Nesumnjivo Hrvati

čvrsnica:
kako sad srbi katolici,nemoguce?

98% srba nijie culo za te navode
Kliknite za proširenje...

Srbin nije pripadnik vjeroispovijesti, već etnička odnosno nacionalna kategorija...

čvrsnica:
nesto kao hrvati i dalmatinci....
Kliknite za proširenje...

Aman pa objasni čovječe; gdje su ti Rašani, ko su bili, kada su postojali i kada su to postali Srbi.

Obično porede odnos Srba i Crnogoraca sa Hrvatima i Dalmatincima...prvi put sam čuo ovako nešto...
 
Колеге, дискутујте како приличи интелектуалцима. За дискусију на нивоу кафанских историчара и приче о "доказима са тавана" имате потфорумску кафану.
 
Mrkalj:
Dobro. Za one koji još nisu shvatili da narod (u etničkom smislu) bez jezika ne može da postoji, kao ilustracija može da posluži ova Matvejevićeva refleksija...:
Kliknite za proširenje...

Nisam imao namjeru sudjelovati na ovako trivijalnoj i ideološki prezentiranoj temi, ali pažnju mi je uhvatio podcrtani dio. Reakcija dakako :hahaha: Da objasnim, Židovi su stoljećima govorili različitim jezicima pa su svejedno postojali i opstali kao narod. Irci do početka 20. stoljeća nisu znali ni riječi irskog/gaelskog jezika pa su također bili narod. Velšani, isto. Takvih primjera ima poprilično. Eto samo toliko. Nastavljam se smijati :hahaha1:, a vi slobodno nastavite razglabati o beznačajnim i netočnim trivijama. :D

P.S. dakako, navođenjem gore napisanih primjera ne impliciram da su Hrvati istovrsnu situaciju kao spomenuti narodi.
 
Poslednja izmena:
Orion ST:
Nisam imao namjeru sudjelovati na ovako trivijalnoj i ideološki prezentiranoj temi, ali pažnju mi je uhvatio podcrtani dio. Reakcija dakako :hahaha: Da objasnim, Židovi su stoljećima govorili različitim jezicima pa su svejedno postojali i opstali kao narod. Irci do početka 20. stoljeća nisu znali ni riječi irskog/gaelskog jezika pa su također bili narod. Velšani, isto. Takvih primjera ima poprilično. Eto samo toliko. Nastavljam se smijati :hahaha1:, a vi slobodno nastavite razglabati o beznačajnim i netočnim trivijama. :D

P.S. dakako, navođenjem gore napisanih primjera ne impliciram da su Hrvati istovrsnu situaciju kao spomenuti narodi.
Kliknite za proširenje...
Ал си објаснио, свака ти част, Жидови нису народ него конфесија. Не имплицираш али резултат је исти, Хрвати су једноконфесиона група народа који се међусобно не разумеју.
 
Lesandar:
Ал си објаснио, свака ти част, Жидови нису народ него конфесија. Не имплицираш али резултат је исти, Хрвати су једноконфесиона група народа који се међусобно не разумеју.
Kliknite za proširenje...

Osim toga, hebrejski jezik postoji. (Potcrtao sam Orionu da se on ne muči.)

PS. Aha ha ha ha ha ha... ha ha... ha... :kafa:
 
Лички гусар:
Ovo nije istina. Iako je dolazilo do mjesanja sa drugim narodima, Jevreji su ocuvali i fizicke i duhovne karakteristike, naroda a ne konfesije. Vjera je i Srbe odrzala, znaci li to da ni Srbi nijesu Srbi, nego "pravoslavci"?
Kliknite za proširenje...

Daj, molim te...

Ivrit je sklepan 1921. godine, mahom na osnovu ladino i jidiša kao i arapskog..
Ava Nagila je komponovana 1922.
Narod koji živi u Izraelu ima zajedničku samo religiju, beli Jevreji se organizuju u naci grupe protiv crnih
 
ssabreat1900summerolymp.jpg


Milan Neralić (Slunj, 26. veljače 1875. - Bečko Novo Mjesto, 17. veljače 1918.) je bio hrvatski mačevalac, prvi hrvatski olimpijac i prvi hrvatski osvajač medalje na Olimpijskim igrama.Prvi je Hrvat, koji je nastupio na Olimpijskim igrama i prvi Hrvat, koji je osvojio medalju na Olimpijskim igrama..
http://hr.wikipedia.org/wiki/Milan_Neralić.

