nekad i sad

gost 114587

Elita
Poruka
23.661
nekada smo imali kinder ladu, strumfove u 7 i 15, branka kockicu i neke sitnice.
danas nasi klinci imaju mobilne telefone, x kanala sa crtacima, kompijutere i igrice i neke sitnice...
nekada je bilo onako, sada je ovako...
kakve su generalno razlike izmedju nekad i sad? koliko patite za onim nekad? da li se nekada bolje zivelo - ovo pitanje se odnosi ne samo na finansije nego i uopsteno.
 
a shta znam danas se brze raste nekad je*iga pun park dece bio okupi se nas 50 pa pikamo fudbal ili igramo zmurke sada prolazim parkom ono prazno eventualno ovi bash najmladji i to je to... chim malo porastu svako na svoju stranu u neku svoju prichu i tako... nema vishe ko shto smo mi nekad svi u parku ceo dan... e sad da l' je to bolje ili gore ne bih znao... sve ima svojih dobrih i loshih strana, valjda.
 
Некада се, као дете, могло до бескраја играти на улици без неких сумњивих ,,чика", враћали смо се из 1. или 2. разреда основне школе сами и тих десет минута до куће развлачили, као танка црева, на пола сата, а да код куће није било узбуне, нисмо имали алергије, астме и равне табане, углавном, а воћке по улицама су ем постојале, за разлику од данас, ем биле јестиве. Више смо слушали родитеље, а богами и цвикали од њих, али ни они нису вриштали на сваког аса у школи...
И да, од унутрашњих пнеуматика од бицикла могле су се исећи савршене гуме за праћку, а данас нису ни за очин.
 
Uvek ima nekad i sad, nekad su se pričale priče oko ognjišta a nisu se gledali štrumfovi.... mislim, smara me ta priča zato što je nostalgija čudna boljka i javlja se jer memorišemo samo lepo, toplo i ušuškano...
 
kakve su generalno razlike izmedju nekad i sad? koliko patite za onim nekad? da li se nekada bolje zivelo - ovo pitanje se odnosi ne samo na finansije nego i uopsteno.
nekada sam nosila odjecu dobijenu godisnje a sakupljenu od ko zna koga sve i poslanu na nasu adresu, u raznim bojama, u raznim velicina i raznih godina starosti
birala sam za skolu sve sto je crno ili plavo tako da ne bude ocigledno i moze da se uklopi u
bratove patike, farmerke, majice, carape i sve sto se moze nositi nakon sto on preraste, i nosila sve dok vise ne moze da se popravi, prvi brus mi je kupljen kada sam vec bila na b korpi
i danas kupujem vecinom crno, mada sam se tokom zadnje tri godine ohrabrila
isto tako, otkrila sam da mi broj parika zapravo nije ni 40 ni 39
nekada smo zimu prolazili bez struje svako malo, grijali samo jednu prostoriju u kuci i susili cipele koje pustaju vodu pored kamina, u kom je gorela vatra samo na nekoliko sati dnevno jer smo stedili drva
nekada sam dan provodila sama u kuci komsinice igrajuci se krpicama, krojackim metrom i dugmicima babe, maminim starim udzbenicima na engleskom ili trazeci macke lutalice, dok ona pomaze uzoj i siroj rodbini jer je moja baba bila na poslu, mama bila na poslu, brat bio u skoli
njen unuk je imao obicaj da me pretuce i dira nekad, ne znam sto je radio mom bratu, on je cesto plakao ali nije nista govorio
mama i baba i dalje imaju obicaj da cute, nista se nije desilo, a ja sam nevaspitana i divlja i samo trazim paznju
nekada me je ista ta komsinica vukla za ruku i trcale smo u suprotnom smjeru od magistrale kojom su prolazili kamioni pijanih vojnika koji bi povremeno stajali, derali se i pucali u vazduh
zvala sam je baba, iz navike, jer jedna je rodjena, ali uz nju sam odrasla
ona mi je pricala price dok je vezla goblene, ona mi je pokazala kako da brojim i racunam na babinom metru, ona mi je pokazala kako se vezuju pertle
nekada sam sjedala kod drugarice i bila tiha u uglu, pratila sam im pokrete, pravila se u sebi da sam i ja dio te porodice
nekada sam bjezala od kuce, ali se i vracala pred noc jer sam do tada bila gladna, bilo mi je hladno i nisam imala gdje drugo da odem
kada bih se vratila, niko me nije pitao gdje sam bila do tada
nekada se vise nisam sjecala kako izgleda mamina sestra jer su odeslili kada je poceo rat, dobijali smo pisma i razglednice, oni su zivjeli u nekom drugom svijetu
nekada sam se veselila paketima pomoci koje je djelila lokalna crkva jer su mi izgledali sareno, paketi hrane unutra
sjecam se odvratnog ukusa i mirisa mlijeka u prahu, ali nikada nisam prekoscila svoju porciju
nekada smo stajali u dnevnom boravku kao stranci, nakon posla je mama drzala privatne casove sve do noci, baba radila na odjeci koju je krojila i prepravljala kome god je trebalo,
obje su cutale jednom kada je kraj svemu, obje zivcane, ja sam cutala isto tako, mama je pratila politiku na televiziji
cutimo i danas kada smo zajedno, navika
u skolu sam krenula kao drustveno neprilagodjena, seksualno iskusna, emotivno retardirana, sa kontradiktornim sistemom vrijednosti sklopljenim svojim rukama, sto je kasnije dovelo do burnog puberteta, niza haoticnih veza, granicnog poremecaja licnosti, neuspjelih terapija, ostavljenih pilula, zavisnog vezivanja za osobu koja za to nije znala jer nisam bila luda da kazem da to sto samo radi svoj posao je vise nego sto je radio bilo ko, rupa u sjecanju i prespavanih gimnazijskih dana
sa refrenom onog starog - ona je samo nevaspitana i divlja, i trazi paznju
reci da je nekada bilo dobro je samo po sebi pretjerivanje, bilo je dobro samo kada sam citala, samo kada "nisam bila tu" jer mi je u glavi bilo nesto drugo a ne stvaran zivot, pomisliti da bih za necim mogla da patim je vec hiperbola, a sto mislim o danasnjoj djeci - mislim da bih se mjenjala
 
