preneseno sa drugog foruma,razgovor dva cla na slicnu temu:
....Pošli smo od moje tvrdnje da na južnoslavenskom govornom prostoru postoji slavenski jezični kontinuum u kojemu ne možemo točno odrediti gdje završava jedan jezik ili narječje, a započinje drugi jer se u kontaktnim zonama međusobno preklapaju. Pri tome treba uvažiti niz dijalekata svakog narječja i njihove zone preklapanja, a i rasprostranjenost narječja koja se mijenja kroz povijest. Onda ti uskačeš s tvrdnjom da jedino srpski ima kontinuitet.
Najprije tvrdiš da su pojam slovinski upotrebljavali samo Dubrovčani, a ispalo je da su ga obilato koristili Hrvati kroz cijelu renesansu. Onda tvrdiš da se pojam Slaveni u stranoj srednovjekovnoj diplomatici odnosi samo na Srbe, tj. da su to sinonimi (na stranu što time potvrđuješ tezu da se uopće ne radi o etničkoj odrednici), a onda utvrdimo da su isti termin strani izvori koristili i za Hrvate. Pri tome se alternativno koristi riječ
Sclavonia/Croatia. (btw. i Karantanija se u starim spisima nazivala provincia Sclaborum pa bi po tvojoj logici i pretke Slovenaca trebalo smatrati Srbima) I ne, Koloman nije mogao pisati hrvatski jer ga pod 1. vjerojatno nije poznavao i pod 2. srednjovjekovna hrvatska diplomatika uvijek je pisana latinskim jezikom. Na hrvatskom se pišu glagoljaški liturgijski tekstovi, molitvenici, lokalni zakoni, oporuke, svjetovna književnost etc. Glagoljaški povijesni izvori za pojam Sclavonia/Croatia, koriste riječi hrvatski/Hrvatska počevši od Bašćanske ploče, Istarskog razvoda, Vinodolskog zakonika preko popa Martinca pa sve do renesansne književnosti gdje su slovinski i hrvatski sinonimi. Tebi to ništa ne znači jer u glavi vrtiš film o Srbima svima i svuda. Čak i dubrovački pjesnici iako je njihov identitet iznad i prije svega dubrovački, čak i oni spominju kako pišu hrvatskim jezikom. I da, oni sebe redovito nazivaju Dubrovčanima. Naravno, to ništa ne znači u odnosu na neki tvoj citat istrgnut iz nekog opskurnog izvora. Iznimka za tebe ima veću težinu od pravila. Posebna priča je Bosna. Iako se uglavnom i najčešće spominju Bošnjani/bosanski, na temelju dodatka jednoj povelji nastalog u različito vrijeme i na različitom mjestu od same povelje (dodatak je btw.
ukraden iz dubrovačkog arhiva i završio u Beogradu) i spisa koji očito dolazi iz pera srpske kancelarije jer jezikom
odudara od bosanske ikavice ti dokazuješ srpski identitet srednjovjekovnih Bosanaca. Često spominjanje bosanskog imena za tebe je potpuno nevažno, a iznimke od pravila proglašavaš pravilima. Čak i naziv "Srbljem" koji se nalazi u kraljevskoj tituli, a za koji povjesničari tvrde da se sukladno čestoj srednjovjekovnoj praksi odnosi na državu, za tebe je dokaz srpstva Bosne. Današnje pojmove prenosiš u rano srednjovjekovlje gdje im nije mjesto pa pojam Srbi i Hrvati za tebe ima etničko značenje iako je teško i zamisliti da je u doba seobe, dakle rodovskih društava, postojao narod koji je posijao svoje ime na tako širokom arealu kao što je to naš slučaj. Zanemaruješ činjenicu da su ti Srbi i Hrvati, što god oni bili, došli na Balkan kad je ovaj već bio slaveniziran te da je i prije Slavena još netko tu živio pa je onda vrlo teško zamisliti da se ta smjesa nepismenih ljudi u nekoliko stotina godina spontano smatrala Srbima ili Hrvatima. Dalimilova kronika iz 14. stoljeća, koja nije ništa drugo do li mit origo gentis češkog naroda, za tebe je povijesni izvor za zbivanja u ranom srednjem vijeku. Izgradnja etničke svijesti je vrlo dug proces, a da bi se ostvario potrebne su neke pretpostavke, u prvom redu stabilne i trajne državne tvorevine, što kod nas nije bio slučaj. Kontinuitet srpskog imena sačuvala je pravoslavna crkva koja je to ime mehanički raširila na sve svoje članove.
Vuk i kompanija pokušali su srpsko ime primijeniti također mehanički na sve štokavce, zanemarujući pri tome jezične finese i kulturne razlike, te činjenicu da hrvatsko ime ima kontinuitet u književnoj tradiciji, ali i u sačuvanim elementima državnosti, prije svega hrvatskom Saboru te municipalnim pravima pa su Hrvate išli uvjeravati da oni zapravo nisu Hrvati nego Srbi. Za razliku od Hrvata, Srbi
nemaju srednjovjekovnu i renesansnu književnost pisanu narodnim jezikom pa se čovjek onda mora zapitati
gdje je taj kontinuitet srpskog jezika kojega spominješ. Jedni i drugi su za vrijeme preporoda (Srbi preko crkve, a Hrvati pozivajući se na državno pravo) svojatali Bosance, koji se zbog povijesnih razloga nisu konstituirali kao nacija. Da su Srbi zaista bili tako rasprostranjeni, ne bi im nacionalnu svijest trebalo ulijevati u glave. Tvoja metoda nije nova ni originalna. Šešelj ju je već razradio. Malo mitologije, malo amaterske lingvistike, pozivanje na dva-tri izvora zanemarujući gomilu drugih i puno, puno mašte. Ako se ne slaže s činjenicama, tim gore po činjenice....
Mrki i budali je dosta
Нарочито зато што сам до сада 1000 пута говорио и објашњавао да је управо српски ригидан став најкривљи у томе, а не ни Ватикан, ни ови, ни они... и због тога 5000 пута називан "издајником", "усташом", "католиком" и сл. Због тога што не мрзим ни католике ни Ватикан. Због тога што не мрзим ни Црногорце који неће да су Срби (иако у историјском контексту увек причам да јесу тог порекла) итд.