Милан Нералић (Слуњ Аустроугарска данас Хрватска, 26. фебруар 1875. — Винер Нојштат, 17. фебруар 1918), Србин из тадашње Војне крајине, био је аустроуграски мачевалац који је учествовао на Олимпијским играма 1900. у Паризу.
После завршене основне и учитељске школе у Петрињи 1892., служио је војску у Карловцу, одакле је 1895. послат у Винер Нојштат на Институт за војне учитеље мачевања. Ту је 1898. постао војни учитељ мачевање прве класе.
http://sr.wikipedia.org/sr/Милан_Нералић

II IGRE – PARIZ 1900.


Datum: 14. maj – 28. oktobar.
Zemlje: 24.
Sportisti: 1.225
(1.206 muškaraca, 19 žena).
Sportovi: 18.
Discipline: 95.
Igre otvorio: nije bilo oficijelnog otvaranja.
Olimpijski plamen:
(prvi put u Amsterdamu 1928).
Olimpijska zakletva:
(prvi put u Antverpenu 1920).
Sudijska zakletva:
(prvi put u Minhenu 1972).
Medalje osvojila: 21 zemlja.
Bilans medalja:
1. Francuska 101 (26, 41, 34).

Gradovi protivkandidati: nije bilo protivkandidata.

Igre su doživele veliki neuspeh, pošto su organizovane kao deo Svetske izložbe i trajale su više od pet meseci.

Prvi put na Igrama učestvuju i žene, a prva olimpijska pobednica je Britanka Šarlota Kuper koja je zauzela prvo mesto u tenisu.

Voljom organizatora Svetske izložbe u fudbalu, polu, veslanju, nadvlačenju konopca i tenisu učestvovale su internacionalne ekipe, odnosno dublovi, sastavljene od sportista iz raznih zemalja.

Amerikanac Rej Ivri u jednom danu trijumfovao je u sve tri discipline skokova iz mesta.

Srbija i Crna Gora nisu učestvovale, a među osvajačima medalja bio je Milan Neralić (rodom iz Slunja). On je Austriji doneo treće mesto u borbi sabljom, u kategoriji instruktora mačevanja.
 
Poslednja izmena:
Lekizan:
Ako imate zivaca da citate gluposti i vremena za iste.

Inspiracija za poemu Jama ima svoje počelo u Slunju.
http://www.udbina.com/index.php?opt...slunju&catid=104:ii-svijetski-rat-&Itemid=131
Mr. sci. Dragan Hazler, sanitetski domobranski častnik HV u pričuvi

Oj Hrvati kuku vama ima li obraza neko medju vama.
Kliknite za proširenje...

Oj, oj.... Kad smo već kod inspiracije za Jamu:

Eee drug Vladimir Nazor, realno gledajući, bez emocija, u najmanju ruku , kontradiktorna figura .... pjesnik, pisac, malo Anđeo u Zvoniku, malo Titov Naprijed.... neuspjele i mučne veze sa ženama, u partizanima "nježna" ljubavna avantura sa mladim I. G. Kovačićem, ZAVNOH, SABOR...u Postirama se samo rodio...nikad, ali nikad, im se nije vraćao... očito vrhunska književna djela hrvatske moderne, međutim više nego upitne ljudske karakteristike.

Oj Nazore kupi ću ti čamac,
Ivan Goran siš će ti na pramac.


​
 
Orion ST:
Što s njim? :huh:
Kliknite za proširenje...

To je ona najavljena stvar, vezano za Smogovce, ali nikako da uhvatim vremena.