nekada smo imali kinder ladu, strumfove u 7 i 15, branka kockicu i neke sitnice.
danas nasi klinci imaju mobilne telefone, x kanala sa crtacima, kompijutere i igrice i neke sitnice...
nekada je bilo onako, sada je ovako...
kakve su generalno razlike izmedju nekad i sad? koliko patite za onim nekad? da li se nekada bolje zivelo - ovo pitanje se odnosi ne samo na finansije nego i uopsteno.

Sasvim sigurno biram 'nekad' umesto 'sad' sa sve manama i vrlinama koje ima 'nekad' jer 'sad' i nema vrline. Ovaj stav mi vazi za bas bas sve aspekte zivota.
 
Ne mogu se priče oko ognjišta davati za primer kao nekad i sad...postavljačica teme je verovatno mislila na period 1980/90...po meni,to je nekad...normalno je biti tehnološki razvijen,lepo je to što su mobilni tel.,komp. svima dostupni..ali bih više volela onaj osećaj slobode i vreme bez strahova bilo koje vrste koje je postojalo do početka rata..nema to veze sa "ružičastim detinjstvom"..deca su se igrala na ulici,svi dečaci su igrali fudbal na igralištu,uveče se društvo skupljalo ali se nije pilo pivo,nije bio potreban alkohol da se zabavimo,izlazili petkom i subotom do 22h.po kaficima i diskotekama,islo u bioskop..a da li se secate da se nisu zaključavala vrata kuce,ni kada smo spavali..kada pričam svojoj ćerki ona ne može da veruje..a odrasla sam u vojvodjanskom gradu..vozili bicikl leti po ceo dan,dodjemo kući samo da jedemo,nema pedofila,narkodilera,pasa lutalica,pucnjave u po bela dana...to mi nedostaje..red,zakon,vaspitanje,poštenje..a uvek je bilo onih koji imaju i onih koji nemaju..mi smo bili srednja klasa a toga više nema...ova današnja omladina smatra to nostalgijom,ali mi im pričamo o vremenu NORMALNOSTI...šteta što ne postoji način da vide šta znači normalan život a da to ne vezuju za materijalno..
 
Za jedno 15 god., današnji klinci će govoriti.... kako su se lepo družili preko Fejsa, kako su imali po tri mobilna, sanjali da postanu Đoković (dečaci), Ceca(devojčice)......a ovi današni (tj.budući....) ugrađuju veštačke rogove i ko zna šta već, ma ludo vreme došlo.....

