Svi smo culi za ono "nesto sveto" u zivotu, sto niko ne sme da dira, da kritikuje, kaze nesto lose o tome i sl.
Zasto je to tako? Da li je to sto nam je sveto daje nasem zivotu smisao, tj. njegov je centar i onda ako neko napada to, napada na neki nacin nas i samo nase postojanje?
Mislim, da je to za neke misaona samo imenica, i da pravo shvatanje i bitisanje te reči, neće shvatati nikada. Elem, "sveto" je ono nešto, što nizašta na čitavom svetu, ne možeš povrediti. Da, upravo to. Što tvoj um ljubi najčistijim mislima, a srce oseća najfinijim emocijama. Najtananijima. Ono nešto, na šta naprosto "ne daš", što se kaže. Što braniš vsim raspoloživim sredstvima. Jedan uzvišen osećaj, gde bi to nešto čuvao , imao, brinuo do zadnje kapi krvi, znoja, udisaja svog. Ja znam i poznajem takav osećaj. Zašto je to tako? Zato što u sebi to volim. I zato što to u sebi čuvam. I kada neko napada to, tačno tako, kao da napada mene, jer kada napadaš ono šta ja volim, čuvam , to kao da si digao ruku na mene. Ja sam takva. Jer ono u šta ja verujem, o čemu moj um misli, ili šta moja duša pokriva noćima u snovima, to meni jeste "sveto". Imala sada, ili nemala nikada više, za mene je to, ono nešto "sveto". I ja dokle god dišem, ja verovaću u ispravnost tog osećaja, tog načina razmišljanja. Da je bilo vredno svega. I zato nikada u svom životu, dokle god postojim neću dati na to, nijednu ružnu reč, bez obzira na sve. ♥