85. rođendan glumačkog velikana


Pero Kvrgić: Htio sam biti liječnik a postao glumac pa liječim duše umjesto tijela
​


Pero-Kvrgic-Htio-sam-biti-lijecnik-a-postao-glumac-pa-lijecim-duse-umjesto-tijela_ca_large.jpg


Pero Kvrgić / Foto Ognjen ALUJEVIĆ



Autor: Mišo Cvijanović
Objavljeno: 4. ožujka 2012. u 11:18



Četrdeset i prve godine mog tatu su u Moravicama uhapsile ustaše. Gdje je skončao, nikada nismo saznali. Toga dana sam se prvi put napio, pive. Sjećam se da sam u ogledalu vidio neke svoje face, iscerene, groteskne, stotinu lica... Poslije sam zaključio da je to bio moj glumački poriv

Kako će proteći moj 85. rođendan? I radno i kući, ha, ha, ha... Igram Greena u dvjestotoj predstavi »U posjetu kod gospodina Greena«, s malim Lukom (Dragićem), u »Gavelli«. To je svečana predstava radi mene, mog rođendana, iako sam ja bio protiv toga, ali je taj rođendanski ton u interesu predstave – da ide dalje. Ha, ha, ha... Na predstavi će biti familija na , kćerka Ana, koja je sada u »Gavelli«, i supruga Stipica, kako ja zovem svoju Nevenku, zbog djevojačkog prezimena Stipaničić.


Pero Kvrgić je rođen 4. ožujka 1927. u Srpskim Moravicama. Od 1944. do 1945., u partizanima, igrao i pjevao u zboru i kazališnim družinama (» August Cesarec«, Banijska glumačka družina i »Ivan Goran Kovačić«). Od 1945. do 1948.godine polazio je Zemaljsku glumačku školu i Dramski studio u Zagrebu, a 1949. postao članom Hrvatskog narodnog kazališta (HNK) u Zagrebu. Godine 1953. kao jedan od suosnivača, na čelu s dr. Brankom Gavellom, prelazi u Zagrebačko dramsko kazališta, danas Dramsko kazalište »Gavella«, u kojem je igrao do 1986., a potom je ponovno radio u HNK-u do umirovljenja. Jedan je od najvećih hrvatskih kazališnih glumaca u klasičnom i modernom repertoaru: Munuo i Pomet (M. Držić, »Skup« i »Dundo Maroje«), Scapin (Moliere, »Scapinove spletke«), Otac ( L. Pirandello, »Šest osoba traže autora«), Mockinpott (P. Weiss, »Patnje gospodina Mockinpotta«), Don Zane (R. Marinković, »Glorija«), Sampognetta (L. Pirandello, Večeras »improviziramo«), Poljski Židov (M. Krleža, »U logoru«), Nepoznati (M. Begović, »Pustolov pred vratima«), Periklo (W. Shakespeare). Dobitnik je mnogobrojnih nagrade, među inima i Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo i Nagrade »Dubravko Dujšin«.


 
Sasa_Zalepugin_panorama__21__JPG.jpg



Saša Zalepugin
http://www.blic.rs/Vesti/Reportaza/37697/Mnogi-su-me-zvali-Rodzer-Mur-

Poreklo i detinjstvo
Moj otac Ivan (Vanja) bio je ruski emigrant. Bez ičega je napustio Rusiju, pa i bez diplome inženjera koju je stekao na Elektrotehničkom fakultetu u Moskvi, zbog čega je kasnije morao ponovo da studira. Na Sorboni je stekao još jednu diplomu - inženjera elektrotehnike. Moja majka Katarina bila je Srpkinja iz Mostara. Rodio sam se u Sarajevu i tu proveo djetinjstvo.
Bio sam sin jedinac, ali sam imao brojnu rodbinu sa majčine strane, koja je živjela u Sarajevu, Mostaru i Beogradu. Djetinjstvo do okupacije i početka rata 1941. godine ostalo mi je u lijepoj uspomeni. No, onda su došle one četiri vrlo ružne ratne godine. Počeo je progon Srba i Židova, odvodili su ih u logore, bile su racije, lovili su antifašiste, na ulicama pucali i ubijali ljude. Zavladao je strah koji ja, kao dijete, nisam osjećao toliko koliko moji roditelji. No, neki su mi se događaji duboko urezali u sjećanje. Dobro pamtim jedno jutro, pred kraj rata, kada sam, nakon što sam se probudio, s užasom ugledao ispred naše kuće (u aleji na Marijin dvoru) 56 obješenih ljudi. Ne mogu zaboraviti ni bombardovanje Sarajeva, bježanja u skloništa i život u njima.