Tako će se možda pričati.....mi smo imali lopte, a neki pre nas krpenjače...i trljali nam nos time
PS..ja još uvek ne zaključavam stan ponekad...:confused:
 
Poslednja izmena:
Ni ja...kad zaboravim,pa se vracam ;)..generalno mislim da nam svima nedostaje sloboda..život bez kriminala i nasilja..da li je krpenjača,fudbalska lopta ili virtuelna lopta,manje je bitno,to je samo tehnološki napredak...
 
nekada sam nosila odjecu dobijenu godisnje a sakupljenu od ko zna koga sve i poslanu na nasu adresu, u raznim bojama, u raznim velicina i raznih godina starosti
birala sam za skolu sve sto je crno ili plavo tako da ne bude ocigledno i moze da se uklopi u
bratove patike, farmerke, majice, carape i sve sto se moze nositi nakon sto on preraste, i nosila sve dok vise ne moze da se popravi, prvi brus mi je kupljen kada sam vec bila na b korpi
i danas kupujem vecinom crno, mada sam se tokom zadnje tri godine ohrabrila
isto tako, otkrila sam da mi broj parika zapravo nije ni 40 ni 39
nekada smo zimu prolazili bez struje svako malo, grijali samo jednu prostoriju u kuci i susili cipele koje pustaju vodu pored kamina, u kom je gorela vatra samo na nekoliko sati dnevno jer smo stedili drva
nekada sam dan provodila sama u kuci komsinice igrajuci se krpicama, krojackim metrom i dugmicima babe, maminim starim udzbenicima na engleskom ili trazeci macke lutalice, dok ona pomaze uzoj i siroj rodbini jer je moja baba bila na poslu, mama bila na poslu, brat bio u skoli
njen unuk je imao obicaj da me pretuce i dira nekad, ne znam sto je radio mom bratu, on je cesto plakao ali nije nista govorio
mama i baba i dalje imaju obicaj da cute, nista se nije desilo, a ja sam nevaspitana i divlja i samo trazim paznju
nekada me je ista ta komsinica vukla za ruku i trcale smo u suprotnom smjeru od magistrale kojom su prolazili kamioni pijanih vojnika koji bi povremeno stajali, derali se i pucali u vazduh
zvala sam je baba, iz navike, jer jedna je rodjena, ali uz nju sam odrasla
ona mi je pricala price dok je vezla goblene, ona mi je pokazala kako da brojim i racunam na babinom metru, ona mi je pokazala kako se vezuju pertle
nekada sam sjedala kod drugarice i bila tiha u uglu, pratila sam im pokrete, pravila se u sebi da sam i ja dio te porodice
nekada sam bjezala od kuce, ali se i vracala pred noc jer sam do tada bila gladna, bilo mi je hladno i nisam imala gdje drugo da odem
kada bih se vratila, niko me nije pitao gdje sam bila do tada
nekada se vise nisam sjecala kako izgleda mamina sestra jer su odeslili kada je poceo rat, dobijali smo pisma i razglednice, oni su zivjeli u nekom drugom svijetu
nekada sam se veselila paketima pomoci koje je djelila lokalna crkva jer su mi izgledali sareno, paketi hrane unutra
sjecam se odvratnog ukusa i mirisa mlijeka u prahu, ali nikada nisam prekoscila svoju porciju
nekada smo stajali u dnevnom boravku kao stranci, nakon posla je mama drzala privatne casove sve do noci, baba radila na odjeci koju je krojila i prepravljala kome god je trebalo,
obje su cutale jednom kada je kraj svemu, obje zivcane, ja sam cutala isto tako, mama je pratila politiku na televiziji
cutimo i danas kada smo zajedno, navika
u skolu sam krenula kao drustveno neprilagodjena, seksualno iskusna, emotivno retardirana, sa kontradiktornim sistemom vrijednosti sklopljenim svojim rukama, sto je kasnije dovelo do burnog puberteta, niza haoticnih veza, granicnog poremecaja licnosti, neuspjelih terapija, ostavljenih pilula, zavisnog vezivanja za osobu koja za to nije znala jer nisam bila luda da kazem da to sto samo radi svoj posao je vise nego sto je radio bilo ko, rupa u sjecanju i prespavanih gimnazijskih dana
sa refrenom onog starog - ona je samo nevaspitana i divlja, i trazi paznju
reci da je nekada bilo dobro je samo po sebi pretjerivanje, bilo je dobro samo kada sam citala, samo kada "nisam bila tu" jer mi je u glavi bilo nesto drugo a ne stvaran zivot, pomisliti da bih za necim mogla da patim je vec hiperbola, a sto mislim o danasnjoj djeci - mislim da bih se mjenjala

Ti spadaš u onu međudecu, izgubljenu generaciju koja nije ni pošla ni došla...
Nisi imala ni juče, ni sutra... a danas nije znalo kakvo će biti popodne.

