natuknica.aspx?id=31015
https://archive.org/details/pjesmerazlike00kazngoog
http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=31044
http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=65156
Ti ljudi su sudjelovali u hrvatskom ilirskom preporodu, djelovali su u hrvatskom okruženju, a kod većine se nacionalna svijest očitovala u prijeklopu regionalne, slovinske ili kasnije jugoslavenske- no ne srpske.
Tipična Kaznačićeva prigodnica:
Dakle, slobodno se može reći da su se Srbima u narodnom smislu iskazali Medo Pucić i Matija Ban, koji i jesu toliko upadljivi zbog tri razloga: oni su manjina, jer većina “gleda prema Zagrebu” i tako djeluje; bili su vrlo politički aktivni i utjecajni, pa im je i doseg poznatosti veći; kao Srbi- upadali su u oči kao nov fenomen. Stoga je netočno reći da je većina Dubrovčana do 1850. bila srpsko katolička- dapače, to je iznimna manjina, a većina je, ako se želi biti korektan, bila ilirsko- slovinska, u okviru Ilirskoga pokreta, koji je Hrvatski narodni preporod, a ne srpski. Tijekom “nacionalnoga buđenja” u prvoj polovici 19. st. Dubrovčani su slijedili ostalu hrvatsku inteligenciju (govorim o tom dijelu pučanstva): bili su u panjužnoslavenskom ilirskom pokretu koji je u praksi značio, kao što jeizrijekom rečeno u knjizu u kojoj je Budmani napisao tekst o jeziku, “prieporod hrvatske knjige”. Pucić i Ban u tom pogledu čine iznimku, a ne pravilo.
Drugo- doprinos “jednokratnih Srba” hrvatskoj kulturi jest važan, no ne baš od presudne vrijednosti- budimo realni. Nu, da rasčistimo njeke zablude. Točno je da su se Budmani i Rešetar izjašnjavali u nekim periodima Srbima, dok Zore nije- iako je surađivao sa srbokatoličkim krugom. Na osobnoj razini, Budmani je od Srbina katolika brzo mutirao u neku vrstu jugoslavenskoga unitarista austrofilske orijentacije. Bio je podpomagan od Bečkoga dvora u promicanju “ujedinjujućih” težnji u Hrvatskoj- mislim na kulturno zbližavanje sa Srbima, t.j. Srbijom, pa mu je “srpsko-hrvatska” gramatika tiskana kao politički akt ili uvod u reformu hrvatskoga pravopisa, što on sam ne bi mogao bez utjecaja visoke politike; kao što ne bi mogao dobiti mjesto predavača u Dubrovniku jer nije imao završene studije, jedva da je dao nekoliko ispita- dobio je posao “preko veze”, bolje rečeno intervencijom austrijskih vlasti ! Tu nema nikakve veze njegova učenost, nego jedino činjenica da se uklapao u projekt jezičnoga “ujedinjenja” onako kako ga je projektirao Bečki književni dogovor iz 1850., a što je u biti bio austrijski državni projekt.
Sam Budmani je djelovao jedino u okružju hrvatske kulture i sa Srbijom i srpstvom nije imao veza- više su dodira imali razni izričiti Hrvati, dok ovaj Srbin katolik baš ništa. Sva njegova djela (gramatika “srpsko-hrvatskog ili ilirskoga” jezika, rad na rječniku JAZU, djela o dijalektologiji i hrvatskoj leksikografiji, priručnu rusku gramatiku...) objavljivana su i pisana jedino za i u Hrvatskoj. Dobar je primjer njegov opsežan tekst “Pogled na istoriju naše gramatike i leksikografije”, Rad JAZU, knj. 80, Zagreb 1885., u kojem “naše” znači hrvatsku gramatiku i leksikografiju, a ne srpsku. Srpska dolazi jedino u ocjeni djela i rada Vuka Karadžića, a ne odnosi se na srpske kulturno-jezične sporove za koje Budmani nema interesa ni znanja. Da se ne bi neki naivci, koji pokušavaju stvoriti teški raskol između pripadnika Zagrebačke škole (Veber, Šulek, Trnski, ..) i hrvatskih vukovaca (Pavić, Budmani, Maretić, Broz, …) uvalili u iluzije, dovoljno je citirati Budmanija o Šulekovu Njemačko-hrvatskom rječniku iz 1860. : (to je djelo) “tako vješto, razumno, bistro izrađeno, da se punijem pravom možemo dičiti, da takovo ili bolje što samo najglavniji jezici u Evropi mogu pokazati”. Cijela je Budmanijeva rasprava objelodanjena u povodu zasebnoga izdanja JAZU, povodom – a to je naslov rada: U proslavu pedestgodišnjice prieporoda hrvatske knjige
https://www.scribd.com/doc/10553967...setgodišnjice-prieporoda-hrvatske-knjige-1885
Što se pak Daničića i njegova dolaska u Zagreb tiče, valja proučiti sljedeći tekst u kom je razjašnjeno kako se to zbilo:
http://bib.irb.hr/prikazi-rad?&rad=673234
Mario Grčević: Vanjskopolitički utjecaji na hrvatski književnojezični razvoj u drugoj polovici XIX. stoljeća
Za ovu je diskusiju relevantno sljedeće:
…......