Porodica
Iz prvog braka (sa glumicom Ljubicom Jović) imam dva sina: Sašu (Aleksandra), gitaristu, i Ivana (Vanju) koji se bavi poduzetništvom. Saša je okorjeli neženja, a Ivan je oženjen i ima sina - malog Ivana (Vanju) od nekoliko mjeseci.

Devedesete
Početkom devedesetih godina, kada je Antun Vrdoljak došao za generalnog direktora na HTV, jednostavno sam maknut iz programa. Bio sam među onim ljudima s TV Zagreba kojima je bio zabranjen ulazak u zgradu televizije. Lupao sam nosom u zatvorena vrata, a onda sasvim prestao dolaziti; 1996. godine, po sili zakona, otišao sam u mirovinu. U međuvremenu sam povremeno radio na nekim drugim televizijama, ali nikada u nekadašnjoj matičnoj kući.

Moj brat od tetke bio je šef kabineta Gorbačova
Kada sam 1963. godine, sa jednim kolegom iz Beograda, putovao u Sovjetski Savez otac me zamolio da pokušam nešto doznati o njegovoj rodbini u Moskvi. Kada sam tu želju izrekao čovjeku koji nas je vodio, odgovorio je da će to biti teško, ali da će pokušati. Nakon četiri dana došao je razdragan: „Sašenjka, našli smo vaše!“ A našao ih je brzo jer je sin od tatine sestre, dakle moj prvi rođak (brat od tetke), Čubajev, bio poznata ličnost, član Centralnog komiteta KPSS, ambasador u Meksiku (kasnije je bio šef kabineta Mihajla Gorbačova). Upoznali smo se, bio sam kod njih na ručku, sva se rodbina sakupila da me vidi i upozna. Tražili su da ih tata posjeti, ali je on odgovorio da ne može jer je bolestan. Njegova je sestra htjela doći u Jugoslaviju da ga vidi, ali je godinu dana čekala na pasoš, ni sin joj, iako na takvom položaju, nije mogao pomoći, a tata je u međuvremenu umro. Umro je u Sarajevu, gdje su se on i mama vratili da žive nakon što je otišao u penziju. Tamo je kasnije umrla i mama.

Vegetina_kuhinja_1988_1.jpg

Poznati Srbi sa Televizije Zagreb: Saša Zalepugin i Stevo Karapandža

Biografija
Saša (Aleksandar) Zalepugin rodio se 1931. godine u Sarajevu, gde je živeo do svoje sedamnaeste godine kada se s roditeljima preselio u Pulu. Gimnaziju je završio u Pazinu, a studije slavistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Novinarstvom je počeo da se bavi još u studentskim danima. Bio je direktor ansambla pesama i plesova „Lado“, urednik kulturnog i zabavnog programa TV Zagreba, kreator i urednik najpopularnije TV emisije „Nedjeljom popodne“, kao i još nekih emisija. Devedesetih godina, dolaskom Antuna Vrdoljaka (HDZ) na čelo HRT-a, maknut je iz programa, njegovo je lice postalo „nepodobno“ za gledaoce Hrvatske televizije. I dalje povremeno radi, ali na drugim televizijama. Već se duže vremena bavi radiostezijom - načinom sprečavanja štetnih zračenja.
 