Htedoh ti dati reputaciju za ovo, ali bi to bilo u najmanju ruku neumesno.

Ovako, samo dubok naklon za fantastičan post.
Što ti, na žalost, neće vratiti vreme, i nadoknaditi dosta toga.
 
Inače, a propo odnosa 'nekad' i 'sad'... Nekad nije bilo mnogo bolje, samo se nekako uvek pamte lepe stvari.
Najčešće se pominje muzika kao neki reper toga... kažu da je sedamdesetih, osamdesetih, devedesetih... bila fenomenalna u odnosu na današnje đubre.
Nije. I tada je postojala hiperprodukcija kojekakvih sranja... ali se samo ono kvalitetno održalo. I cela jedna dekada muzike se danas može smestiti na jedan DVD pun mp3 sa natpisom 'the best of osamdesete'. Ostali millioni pesama su najobičnije đubre.

Tako se pamte samo lepe stvari i što se tiče crtaća (bez teletabisa), muvanja na klupi (a ne preko megabajta), krvavih kolena od fudbala na betonu (a bez žuljeva od džojstika)...
Poenta? I ova dekada će ostaviti nešto lepo za sobom, ako sledeća bude gora. Doživeće da bude u folderu 'dobra stara vremena'. Onako, generalno gledano, teško da će budućnost na ove prostore nešto lepo, a dugovečno, doneti.
Zato ću se sećati onog nekad, živeću ovo sad, a na sutra neću ni da mislim... ionako mu skoro pa ništa ne mogu.
 
Bolje je bilo nekad u svim aspektima života. Sećam se atmosfere i duha srećnijih vremena i mislim da je evidentno da je život bio svestraniji i lakši. Nije bilo brige oko egziestencijalnih problema za većinu. treba pogledati kakve su bile emisije za decu : Branko Kockica, Kolariću Paniću, pa ona emisija sa Poštarom Gutom, Super Deka, Metla bez drške..

Pa sjajne emisije o astronomiji sa onim brkom čudnog glasa, pa Belami, Opstanak sa nosorogom u špici, pa sećam se emisija koje s popularizovale hemiju, latinski...A danas veliki brat,dvor, domaćine oženi se, koje su za normalnog čoveka poniženje i sramota, samo njihovo postojanje

MTV koji je krajem osamdestih, početkom devedetih, puštao Treći Kanal je imao tako kvalitetnu muziku da je bilo zadovoljtvo satima gledati njihov program, kako je muzika bila dobra. O egzistencijalnoj strani, neopterećenim normalnim ljudima, druženju ,nasuprot današnjim živčanim spodobama sa nepredvidivim reakcijama ne bih suviše je mučno, mada bez obzira na sve drago mi je što pamtim to vreme i ipak razlikujem dobro od lošeg, ako ništa drugo, za razliku od današnjih sluđenih i dezorijentisanih naraštaja
 
Poslednja izmena:
To i ja htedoh reći, ali sam loše shvaćena...
nekada su na selu deca umirala po rođenju skoro u svakoj generaciji... danas je to nezamislivo, upravo zahvaljujući tehnologiji koja nas je i otuđila...

da, danas deca ne umiru nakon rodjenja po selima zbog napredne tehnologije, nego ih svetski vladari pobiju kad malo odrastu svojim milosrdnim akcijama ne bi li siroti zaradili jos neki dolar..
 
Uvek ima nekad i sad, nekad su se pričale priče oko ognjišta a nisu se gledali štrumfovi.... mislim, smara me ta priča zato što je nostalgija čudna boljka i javlja se jer memorišemo samo lepo, toplo i ušuškano...

Moguće da si u pravu, ali ja ipak svoje nekad nikad ne bih menjala za ovo sad. Mislim, pamtim ja i vreme kada je i doručak i užina i večera bla "leba i masti sa alevom paprikom" , pamtim i žvake koje su posle par minuta žvakanja počinjale da liče na papirne grudvice, pamtim i da smo lutke pravili od klipa kukuruza, i još mnogo toga pamtim što vama mladima danas izgleda blago rečeno smešno. Ali bih ipak volela da vaša deca žive moje detinjstvo makar kad su raspusti. Mnogo toga nismo imali i morali smo da uključimo maštu. Danas devojčice dobijaju na poklon trudne barbike, da mi je samo znati šta rade sa bilo kojom barbikom, gde je tu mašta i kako deca svoju maštu uopšte koriste. Mi smo pravili lutke od klipa kukuruza, pa im pravili kosu, pa haljine i svašta nešto. Postoji jedan korov koji rađa neke bobice, čičak bobice, od toga smo umeli da napravimo prava mala umetnička dela, kuće, bašte ispred i iza, pa unutra nameštaj prekriven parčićima kojekakvih krpica, danas deca dobijaju kućice za lutke koje su već kompletno opremljene i šta, pa ništa, sede i gledaju u te tuđom rukom napravljene kućice, lutkice i sve ostalo. Preskakali smo lastiš, igrali školice, preskakali konopac, igrali žmurke, vije, masne fote.Leti smo sedali na bicikle i odlazili u "pohode" nekim poljima gde smo krali lubenice i dinje, pa posle mlade kukuruze koje smo pekli na vatri upaljenoj ispred kuće i što je najvažnije, NISMO BILI DEBELI, današnja deca su debela, lenja, razmažena. Čekaju da im roditelji serviraju ručak, doručak, večeru, a roditelji smlavljeni od tri posla koja obavljaju da bi svojim naslednicima obezbedili SVE, ama baš sve sem vremena koje nikako ne mogu da im poklone, ubijeni mukom i trudom da im obezbede najskuplje patike i farmerke i naravno kompjuter sa internetom, sve, ama baš sve da se deca ne bi osećala omalovažena u odnosu na svoje vršnjake, deca imaju sve, a ustvari nemaju ništa. Današnja deca su samo lenja, debela i poprilično bezobrazna, a kasnije postaju bezdušna, šutiraju mačke po ulici, pa posle krenu i sa šutiranjem ljudi iliti sveg i svakog ko im se nađe u nezgodnom momentu na nezgodnom mestu.
Ne, neeee, nikako ja ne bih svoje siromašno detinjstvo sa sve "lebom i mašću" menjala za ovo detinjstvo koje imaju vaša deca. A niste vi tome krivi, nikako, takva su vremena nažalost, samo nemojte molim vas da pljujete po onome što smo mi imali i da nas tužakate kako pamtimo samo lepe stvari.
 
nekada smo imali kinder ladu, strumfove u 7 i 15, branka kockicu i neke sitnice.
danas nasi klinci imaju mobilne telefone, x kanala sa crtacima, kompijutere i igrice i neke sitnice...
nekada je bilo onako, sada je ovako...
kakve su generalno razlike izmedju nekad i sad? koliko patite za onim nekad? da li se nekada bolje zivelo - ovo pitanje se odnosi ne samo na finansije nego i uopsteno.


Nisam baš rada da na ovo odgovaram, da ne bi sama sebi - ako doživim na Ovom Svetu - zvučala ko sopstvena baba.

Koju sam, jelte, cenila, al koja je bila debelo zaostala u historiji.


Sećam se sport billy-ja koji je iz torbe izvlačio čuda i pokore (a kojeg se retko ko danas seća, pogotovo u ovim krajevima) i onog sjajnog ciklusa ruskih bajki koji je išao na tv-u jednom nedeljno, a kojeg (smo) čekali ko ozebli sunce; uživajući u bojama i jeziku koliko i u priči.


Ne, naravno, ako je tu iko ikome i dolazio glave (a jeste); to je bilo nenametljivo, elegantno, takoreći neopazice.

I mi smo bili zadovoljni.


Ali Civilizacija ide napred, i ostavlja za sobom spore i nevoljne.


Ne kažem da je ovo sad gore.


Kažem da je očekivajuće, i zbog toga normalno.


Ne treba plakati zbog kraja - kraj je imanentan Čoveku.

Možda bude i drugih Civilizacija; i sličnih lamenta nad "nekad i sad". I to je neodvojivo.
 

Back
Top