Obukla je trenerku, spremila dete, i krenuli smo... Prvo smo se dogovorili da odemo na teren BSK ovde u Borči, tu je lepše, puno je labudova, ima jezerce, deca ih hrane... Bacaju im neke hlepčiće, hrane ih i tako... Da bih animirao Janu, zato što neće da se odvaja od majke kad ona negde krene... Da bude tu sa tom decom, da ona otrči... Bolji je i teren, ima asfaltirano - tačno petsto metara staza, sve je čisto, sve je super...
Stignemo mi prvo tamo. E sad, subota, gužva, i ona kaže: e, nemoj ovde da trčimo, vidi kolika je gužva, ovde je mnogo ljudi... Ajmo mi, ipak, tamo na nasip. Ona je vozila auto, ja sam napred ovako držao Janu... Ajde... Stigli smo na taj nasip.
Mi smo to, znači, praktikovali uvek: ona kad krene da trči, popne se na taj nasip... Ja sa Janom ostanem na toj poljanici tu... Posle nekog vremena krenemo polako za njom. Ona već otrči do te druge rampe, do tamo ima 1.700 metara. Otrči do druge rampe, okrene se i krene nazad. Mi se sretnemo negde na pola puta, i onda se polako vratimo zajedno do kola.
NEWSWEEK OTKRIVA Slučaj osječke porodice Lovrić: Odveli su mi muža jer je bio Srbin, znala sam da se neće vratiti
https://t.co /rihJlB8q6t pic.twitter.com/ajNAJ X1TTv— Newsweek Srbija (@NewsweekRs) May 19, 2017
I krenuli smo za njom. Rekao sam: „Ajde, Jano, idemo polako gore prema mami.“ Popeli smo se i krenuli. Idemo - znači, na nasipu smo gore - idemo polako ja i Jana. U jednom momentu samo sam pogledao i video da je nema. Ne vidi se silueta koja trči, dan je bio, znači sve savršeno... Ona je bila u crnoj tenerci, sve bi se videlo. Prvo što mi je prošlo kroz glavu - pošto je bila na postu, mi smo porodica vernika ... - bilo je neko sunce i ja sam pomislio da nije pala negde sa strane. Čekao sam neko vreme, mi smo išli, naravno, prema tamo... Prolazili su neki ljudi... Prošlo je dosta vremena, ona se ne pojavljuje. Krećem da je zovem na mobilni, pet puta sam je zvao, mobilni zvoni - ona se ne javlja. Idemo i dalje ja i dete. Ponovo posle nekog vremena opet okrećem, ona se ne javlja. I ne pojavljuje se.
Zovem tada taštu, jer se Jelena s njom dogovorila da će posle trčanja kod nje, ali nema je ni tamo!
I tu već počinje panika...“
Zoran, suprug Jelene Marjanović, pevačice ubijene u Borči 2. aprila prošle godine, ovako je šest dana kasnije, pred kamerama jedne televizije, opisao početak drame čiji kraj javnost i dan-danas iščekuje.
Odabrali smo baš njegov direktni iskaz za početak ovog teksta, jer su iskazi iz druge ruke, kao i navodni citati u tabloidima, nepouzdani - u najvećoj meri su izmišljeni, ili bar iskrivljeni. Ali o tome kasnije više...
Znaci sreo je svedoke po njegovim recima....Takodje je vazno koliko je metara ,barem otprilike presao sa cerkom na nasipu,,
I krenuli smo za njom. Rekao sam: „Ajde, Jano, idemo polako gore prema mami.“ Popeli smo se i krenuli. Idemo - znači, na nasipu smo gore - idemo polako ja i Jana. U jednom momentu samo sam pogledao i video da je nema. Ne vidi se silueta koja trči, dan je bio, znači sve savršeno... Ona je bila u crnoj tenerci, sve bi se videlo. Prvo što mi je prošlo kroz glavu - pošto je bila na postu, mi smo porodica vernika ... - bilo je neko sunce i ja sam pomislio da nije pala negde sa strane.
Ova njegova izjava je veoma losa ,,ili je lose srocena ili on laze ,,.znaci po ovoj izjavi medijima ,ispada da mu je zena nestala pred ocima...brate ,ako je on ubica ,on je neverovatno glup covek!?Ili koji mu je k....