Srbi u registraturi

I Laura...
156343_1.jpg

Ljubica Jović u seriji Ratkajevi


Rođena je u Banja Luci, 20. travnja 1936. godine. Studij glume diplomirala je na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, nakon čega je postala članicom ansambla Gradskog dramskog kazališta "Gavella". Među značajnije njene uloge svakako spadaju i one Sookey (T. Williams, "Mačka na vrućem limenom krovu"), Elene (U. Betti, "Korupcija u palači pravde"), Pastorke (L. Pirandello, "Šest osoba traži autora"), Maje (H. Ibsen, "Kad se mi mrtvi probudimo"), Glorije (R. Marinković, "Glorija"), Sonje (F. M. Dostojevski, "Zločin i kazna"), Olge (A. P. Čehov, "Tri sestre")... Televizijski gledatelji Ljubicu Jović poznaju po ulogama grofice Ane u "Fiškalu" (1970.); Laure u "U registraturi" (1974.); grofice Antonije pl. Ratkaj u "Ponosu Ratkajevih" (2007. - 2008.); Ade Fabrizi u "Dome, slatki dome" (2010.); Bebe u "Najboljim godinama" (2010.)... Na filmu se prvi put pojavila kao studentica, od tada nastupivši u naslovima kao što su "Das Fräulein" (2006.), "Mirta uči statistiku" (1991.), "Neobični sako" (1984.), "Kraljevo" (1981.), "Sitne igre" (1981.), "Sve su plave" (1978.), "Gorčina u grlu" (1973.), "Buco" (1971.), "Sam čovjek" (1970.), "Baština" (1969.), "Ožiljak" (1969.), "Gdje je duša mog djetinjstva" (1968.), "Kruh" (1968.), "Ljubav" (1968.), "Kravata u šarenom izlogu" (1967.), "Kineski zid" (1967.), "Sonata facile" (1965.), "Ključ" (1965.), "Propali dvori" (1963.), "Blaze of Glory" (1963.), "Martin u oblacima" (1961.), "Čovjek od važnosti" (1961.), "La furia dei barbari" (1960.), "Ulica bez izlaza" (1960.), "Pukotina raja" (1959.), "Vlak bez voznog reda" (1959.), "H-8" (1958.), "Svoga tela gospodar" (1957.), "Gledaoci i mi" (1957.)..

668_jovic2_1.jpg

Fatalnu Lauru u TV serijalu ‘U registraturi’ snimila je 1974.



I Kumordinar Žorž...

Uglješa Kojadinović u ulozi profešura u Velom mistu
Rođen: 14. 2. 1936. (Banja Luka?)
Umro: 20. 6. 1982. (sahranjen u blizini Bosanske Gradiške)


I Ivica...
u-reg.jpg

Rade Šerbedžija, rođen je 27. jula 1946. u selu Buniću pokraj Korenice. Porodica se potom odselila u Vinkovce, gde on u osnovnoj školi počinje da se bavi amaterskim pozorištem.
 
I Miha kanonikov

Stevo_Krnjaic.JPG


Stevo Krnjajić rođen 1937. u Melinovcu kod Gospića ( podatak sakriven u hrvatskoj Vikipediji), umro 1997. u Zagrebu. Porodica poreklom iz Gline.


i, kao kruna, Ferkonja

186420_100003028536803_2023586856_n.jpg


Đuro Utješanović (ne zna se točno kada je rođen, ali za godinu rođenja uzima 1940.) je hrvatski glumac rođen u Bosni i Hercegovini.

Još kao dijete je izgubio oba roditelja: otac Drago je poginuo 1943. u njemačkom napadu na partizansku podzemnu bolnicu, a majku Dragicu 1945. ubijaju pljačkaši. U Kikindi je zavšio osnovnu školu ( primedba: Vlak bez voznog reda). Utješanović je 1956. poslan u Split gdje je pohađao šumarsku školu zajedno s još jednim budućim velikim hrvatskim glumcem Ivicom Vidovićem. Po završetku srednjoškolskog školovanja vraća se u Kikindu, odakle je, opet protiv svoje volje, poslan u Sarajevo na šumarski fakultet. Šumarski fakultet mu nikako nije bio po volji, i nakon dvije godine studija odlučuje "pobjeći" iz Sarajeva u Zagreb. U Zagrebu će nešto kasnije upisati i glumu, za koju je pokazivao zanimanje još od srednjoškolskih dana. Poslije stjecanja diplome deset je godina radio u kazalištu Gavella, a potom je odlučio napustiti kazališne daske.
 
Poslednja izmena:
Prijavite se ili registrujte da biste poslali poruku.

Back
Top