Protiv reformiranoga i prilagođenoga Đure Daničića nitko u Zagrebu nije mogao imati ništa protiv. Štoviše, on je napustio Srbiju i priklonio se je hrvatskim kulturnim djelatnicima koji su Zagreb kanili učiniti glavnim južnoslavenskim gradom i koji su smatrali da koncepcijom "hrvatskoga ili srpskoga jezika" treba osporavati Karadžić–Miklošičevu nacionalnu razdiobu srednjojužnoslavenskih narječja, a koju je do dolaska u Zagreb zastupao i
Daničić kao najistaknutiji srpski jezikoslovac svojega vremena. Daničić je tako za Strossmayerovu politiku koju opisuje Maretić, postao ne samo prihvatljiv, već iznimno koristan.
Tomu je u prilog išlo i to da je Daničić odbacivanje svojih velikosrpskih stajališta vrlo razložno i uvjerljivo obrazložio srpskoj publici 1874. godine, nakon što je napustio Hrvatsku i vratio se u Srbiju. Pored toga, Daničić je iste godine u Beogradu (također na ćirilici) objavio svoju Istoriju oblika srpskoga ili hrvatskoga jezika do svršetka XVII vijeka. U vrijeme u koje su se suvremeni jezici ocjenjivali dijakronijskim mjerilima, Daničić je tu svoju
vrlo važnu knjigu o povijesti oblika svojega jezika napisao uglavnom na temelju hrvatskoga književnojezičnoga korpusa. Time je pokazao da je njegov književni "srpski ili hrvatski jezik" prirodni nasljednik poglavito hrvatske književnojezične tradicije. Kaže da se u istraživanju ograničio na kraj XVII. stoljeća jer je "do tada u srpskom ili hrvatskom jeziku već bilo svršeno ako i nije svuda preovladalo sve čim se sadašnji oblici njegovi razlikuju od starijih".
Daničić u nastavku nabraja djela iz kojih je crpio, i to djela V. Andrijaševića, I. Bandulavića, Š. Budinića, F. Vrančića, Glavinića, B. Gradića, F. Gundulića, A. Gučetića, D. Ranjine, M.Divkovića, R. Đamanjića, D. Zlatarića, J. Jerkovića, B. Kašića, B. Karnarutića, S. Matijevića, J. Mikalje, I. T. Mrnavića, N. Ranjine, M. Orbinija, P. Posilovića, J. Radojevića, P. Hektorovića, A. Čubranovića, te djela pisaca zastupljenih u tada pokrenutoj ediciji Stari pisci hrvatski. Tim korpusom Daničić je srpskoj publici – u skladu s negdašnjim preporukama J.Kopitara – kao novo "domovinsko središte" književnoga jezika ponudio autore kojih izričaj Srbi do V. S. Karadžića i Đ. Daničića nisu osjećali svojim, jer su bili prožeti katolicizmom i duhom zapadnoga civilizacijskoga kruga, a znatan je dio tih autora svoj jezik ili svoju etničku pripadnost označivao hrvatskim imenom. Ostvarivanju istih ciljeva trebao je poslužiti i Rječnik JAZU u kojem su srpska vrela nasuprot hrvatskima predstavljala tek neznatnu manjinu, a koji je pod Daničićevom redakcijom počeo izlaziti 1880. godine.
Daničić je takvim djelovanjem u književnosti eliminirao preostale kulturno-jezične obrambene mehanizme srpskoga pravoslavlja pred dominantnim katoličanstvom, a ujedno je promicao i latinicu među Srbima. Rački i Strossmayer tim su razvojem bili zadovoljni, ne samo kao hrvatski
političari, već i kao dužnosnici katoličke crkve u vremenu u kojem se Rim zalagao za ujedinjenje s pravoslavnim crkvama.
Kasnije...
Poslednja izmena:
